Legendarni pjevač izgubio je borbu za život nakon što je u bolnici proveo nekoliko posljednjih tjedana.
Halid Bešlić preminuo je u 72. godini nakon kratke borbe s teškom bolešću u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu - tužna je vijest koju prenosi bosanskohercegovački portal Raport.ba.
U bolnici je proveo posljednjih nekoliko tjedana, liječnici su napravili sve što je bilo u njihovoj moći, ali legendarni je pjevač nažalost izgubio tešku borbu. Sa zdravstvenim se problemima borio neko vrijeme zbog čega je bio primoran otkazati koncerte.
Legendarni bosanskohercegovački pjevač više je od četiri desetljeća svojim prepoznatljivim glasom i emotivnim pjesmama osvajao publiku diljem regije. Rođen 20. studenog 1953. godine u malom selu Vrapci kod Knežine, u blizini Sokoca, odrastao je u skromnim uvjetima, okružen prirodom i tradicionalnim vrijednostima koje su ga obilježile za cijeli život.
Prvi singl
Glazbu je zavolio još kao dječak – nastupao je u lokalnim kulturno-umjetničkim društvima i pjevao na seoskim zabavama, gdje se već tada moglo naslutiti da se rađa buduća zvijezda. Nakon završetka škole i odsluženog vojnog roka, ozbiljnije se posvetio pjevanju, a 1979. godine objavio je svoj prvi singl “Grešnica”, a njegov topli glas i jednostavna, iskrena emocija ubrzo su mu donijeli brojne obožavatelje.
Osamdesete su bile godine rezervirane za njegov veliki uspon pa su ga glazbeni albumi poput "Dijamanti", "Zbogom noći, zbogom zore" i "Otrov" lansirali među najveća imena pjevača narodne glazbe, a pjesme poput “Neću, neću dijamante” ili “Miljacka” postale su bezvremenski klasici.
Tijekom ratnih godina Halid je, unatoč teškim okolnostima, nastavio pjevati i organizirati humanitarne nastupe, a svojom glazbom donosio je nadu i utjehu brojnima po čemu se posebno istaknuo u tim teškim vremenima. U godinama nakon rata objavio je još nekoliko uspješnih albuma među kojima su bili "Prvi poljubac", "Halid 08", "Romanija" i "Trebević", koji su zapravo samo potvrdili status glazbene ikone koji je godinama stekao.
"Cijeli sam rat pjevao i humanitarno pomagao preko raznih organizacija koliko god sam mogao, a sve sam počinjao pjesmom “Poljem se širi miris ljiljana”, nije to bila pjesma napisana za tu namjenu, već je samo koincidirala s bosanskom zastavom, ali je na neki način postala patriotska. Kao što je to kod vas slučaj s pjesmom “Ruža hrvatska” Prljavog kazališta", ispričao je Halid u intervjuu za Gloriju.
Popularnost u Hrvatskoj
Halidove pjesme, u kojima se isprepliću ljubav, tuga, ponos i nostalgija, odavno su prerasle granice narodne glazbe, pa su ga mnogi doživljavali kao zaštitnim znakom Bosne i Hercegovine, svoje zemlje koju je toliko volio i posvetio joj brojne stihove. Omiljenost Halida Bešlića u Sarajevu i Bosni, sasvim je prirodna, jer se ondje oduvijek slušala narodna glazba. No, svojevrstan je fenomen što su i mnogi bogati Hrvati zaluđeni njegovom glazbom. Tako je znao biti gost iznenađenja na brojnim zabavima i svadbama poznatih Hrvata. Na svadbe su ga zvali Tony Cetinski i Tarik Filipović, družio se s Alkom Vuicom i Ninom Badrić, Indirom Levak, na koncertu mu je bio i Massimo Savić.
"Moram reći da sam u Hrvatskoj uvijek bio odlično primljen i da tu imam velik dio svoje vjerne publike. O tome svjedoče ispunjene dvorane na mojim koncertima u Osijeku, Opatiji, Zagrebu... Bio sam nekoliko puta na HTV-u, dva sam puta gostovao i u emisiji Sanje Doležal, gledatelji su me mogli vidjeti i u Zuhra showu, a koliko čujem, moji hitovi poput “U meni jesen je” i “Zlatne strune” stalno se vrte i na Narodnom radiju. Sve mi je to donijelo određenu popularnost, koja je, moram priznati, u posljednje vrijeme postala baš žestoka. A toga sam postao svjestan nedavno na privatnoj proslavi koju je organizirao Tarik Filipović. Nisam mogao vjerovati da fotografi vise na grani i snimaju iz grmlja. Jednog kojeg poznajem otprije pozvao sam da iziđe iz žbunja i da me slika kako spada. Pa nismo u Americi", izjavio je Halid u jednom od intervjua za Gloriju.
Privatni život
Halid je od 1977. godine bio u skladnom braku sa suprugom Sejdom koja se nikada nije voljela medijski eksponirati, a s kojom ima sina Dina. U više je navrata isticao kako mu obitelj znači sve na svijetu, te da su mu upravo oni najveća podrška.
Znakove umora i zasićenja nije pokazivao gotovo nikada, čak ni nakon teške automobilske nesreće koju je doživio 2009. godine i u njoj izgubio desno oko. Tada je čak 12 dana bio u komi s brojnim ozljedama glave, od kojih se bio uspješno oporavio. Publika ga je dočekivala s istim oduševljenjem kao i na početku karijere, a on uvijek skroman cijenio njihove susrete i ljubav koju su mu kao glazbeniku poklanjali.
"Mogu reći da sam dosad, ako se izuzmu ratne godine, imao lijep život. Rođen sam u malom mjestu Knežina kod Sokolca. Imao sam četiri mlađe sestre, majka je stalno bila s nama, a tata je kao šef gradilišta dovoljno zarađivao da nam pruži pristojan život. Otkad znam za sebe, volio sam pjevati. Još kao mali slušao sam Himzu Polovinu, Zaima Imamovića, Bebu Selimović, Safeta Isovića. Tek kad sam nakon osnovne škole došao u Sarajevo na tesarski zanat, počeo sam slušati i rock i zabavnu glazbu, ići u diskoteke. No, narodna je glazba ostala moja najveća ljubav. Nakon završenog zanata upisao sam još godinu dana škole za poslovođu, no već sam u to vrijeme pjevao po kafanama.
U početku amaterski, a nakon vojske i profesionalno. Svjestan sam da sam sada superpopularan, ali i da će doći dan kad će se to promijeniti. Tko je to u našem poslu. Malo si gore, malo dolje, pa pet gore, dolje... Ali nisam još sve napravio. U sljedećih nekoliko godina namjeravam snimiti još jedan dobar album. Uostalom, čekam i da mi Alka Vuica napiše pjesmu s kojom ću ući u povijest. Ona to jedina može. No, takva se pjesma ne može naručiti. Moram čekati pravi trenutak", zaključio je Halid 2008. godine u intervjuu za Gloriju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....