Delegatkinja Europske rukometne federacije iz Hrvatskog rukometnog saveza jedna je od najviše rangiranih Hrvatica u europskom rukometu – nadzire protokole, zapisnike i sve odluke koje određuju tijek utakmica, a u intervjuu otkriva kako izgleda posao koji publika nikad ne vidi.
Počelo je Europsko rukometno prvenstvo, a uz ono vidljivo - pune tribine, velike utakmice i TV prijenose - postoji i “nevidljivi” dio natjecanja u kojem se donose ključne odluke, provjeravaju protokoli i osigurava da sve funkcionira besprijekorno. U tom organizacijskom dijelu prvenstva Hrvatska ima jednu važnu predstavnicu - dr. sc. Lidiju Bojić-Ćaćić (53) iz Hrvatskog rukometnog saveza. Ona je jedina Hrvatica na ovom Europskom prvenstvu u ulozi delegatkinje - supervizorice Europske rukometne federacije (EHF), čime potvrđuje status jedne od najvažnijih hrvatskih predstavnica u europskom rukometnom sustavu. Od 2012. do 2014. bila je prva žena u povijesti EHF-a izabrana za predsjednicu Odbora za ženski rukomet, čime je postala i članica Izvršnog odbora EHF-a. Danas je članica EHF Methods Commission, komisije odgovorne za razvoj rukometa i edukaciju trenera na razini Europske rukometne federacije, te jedno od najviše rangiranih hrvatskih imena u europskim strukturama tog sporta.
Rođena Zagrepčanka i sama je bila vrsna rukometašica; prve rukometne korake napravila je 1982. i od tada je neprekidno u sportu. Petnaest godina igrala je rukomet, od čega osam u profesionalnim klubovima Šparta Modea Tuing i Lokomotiva Zagreb, a bila je i reprezentativka Hrvatske. Majka je sedamnaestogodišnjeg sina Vite, odličnog učenika XV gimnazije/MIOC-a, koji je trenirao rukomet i borilačke vještine. Sada bilda mišiće u fitnessu, po uzoru na oca Dražena Ćaćića, koji je početkom devedesetih bio jedan od najboljih hrvatskih teakwondo boraca, i kojem je malo nedostajalo da sudjeluje na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992.
"Vito je veći i jači od mene, međusobno odlično komuniciramo uz obostrano poštovanje. Nema veze što više ne igra rukomet, bitno mi je da se bavi sportom i izvršava svoje školske obveze bez problema", kaže ponosna mama i dodaje da joj nije bilo uvijek lako u sportu koji se primarno smatra muškim. Pogotovo otkako je, uz podršku čelnih ljudi Hrvatskog rukometnog saveza, počela njezina karijera i u Europskoj rukometnoj federaciji. Primjerice, na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. na rukometnim natjecanjima bile smo samo četiri žene delegatkinje, čiji je posao izuzetno odgovoran i stresan. No, kako ističe, danas je situacija puno bolja, pa uz delegatkinje ima i sve više sutkinja - kako na ženskim, tako i na muškim natjecanjima.
"Rukometna pravila vrlo su kompleksna, a supervizor je odgovoran za velik dio organizacije utakmice - zapisnik, protokole, točan početak susreta zbog TV prijenosa te rješavanje situacija koje se pojave tijekom igre. Dan nam počinje sastancima u devet ujutro i završava nerijetko u jedanaest navečer, ovisno o tome kada završe utakmice. U dvoranu dolazimo 90 minuta prije početka utakmice. Najprije u EHF uredu pripremamo dokumentaciju i provjeravamo ima li promjena u sastavima reprezentacija koje treba odobriti.
Stres izbacuje u teretani
Zatim dolaze predstavnici reprezentacija te dogovaramo popise igrača i službenih osoba. Nakon toga, za službenim stolom unosim sve u online sustav zapisnika, provjeravam semafor i sirenu te opremu igrača. Pred samu utakmicu kreće protokol izlaska i predstavljanja ekipa, a mi posljednjim provjerama osiguravamo da sve krene na vrijeme. Na znak TV produkcije sucima dajem signal za početak", objašnjava govori Lidija, koja zbog napornog dnevnog tempa svaki dan barem jedan sat provodi u teretani i na fitnessu. Trči na traci, diže utege i tada, kaže, ima malo mentalnog odmora od rukometa. Zbog stresa joj je fizička sprema jako bitna.
"Svi treniramo pa, naravno, i suci, koji se pošteno natrče na utakmicama. Sa sobom imamo i nutricionista, sportskog psihologa, fizioterapeuta i kondicijskog trenera. Jede se laganija hrana, a sami rukometaši, kao i suci, imaju još strože propisanu prehranu koja se “podebljava” suplementima poput magnezija i vitamina, naročito nakon utakmica kada je organizam istrošen", govori Lidija Bojić-Ćaćić, priznajući da je rukomet vrlo naporan, ali fantastičan sport koji bi se mogao mjeriti s atletskim desetobojem. Jer za njega trebaju brzina, eksplozivnost, koordinacija i izdržljivost. Timski je sport s najvećim brojem tehničkih elemenata, ali njoj je najdraži.
"Rukometom se zapravo mogu baviti svi. Jer nije kao košarka koja je uvjetovana visinom. Svatko u timu može naći svoje mjesto - i visoki i niski igrači, i sporiji i brži. Voljela bih da se što više djevojčica i dječaka uključi u rukomet, jer HRS ima izvrstne projekte Vrtko i Mini rukomet, kako bi u vrtićima i osnovnim školama postavili temelje budućnosti hrvatskog rukometa", ističe Lidija, koja nije zaljubljenica samo u rukomet.
Uskoro će u Japan
Prati i nogomet, navija i za naše vaterpoliste, koji trenutačno igraju na Europskom prvenstvu u Beogradu. Kaže da su svi oni njezina obitelj koja se međusobno podržava.
"Jedino mi je žao što ljudi prate samo velika natjecanja, i to samo kada pobjeđujemo. Trebamo biti podrška našim sportašima i kada igraju u domaćim ligama i kada im ne ide sve od ruke. Mi naše sportaše podržavamo samo kada pobjeđuju i to nije dobro. Svatko privatno ima loš dan, pa tako i sportaši. Pogotovo na ovom Europskom prvenstvu, gdje su se dosad dogodili neki zanimljivi preokreti. Ali publika je uvijek tu uz svoje igrače i to je lijepo za vidjeti", govori Lidija Bojić-Ćaćić, koja nam otkriva i malo privatniju stranu svojeg posla na ovom Euru. Naime, zahvaljujući poslu ne mora brinuti o odjeći jer nosi službena odijela, a uspijeva pronaći i malo vremena samo za sebe.
"U hotelu nam je sve organizirano - od obroka do pranja odjeće - tako da se možemo fokusirati samo na posao i utakmice. Kada smo u dvorani, obavezno nosimo tamnoplavo odijelo te bijelu ili plavu košulju, a u slobodno vrijeme imamo obvezu nositi sportsku odjeću od sponzora EHF-a, tvrtke Hummel. Uvijek nađem malo vremena za prošetati gradom, obaviti shopping za obitelj, a Herning je gradić poput Samobora pa ga nije bilo teško obići. U svakom gradu u kojem dođem kupim nešto i sebi za uspomenu, popije se kava, no sve ostalo je zapravo posao", objašnjava Lidija, dodajući kako u svemu ima veliku podršku roditelja i brata.
Zbog posla, naime, iz kuće izbiva najmanje četiri mjeseca godišnje, no i privatno voli putovati, uglavnom s prijateljicama. Kaže kako tada najbolje puni baterije. Obišla je više od pola svijeta, a kada završi Europsko prvenstvo, na itineraru joj je putovanje u Japan - za vlastiti gušt.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....