Uoči obljetnice Planet Arta, jednog od najuspješnijih privatnih kazališta, glumac, producent i ravnatelj Marko Torjanac govori o predstavama koje su postale hitovi, o podršci bivše supruge Slavice Knežević te o problemu koji guši cijelu nezavisnu scenu – nedostatku prostora.
„Što da vam kažem, ovih dana mi je posebna ludnica. Organiziram proslavu, u svemu sam sam – moj stan od pedeset kvadrata mi je i ured i dvorana za probe“, govori nam Marko Torjanac (58), glumac i ravnatelj kazališta Planet Art, koje ovih dana slavi 20 godina rada. Povodom te velike obljetnice Torjanac je, zajedno s glumačkom ekipom koja godinama čini okosnicu Planet Arta, posjetio i Predsjedničke dvore, gdje ih je primio hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
„Bilo je to ugodno druženje i drago mi je da je predsjednik imao sluha saslušati probleme koji muče nezavisnu kazališnu scenu – prije svega manjak dvorana i prostora za igranje. Velika je čast što smo ga posjetili i možda se, nakon tog razgovora, nešto napokon pokrene na bolje“, kaže Torjanac.
Veliku obljetnicu Planet Art obilježit će u Histrionskom domu, gdje će od 22. do 31. siječnja izvesti čak šest predstava – neke od njih na repertoaru su već deset, pa i dvadeset godina. Među njima su kultna „Velika zvjerka“, koja se igra još od 2005., zatim „Tko je ovdje lud“, burleskna komedija koju publika gleda petnaestu sezonu, potom filozofski triler „Posljednja Freudova seansa“ te „Ritina škola“. Snimka predstave „U posjetu kod gospodina Greena“ s Perom Kvrgićem u glavnoj ulozi na programu je 30. siječnja, a 31. siječnja slijedi svečana stota izvedba „Tere i Luce“. Za svaku predstavu kazalište daruje četrdeset ulaznica, koje publika može preuzeti na blagajni Histrionskog doma.
„Dosta ih je već planulo, ali ima ih još – tko prije, njegove su karte“, govori Torjanac i prisjeća se samih početaka Planet Arta.
U 20 godina u Planet Artu postavljeno je 16 premijernih naslova, odigralo se više od 1800 izvedbi, a kazalište i njegovi glumci osvojili su pedesetak nagrada.
„Pamtim tu početnu ideju koja se pokazala i dobrom i točnom. U vrijeme kada sam pokretao kazalište, na sceni su se uglavnom igrali klasici i obrade, dok se suvremeni komadi koji govore o društvu iz današnjeg diskursa gotovo nisu izvodili. Naišao sam na dva suvremena teksta, aktualna za to vrijeme – ‘Velika zvjerka’, o biznisu i etici kapitalističkog društva, te ‘U posjetu kod gospodina Greena’, o homofobiji i ksenofobiji, temama koje su tada bile tabu“, prisjeća se Torjanac.
To su bile njihove prve predstave, a reakcija publike bila je neočekivana.
„Čim su izašle, probudile su ogroman interes. U Zagrebu smo igrali i po petnaest izvedbi mjesečno – praktički svaki drugi dan, i to bez vlastite dvorane. Publika je te teme toliko željno prihvatila da smo jedva stizali igrati, Planet Art se preko noći pretvorio u veliki pogon, a pozivi za gostovanja samo su stizali“, kaže.
U umjetničkom i društvenom smislu, dodaje, bilo mu je važno donositi suvremene teme, održavati snažan odnos s publikom i zadržati visoke standarde.
Očaran kazalištem
„Kreativni dio posla bio je inspirativan i ispunjavajući. To zadovoljstvo mi je pomagalo da silne, uglavnom produkcijske, probleme stavim u drugi plan. Taj je put bio jako zahtjevan, ali taj kreativni dio uvijek je prevagnuo i dao mi snage za dalje“, ističe. No borba, naglašava, traje i danas – možda i više nego ikad.
Od prvog dana uz njega je bila i bivša supruga, glumica Slavica Knežević, koja je režirala njihovu prvu predstavu „Velika zvjerka“, a i danas surađuje s kazalištem, glumi i režira.
„Tijekom svih ovih godina bila mi je velika podrška, najdugotrajniji i ključni suradnik. S njom sam često o predstavama puno pričao i diskutirao“, govori.
Njihova sina Jana, priznaje, nisu uspjeli „zaraziti“ glumom – danas je potpuno izvan umjetničkog svijeta. No Marko je, kaže, oduvijek znao što želi.
„Sa svojim sam prijateljima kao klinac stalno nešto izvodio, glumio i režirao. Nisam nikada ni pomislio da bih se bavio bilo čime drugim. Mene su gluma i kazalište baš očarali“, kaže.
Stres na svakom koraku
Možda to i nije čudno: njegov otac bio je legendarni kazališni, filmski i televizijski glumac Zvonimir Torjanac, čovjek koji je svoju profesiju živio punim plućima. No ono što Marko od njega nije naslijedio jest – kulinarska strast.
Naime, Zvonimir Torjanac bio je poznat i kao vrsni kuhar, koji je na snimanja nosio pravu malu pokretnu kuhinju – kotliće, roštilj, pa čak i peku.
„Kako moj sin nije naslijedio ljubav prema glumi, tako ja od svog oca nisam naslijedio ljubav prema kuhanju. Mene kuhanje živcira. Pa tko će čekati točno onu sekundu kad je tjestenina al dente? Te nareži, te pazi da ne zagori, te ovdje kipi… Nisam ja tip za to“, smije se.
A kako je njegova zgrada nakon potresa ostala bez plina, u stanu ima tek jedan električni kolut. „A ne treba mi ni on“, dodaje kroz smijeh, priznajući da ga spašava obližnji restoran s odličnim gablecima.
Hrana mu, kaže, nije presudna stvar u životu, no nakon proslave planira se barem malo posvetiti i sebi. Jer radi od jutra do mraka – narodski rečeno, u kazalištu je „Katica za sve“, a stresa je, priznaje, ponekad previše. Uz vođenje kazališta, predaje i produkciju na Akademiji dramske umjetnosti – što, kaže, ne doživljava kao obvezu, nego kao gušt.
„Lijepo mi je biti među mladima. Taj me rad veseli i motivira. Na njima ipak ostaje budućnost naše profesije, a nadam se da ih svojim iskustvom mogu nešto naučiti i pomoći im“, zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....