Projekt koji oskarovac Dušan Vukotić nije stigao realizirati oživio je gotovo tri desetljeća nakon njegove smrti, a u engleskoj verziji glavnim likovima glasove su posudile glumačke legende poput Jeremyja Ironsa i Vanesse Redgrave.
Nakon dugometražnih filmova „Ta divna splitska noć“, „Ničiji sin“, „Halimin put“ i „F20“, za koje je dobio više od 90 domaćih i stranih nagrada, redatelj Arsen Antun Ostojić (61) uhvatio se u koštac sa sasvim drukčijim filmskim žanrom. Režirao je svoj prvi dugometražni animirani film „Kristalni planet“, premijerno prikazan na ovogodišnjem Pula Film Festivalu koji je publika dočekala s oduševljenjem, a kritika ga nagradila posebnom Zlatnom arenom za doprinos hrvatskoj animaciji. Radi se o projektu koji je ostao iza našeg slavnog animatora, oskarovca Dušana Vukotića, a Arsen A. Ostojić sada ga je doveo pred publiku. Glasove glavnim likovima, među ostalima, dali su Goran Navojec, Judita Franković Brdar, Lela Margitić, Jelena Miholjević, Katja Matković i Ivan Glowatzky, a u engleskoj verziji, koja je već u distribuciji, crtanim likovima glasove su posudila i velika glumačka imena kao što su Jeremy Irons, Vanessa Redgrave i Michael York. Zanimljivo je da je redatelj do ovog projekta ustvari došao slučajno, zahvaljujući svom petnaestogodišnjem sinu Viktoru i jednom bezbrižnom ljetnom poznanstvu.
Na Pulski filmski festival vratili ste se nakon sedam godina, ali ovoga puta s prvim dugometražnim animiranim filmom. Kakav je osjećaj bio ponovno doći u Pulu s projektom koji je u svakom smislu novo poglavlje vaše karijere?
Moram priznati da jako volim predstavljati svoje filmove pulskoj publici. To smatram daleko najboljim segmentom festivala, da budem precizniji, za mene je to i osnovni razlog zašto se svaki put želim vratiti. Jer, kakav je film s umjetničko-tehničke strane, to više-manje znam i sam, no kakva će biti reakcija iskusne i pametne publike, to nikada ne znam. Moji filmovi su ili pobjeđivali u borbi za nagradu publike ili su osvajali drugo mjesto po ocjenama tih više tisuća vjernih pratitelja filmskog festivala. Zato, ako i imam ikakvu tremu, ona se prije svega odnosi na to kako će publika primiti moj novi film. Ovog puta je to potencirano time što dolazim s nečim potpuno novim i neočekivanim.
Što vas je privuklo animaciji nakon niza uspješnih igranih filmova?
Nije da sam ja tražio raditi animirani film, već je ovaj projekt na određeni način pronašao mene. Prije svega, to je bila jedna iskrena želja i unutarnji poticaj da realiziram projekt koji naš pokojni doajen i oskarovac Dušan Vukotić nije uspio napraviti jer ga je smrt spriječila u tome. On je „Kristalni planet“ sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća namjeravao realizirati kao kombinaciju animacije i žive slike s pravim glumcima, ali koscenarist Aleksandar Žiljak, moj produkcijski partner Petr Horak iz Češke i ja odlučili smo napraviti potpuno animirani film, jer ne samo da takve vrste kombinacije rodova više nisu u modi, već bi nam to otežalo realizaciju projekta, a vjerojatno i poskupilo. Nisam se bojao napraviti animirani film, iako nikada u životu nisam napravio niti jedan kadar animacije, i to iz više razloga: prvo, smatram da je moj posao redatelja i dalje više-manje isti, jer se moram baviti kadriranjem, unutarnjim ritmom filma, razvojem naracije, odnosom među likovima, razvojem emocija i montažom, kao i u igranom filmu, a drugo, ovo je bila neka vrsta izazova za mene, da se okušam u nečem potpuno novom, što nikad prije nisam napravio, izlazeći iz okvira očekivanog i stupajući na meni nepoznat teren. Time samog sebe držim u nekoj vrsti napetosti i samom sebi ne dopuštam da se uljuljkam u nečemu što mi je već poznato.
Scenarij se temelji na ideji Dušana Vukotića, vašeg profesora i jedinog hrvatskog oskarovca za animirani film. Jeste li tijekom rada osjećali dodatnu odgovornost zbog njegova nasljeđa?
Iznimno mi je drago što je ovim projektom ime Dušana Vukotića ostalo živjeti među nama i što se 28 godina nakon njegove smrti njegovom opusu može pripisati i ovaj film koji je temeljen na njegovoj ideji i scenarističkom predlošku. Naravno da je scenarij u većem dijelu trebalo prilagoditi i izmijeniti, te naravno da nismo mogli raditi ovaj film u tehnici reducirane 2D animacije po kojoj je Zagrebačka škola crtanog filma i bila poznata, ali se iskreno nadam da je ostala Vukotićeva dječačka zaigranost i mašta, humana dimenzija priče te uspješan spoj znanstvene fantastike i priče za djecu, dviju tema kojima se on vrlo često i bavio u svojim djelima. Kao da su njegovi „Sedmi kontinent“ i „Gosti iz Galaksije“ pronašli načina da spoje neke svoje scene u novi film. Ako smo mi svi koji smo radili na „Kristalnom planetu“ i uspjeli u tome, onda sam i više nego sretan. Smatrao sam da bismo učinili najveću uslugu Vukotićevom nasljeđu ako bismo napravili dobar film.
Igrani film dopušta određenu spontanost na setu, dok je u animaciji svaki kadar unaprijed isplaniran. Je li vam nedostajala ta filmska nepredvidljivost?
Potpuno ste točno pogodili jednu od najvećih razlika između rada na igranom filmu i rada na animaciji. Doista nema te vrste spontanosti te ako želite da se vaš lik npr. počeše po glavi u nekom trenutku u nekom kadru koji ćete raditi za par godina, vi morate tom liku u procesu tzv. rigginga dati mogućnost da podigne svoju ruku na visinu glave, da se može počešati. Ako to ne napravite unaprijed, za par godina vaš se lik neće moći počešati, iako bi to možda moglo biti dobro za scenu. Inače, morate mijenjati svoj lik kao i sve kadrove koje ste do tada s tim likom animirali. Jedna mala izmjena može uzeti jako puno vremena, i to me je ponekad i najviše frustriralo, što se za jednu meni naizgled običnu izmjenu moralo čekati i po nekoliko mjeseci. Pri kraju procesa više nisam ni mogao raditi izmjene, jer nije više bilo ni vremena ni novca. Ali ni u igranom filmu ne možete raditi izmjene jednom kada snimite scenu, osim ako je ne biste snimali ponovno, što je u pravilu teško moguće. Ja ne zazirem od preciznosti, ali iskreno, nisam najpametniji da mogu sve unaprijed smisliti. U hodu smo mijenjali stvari jer smo s filmom i mi na određeni način odrastali i postajali bolji.
Između dva nastupa u Puli niste mirovali. Predajete na Akademiji dramske umjetnosti, razvijali ste međunarodne projekte i producirali filmove. Što biste izdvojili kao najvažnije profesionalno iskustvo tog razdoblja?
Mene rad sa studentima na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti jako veseli i to me održava u određenoj vrsti kondicije, pored priprema za ostale projekte kojih uvijek imam i više nego što mogu producirati. U međuvremenu sam koproducirao jedan divan turski igrani film „Lavina“ koji je sada u zadnjim fazama montaže te sam službeno počeo s razvojem projekta za „Boj pod Sigetom“, velikim spektaklom o opsadi tvrđave Siget 1566. godine od strane osmanske vojske pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog i hrabroj obrani branitelja pod zapovjedništvom Nikole Šubića Zrinskog. Tome trebam pribrojiti i razvoj scenarija za još jedan mogući dječji animirani film o malom magarčiću iz mjesta Povlja na otoku Braču koji na užas svojih roditelja odlučuje postati ronilac umjesto da za ljude nosi terete. Tu su i neki strani projekti. Ja već sada znam da za života neću uspjeti realizirati sve ono što sam i zamislio. Moram požuriti jer godine lete.
Vaša četiri igrana filma do sada su osvojila više od 90 i domaćih i međunarodnih nagrada, a čak su tri bila hrvatski kandidati za Oscara. Mislite li da bi "Kristalni planet" mogao imati jednaki uspjeh?
Mislim da malo zbunjujem filmske kritičare koji često vole nas filmske autore svrstavati u određene kalupe i okvire, jer im je na takav način lakše nas analizirati. Dobro je pitanje je li ovaj film moj neki novi početak ili logičan nastavak autorskog puta. Iskreno, ne znam. Svakako se sada neću prebaciti na isključivi rad na animiranim ili dječjim filmovima, pa možete od mene očekivati opet neku ozbiljnu dramu ili možda nešto sasvim neočekivano, što će i mene na određeni način iznenaditi. Ja sam filmaš i spreman sam se uhvatiti u koštac s bilo kojom vrstom filma i bilo kojom vrstom priče, ako je budem smatrao vrijednom realizacije i ako vidim da mogu izraziti određene emocije kroz taj film. A pošto izražavam jake emocije i u „Kristalnom planetu“, onda je možda u redu reći da je i ovaj film logičan nastavak mog autorskog puta, iako u sasvim drugom filmskom rodu.
Na filmu su radili umjetnici iz Hrvatske, Češke i Slovačke, a u engleskoj verziji glasove posuđuju velika svjetska imena poput Jeremyja Ironsa, Vanesse Redgrave i Michaela Yorka. Koliko je takva međunarodna suradnja obogatila projekt?
Ovaj projekt se ne bi mogao realizirati isključivo u Hrvatskoj, iz više razloga, ali upravo mu je ova međunarodna suradnja omogućila da bude realiziran i da se pokuša natjecati s najboljim animiranim filmovima iz Europe. Ne možemo se mjeriti s Disneyjem ili Pixarom, čiji su budžeti doslovno od 30 do 50 puta veći nego budžet mog filma, ali barem da se mjerimo sa zapadnoeuropskom animacijom čiji su budžeti samo 3 ili 4 puta veći nego „Kristalnog planeta“. Fascinantno mi je da smo dobili neke od holivudskih legendi da daju svoje glasove projektu, a to smo uspjeli prije svega jer su oni prepoznali kvalitetu priče. Tu treba pribrojiti i još jednu legendu, slavnu skladateljicu Diane Warren kojoj se dopao film i koja je skladala glavnu pjesmu filma, a koju izvodi mlada američka zvijezda Halle Bailey, poznata po ulozi male sirene Ariel iz Disneyeve „Male sirene“. Njihovo prisustvo na projektu govori stranoj publici da je riječ o nečem ozbiljnom, što se zaslužuje pogledati. Naš supervizor animacije je Jakub Pistecky, koji je radio na doslovno najvećim holivudskim filmovima. Prethodni projekt animacijskog studija iz Praga bio je nominiran za Zlatni globus, a ni to nije naodmet spomenuti.
Film nosi snažnu ekološku poruku, ali prije svega govori o prijateljstvu i hrabrosti. Što biste voljeli da djeca, a što odrasli ponesu iz kina nakon gledanja "Kristalnog planeta"?
U filmu je protkano nekoliko zanimljivih tema, koje će neka djeca prepoznati, a neka možda samo osjetiti. Da, tu se bavimo ekologijom, tj. zagađivanjem i Zemlje i novootkrivenog planeta, kao i prijateljstvom između dvoje djece, dvoje odraslih i dvoje različitih bića. Bavimo se i razumijevanjem među vrstama, kao i prevladavanjem boli nakon velikog gubitka. Ovo zadnje na određeni način predstavlja i metaforu čitavog filma, tj. osnovnu narativnu liniju čitave priče. Sve je to upakirano u uzbudljiv, pustolovni obiteljski film koji će sa zanimanjem moći gledati i djeca od 7 do 12 godina kao i odrasli. A najviše bih volio da se djeca dobro zabave i da iz kina izađu zadovoljna, svjesna da su na zanimljiv način provela sat i pol svog vremena uz projekt koji ih je odveo u neko buduće vrijeme, na jedan novi planet i upoznao s nekim novim bićima.
Vaš sin Viktor sigurno je bio među prvim gledateljima. Kakva je bila njegova reakcija i koliko vam je njegovo mišljenje bilo važno?
Supruga Nataša i Viktor posjetili su me prije dva mjeseca u Pragu kada smo miksali englesku verziju filma. Zanimljivo je da Viktor nije htio gledati film do kraja, već samo do pola jer film nije bio u potpunosti gotov. Naime, htio je vidjeti gotovu verziju tako da je i on, kao i pulska publika, prvi put pogledao film upravo u Areni. Nažalost, nisam od njega mogao tražiti ikakve sugestije, jer je već bilo kasno za ikakve izmjene, osim manjih tonskih. Ali, postoji jedna zanimljivost, kada me već pitate o mom sinu Viktoru. Na određeni način, upravo je on najzaslužniji da se film uopće i realizirao. Naime, prije 13 godina, baš tijekom ljeta, kad je imao samo tri godine, sa suprugom smo bili na moru, u našem mjestu Povlja na otoku Braču odakle potječe obitelj mog oca. Jedne večeri, dok smo sjedili na rivi i pijuckali piće, vidjeli smo da je s našim sinom, koji je tada ličio na malog anđelčića, s plavim loknicama, zaplesala jedna mala preslatka djevojčica. Bio je to baš lijep prizor, s dvoje male djece koji plešu na rivi. Ispostavilo se da je to kći vlasnika češkog animacijskog studija koji dolaze svake godine u Povlja na ljetovanje. Tako smo se upoznali moj budući produkcijski partner Petr Horak i ja. Odmah smo kliknuli, pa smo prvo radili na poznatom češkom animiranom filmu „Neparožderi“ gdje sam ja bio koproducent, a nakon toga smo napravili „Kristalni planet“. Eto, nisam siguran da bih bio u mogućnosti napraviti ovakav, vrlo zahtjevan film bez pomoći svog malog sina.
Koje ste crtane vi voljeli kao mali?
U vrijeme mog djetinjstva nije bilo toliko dugometražnih crtanih filmova, jer je iste uglavnom radio samo Disney. Prvi hrvatski dugometražni crtić nisam ni dočekao kao dijete. Ali sam zato s velikim zadovoljstvom gledao one poznate kratkometražne crtiće, i to neizostavno u 19:15, prije Dnevnika i naravno, prije spavanja. To su bili Tom i Jerry, Ptica Trkačica, Zekoslav Mrkva ili Duško Dugouško, kako smo ga tada zvali, pa Pink Panther, Lolek i Bolek, Kalimero, zatim Linija, te naravno i Profesor Baltazar, djelo našeg Zagreb filma. Kada su se počeli proizvoditi dugometražni crtići, već sam bio mladić, pa su me manje zanimali. Ali kasnije sam s velikim guštom gledao „Priču o igračkama“, „U potrazi za Nemom“, „Kralj lavova“, „Čudovište iz ormara“ i druge slavne crtiće. Iskreno, vrlo često su ti crtići bili puno bolji nego neki razvikani igrani filmovi.
Pokazuje li vaš sin interes za film?
Viktora u ovom trenutku najviše zanimaju videoigre. Pitao sam ga bi li možda želio biti producent videoigara, ali se nije izjasnio. Do sada nije pokazao zanimanje za ovo što ja radim, što je na određeni način i pozitivno, jer ne želim da prolazi kroz ovo što ja prolazim, iako bih, naravno, volio da naslijedi moju producentsku firmu. Ove je godine završio prvi razred srednje škole, i to 10. gimnaziju, matematički smjer. Bila je to neka vrsta šoka i velike prekretnice za njega, ali uspio je izgurati s vrlo dobrim uspjehom uz obećanje da će biti odlikaš sljedeće godine.
Prije se bavio tenisom i sviranjem klavira i bio je vrlo uspješan, ali sada su tu neki drugi prioriteti, iako i dalje nastavlja s oba interesa. I moja supruga Nataša i ja smo svjesni da ga moramo ostaviti da sam donese odluke. Nataša je pravnica, ali je davno, na početku naše veze, objavila dvije knjige poezije. Valjda sam se i dijelom zbog toga zaljubio u nju jer je osim te pravničke dimenzije imala i tu jednu jako lijepu umjetničku crtu. No, i ona se vremenom ostavila pisanja poezije i posvetila se poslu i obitelji.
Odlazite li obiteljski u kino?
Iskreno, najviše i volim s obitelji ići u kino, da smo svi zajedno, da se družimo, iako je sve teže naći filmove koji će odgovarati svima troje. Ja sam fleksibilniji pri izboru, ali Nataša i Viktor su puno izbirljiviji. Meni je samo bitno da je film kvalitetan te sam spreman pogledati bilo koji žanr. Istina, već neko vrijeme izbjegavam filmove sa superjunacima, ali čini mi se da nisam jedini. Zadnji film koji smo Viktor i ja išli gledati bio je akcijski, „Siva zona“ i obojici nam se vrlo dopao. Mislim da Viktor preferira takve žanrovske filmove, ali onda moja supruga ne ide s nama. I s te strane se uklapamo u veliku većinu obitelji koje imaju slične „probleme“.
Gdje ćete provesti ljeto?
Prvo idem u Beograd da nadgledam miks srpske verzije filma u kojoj glume poznati glumci Nikola Kojo, Gorica Popović i Miodrag Miki Krstović. Rad na ‘Kristalnom planetu‘ ne staje. A svako ljeto neizostavno idemo u Povlja, jedno malo predivno mjesto na otoku Braču odakle potječe obitelj mog oca. Moj pradjed Ante bio je glavar sela. Tamo smo renovirali staru, kamenu obiteljsku kuću, u centru mjesta, na rivi, pa volimo ljeta provoditi tamo. Naša mala barka usidrena je točno ispod kuće, pa imamo taj cjeloviti mediteranski doživljaj, i uz vrlo dobar restoran mog rođaka Marija koji je ispod nas, pa nam ponekad služi i kao neka vrsta dnevnog boravka, uz piće i jelo. Na Braču imamo i nekoliko obiteljskih maslinika te brat i ja nastavljamo s tradicijom pravljenja maslinova ulja. Sve radimo na prirodan način, a prinosi variraju, ovisno o godini, od stotinjak litara pa sve do tristotinjak. Čini se da nam je ulje jako dobro, barem sudeći po reakcijama prijatelja kojima poklanjamo ulje. Istina, ljeti nemamo puno posla u maslinicima, osim da provjeravamo kako napreduju plodovi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....