Poznati novinar, urednik i voditelj, koji i dalje radi sto na sat - autor je novog HRT-ovog dokumentarnog serijala o Kini - govori o odrastanju u obitelji diplomata, bogatoj karijeri, 24 seljenja, dva braka i djeci, a pokazao nam je i fotografije iz starog obiteljskog albuma
"U posljednje vrijeme ne vozim automobil po Zagrebu već se služim javnim prijevozom. Nekidan sam se vozio tramvajem i čuo kako dvoje putnika raspravlja o nečemu što su vidjeli u mojoj emisiji. Zapamtili su sve, do najsitnijih pojedinosti, a uopće nisu bili svjesni da ih slušam par sjedala dalje. Nema veće sreće nego kad moj rad izazove takvu vrstu interesa", kaže novinar, urednik i voditelj Goran Milić, autor nove HRT-ove putopisne serije "What‘s up Kina". U osam jednosatnih epizoda legenda hrvatskog novinarstva istražuje društvene, kulturne i gospodarske fenomene zemlje koja ga fascinira svojim napretkom. Obišao je različite dijelove Kine, od ruralnih naselja do metropola poput Pekinga, Hong Konga i Shenzena, u kojem mu je kavu servirao - dron.
Tempo koji je teško pratiti
"Kina je jedna od rijetkih civilizacija koja nije nikada prekinuta. Govore istim jezicima tisućama godina i, osim jednog stogodišnjeg razdoblja kada su bili sinonim za siromaštvo, uvijek su bili među gospodarski vodećim nacijama u svijetu. Brzinu kojom izgrađuju autoceste, tvornice, luke, vlakove, robote i ostalo teško je pratiti i da nismo sve to snimili, malo tko bi nam povjerovao", kaže Milić, koji je zbog snimanja serijala u Kini proveo 42 dana. Na putovanja, otkriva, uvijek ponese puno blokova i olovaka pa duge, iscrpljujuće letove krati ispisujući što će sve tamo odraditi, praveći planove, zbrajajući TV minute i razmišljajući o budućim projektima. Iako je službeno u mirovini od 2017., ne može zamisliti tipičan penzionerski život. Spava još manje nego dok je bio stalno zaposlen: ustaje već u sedam ujutro, a mozak mu još uvijek radi sto na sat - nove poslovne ideje brusi kod kuće, nakon doručka, ili u kafiću, uz dnevne novine. Nitko drugi u čitavoj regiji nije prikupio toliko iskustava, osvojio toliko nagrada struke i radio u toliko TV kuća - od Televizije Beograd i Yutela do Al Jazeere i HRT-a, a iza svega stoji njegova urođena znatiželja i želja.
"Volim raditi jer još imam volje i snage, a televizijski posao jedan je od najzanimljivijih, iako se znatno promijenio od mojih karijernih početaka", konstatira Milić, koji će ovog mjeseca navršiti 80 godina. U njegovom životu je, kaže, bilo barem stotinu teških trenutaka - što privatnih, što profesionalnih. Nekog nježnijeg bacili bi u depresiju za cijeli život, ali on se oduvijek branio od kuknjave tako što bi pomislio kako ima puno ljudi koji su prošli puno gore od njega.
"Kuknjava ne pomaže, kad previše ljudi kuka, ona postaje inflatorna, ne vrijedi puno. U životu je važno imati mir i stabilnost u obitelji, kao i volju za rad koji vas ispunjava te nemati dugove i financijski mač nad glavom. Naravno, u ovoj fazi života najveća je sreća ne biti bolestan. Dakako da ne mogu očekivati zdravlje dvadesetogodišnjaka, ali neka ništa ne boli, neka medicinski nalazi ne upućuju na neku ozbiljniju bolest i ništa mi više ne treba. Bio bih nezahvalan da nisam zahvalan što nemam većih problema", ističe TV legenda rođena u Zagrebu, čija je životna priča dostojna filma.
Uspomene iz djetinjstva
Goranova majka Marija je Dubrovčanka, a otac Marko potječe iz Slanog, gdje je obitelj Milić imala kuću koja je srušena u ratu. "Moj otac i njegove sestre rođeni su u velikoj kamenoj kući na rivi, koja je pripadala mom đedu Frani. On bi svaki dan sjedio na klupi čekajući dolazak vapora Ston, dok sam ja skakao u morsku struju koju je stvarao propeler broda. Moj otac je završio dubrovačku gimnaziju i diplomirao pravo te započeo diplomatsku karijeru pa smo često mijenjali gradove. U ranom djetinjstvu živio sam u Zagrebu, u Gregorijančevoj ulici. Onda je otac otišao na službu u Prag, gdje sam ga jednom i posjetio. Letio sam sâm avionom u šestoj godini, a na mene je pazila Njanja Pavlović, prva stjuardesa u poslijeratnoj Jugoslaviji. Dobro se sjećam kako sam se s majkom kupao u praškoj Vltavi", prisjeća se Goran Milić, koji je prvi razred osnovne škole završio u Zagrebu, a četiri sljedeće u Francuskoj, u Strasbourgu.
Ondje je njegov otac od 1954. do 1957. formalno bio konzul, a neslužbeno promatrač u Savjetu Europe kao predstavnik Jugoslavije. Goran kaže da su mu jezici oduvijek dobro išli, pa je u školi brzo naučio francuski, uživajući u kompetitivnosti francuskog sustava školovanja. Obitelj se iz Francuske preselila u Beograd, a zatim u Urugvaj. "Bio je to samo početak. Izbrojao sam kako sam se tijekom života selio čak 24 puta, promijenivši tri kvarta u Zagrebu, četiri u Beogradu, tri u Sarajevu, jedan u Metzu, dva u Londonu, dva u Montevideu i dva u New Yorku", nabraja Milić i dodaje kako su ga ta iskustva očvrsnula i obogatila. Sa svakom selidbom bilo mu je sve lakše i manje stresno. U Urugvaju je naučio španjolski te dobio najbolji životni savjet.
"Jednom prigodom, u Montevideu, gdje je moj otac Marko bio veleposlanik, pozvao me nakon večere na kojoj su bila i dva ministra urugvajske vlade, da mi kaže nešto važno. Odveo me u kupaonicu, okrenuo mi leđa, skinuo hlače, a onda i gaće, i rekao: "Što vidiš, tovare, reci!" Ja sam, neugodno iznenađen, odbrusio: "Što vidim? Guzicu vidim, ćaća, što drugo?" I danas pamtim što mi je tada rekao: "Točno. Vidiš guzicu. Ambasadorsku guzicu. Ista je kao svaka druga guzica. Neka te ne zavaravaju ni odjeća ni titula", prisjeća se Goran Milić, čija je iduća destinacija bila Beograd. Ondje je diplomirao pravo, planirajući se specijalizirati za međunarodne pomorske sporove, no život ga je odveo u drugom smjeru. Početkom sedamdesetih proveo je jednu godinu u Londonu.
"Puštao sam kosu, što se tada dopadalo Engleskinjama, brzo se zaposlio i prodavao antikni namještaj, koji sam dostavljao po Londonu - obično na četvrti kat u stanove bez lifta. I po tome sam zapamtio da je georgijanski stil znatno teži i masivniji od viktorijanskog. Unajmio sam stan na Cromwell Roadu, koji sam dijelio s ciparskim Grkom Demetriosom Symeonom, sinom bogatog oca i vječnim studentom prava, s frizurom à la Jimi Hendrix. A samo četiri godine kasnije, kad sam već radio kao TV novinar, na svom prvom ratnom zadatku, na Cipru, sreo sam Demetriosa. Bio je ošišan na nulericu, u ciparskoj uniformi koja je razdvajala grčke i turske snage, prisjeća se Goran Milić. Na televiziju je došao s 24 godine, prijavivši se na jedan natječaj Radiotelevizije Beograd, a u fokus mu brzo dolazi vanjska politika, koja ga je najviše zanimala. Na poslu je upoznao i svoju prvu suprugu Oliveru, s kojom se 1980. odselio u New York, gdje je pet godina radio kao TV dopisnik.
"U to vrijeme New York je bio siguran samo između 84. i 23. ulice, od East Rivera na istoku do Devete avenije na zapadu. Nakon osam sati navečer postajalo je opasno, nastupali su dileri i seks trgovci. Harlem i Bronx bili su opasni i za vožnju automobilom, a pješice je bila lutrija", prisjeća se Goran, kojem je to ipak bilo zanimljivo iskustvo. Dobio je priliku intervjuirati tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera, popiti tri viskija s Orsonom Wellesom, gledati uživo na Broadwayu Liz Taylor i Richarda Burtona, a Ericu Jong ugostio je na ručku.
"U New Yorku je bilo svega - od sarme do dingača i turšija. No kako baš nitko nije radio vrhunski kajmak, a privatni uvoz hrane u SAD bio je strogo zabranjen, morali smo se poslužiti lukavstvom - uvjerili bismo američke carinike da je kajmak krema za lice ", prisjeća se Milić, kojem se u New Yorku 1984. rodila kći Lana Maria, danas uspješna odvjetnica. Nažalost, u istoj bolnici u kojoj je ona došla na svijet, samo četiri godine kasnije od zloćudne bolesti preminula je njezina majka Olivera. Bio je to težak životni period za obitelj Milić, koja se godinu kasnije vratila u Beograd. Ondje je Goran bio voditelj centralnog Dnevnika, postavši najpopularnije TV lice u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a honorarno je radio kao predavač na studiju novinarstva Beogradskog univerziteta.
Obitelj prije svega
"Na počecima karijere nisam bio opušten pred kamerama. Rijetki su oni bez treme. A onda shvatiš da te ne gleda milijun ljudi kao gladijatora u koloseumu, nego se televizija prati nasamo, najviše udvoje ili utroje, uz kavu, priču s ukućanima i telefonske pozive. I zato danas imam veću tremu pred pedesetak studenata u nekoj dvorani nego kad sudjelujem u gledanoj TV emisiji uživo", otkriva Milić, koji se početkom devedesetih ponovno oženio. Drugu suprugu Anu, trinaest godina mlađu od njega, upoznao je u Sarajevu, gdje je tada radio.
Kaže kako ga je osvojila ljepotom, mladošću te činjenicom da se bave istom profesijom. "Veoma smo različiti po mentalitetu i odgoju pa uvijek imamo o čemu pričati", kaže Goran, koji je s drugom suprugom 1993. dobio sina Marka, danas glasnogovornika hrvatske Vlade. Prema kćeri je, smatra, oduvijek bio liberalan, dok je prema sinu malo zahtjevniji. Možda i previše, konstatira TV legenda. A kako njegova obitelj doživljava Goranovu potrebu za akcijom i putovanjima?
"Sin razumije tu moju strast i dok je bio mlađi, često me pratio na putovanjima. A supruzi Ani draže je da radim nego da se motam po kući. Ona također voli putovati, pa barem jednom godišnje idemo nekamo zajedno", kaže Goran i dodaje kako mu je najdraži profesionalni trenutak onaj iz 2007., kad je u Hrvatskoj dobio nagradu za novinara godine. Bilo je to itekako zasluženo za sav trud koji je ulagao u svoj posao. I u drugim republikama bivše Jugoslavije dobivao je najviša priznanja: u Sarajevu je primio Šestoaprilsku nagradu, a u Beogradu Nagradu "Svetozar Marković" i Orden rada sa zlatnim vijencem.
"U to vrijeme, kad sam 2007. proglašen novinarom godine, vodio sam TV Dnevnik HTV-a s najvećom gledanošću, vodio i uređivao politički magazin "Brisani prostor", također s visokom gledanošću, te odustao od godišnjeg odmora da bih preko ljeta snimio jedanaest jednosatnih emisija o Americi ", prisjeća se Milić. Istodobno, to je bila konačna potvrda da je prihvaćen u hrvatskom medijskom prostoru, što mu je petnaest godina ranije izgledalo kao nemoguća misija. Novinarstvo je, kaže, stresan posao u kojem vam za svaki uspjeh, pronicljiv tekst ili važno otkriće neće svi zapljeskati, ali će vam i najsitniji lapsus svi zapamtiti. Ima još puno ljudi koje bi, da mu se pruži prilika, rado intervjuirao poput kineskog lidera Xi Jinpinga, Lionela Messija i Elona Muska, te puno zanimljivih žena koje nije želio spominjati da se ne bi stvarali krivi zaključci. A što je najvažnije shvatio o životu?
"Kako ide ona pjesma? "Godina je previše, a života premalo. E, kod mene je i godina i života previše, a i premalo", šali se TV legenda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....