Čast koji su u našem jedinom profesionalnom folklornom ansamblu doživjeli samo rijetki, pripala je supružnicima Sekula koji s jednakom ljubavlju i strašću žive svoj poziv.
Početkom godine umjetničko vodstvo Ansambla LADO, na čelu sa Zrinkom Posavec, unaprijedilo je četvero plesača-pjevača solista u plesače-pjevače prvake. Velika je to i rijetka čast jer je status prvaka u našem jedinom profesionalnom folklornom ansamblu, koji djeluje već 77 godina, dosad nosilo tek šestero umjetnika.
Među onima koji su dobili to značajno promaknuće su Goran (51) i Sandra Sekula (47)— bračni par koji se upoznao u Ladu, ondje zaljubio, izgradio profesionalni put i sada dobio titulu koja, kako sami ističu, nije tek formalno napredovanje, nego i simboličan upis u povijest.
Goran Sekula, koji u Ladu pleše i pjeva od 1996., ne skriva koliko je dirnut ovim priznanjem.
„To je takva sreća i takav ponos da zaista nemam riječi. Sandra i ja, uz kolege Pavu Begovca, Nenada Malića te glazbenike Branimira Ranogajca i Stjepana Večkovića, koji su promovirani u koncertne majstore, jedni smo od rijetkih koji su zaslužili taj status unutar Lada, pa je ta čast tim veća. Ovo nije samo promaknuće. To je ono kad sanjaš i gledaš one prije sebe koji su dobili taj status, a bili su ti uzori — i odjednom se nađeš na istom mjestu. To je zaista vrhunac karijere“, govori zaljubljenik u folklor koji je bez sumnje zaslužio priznanje koje mu je dodijeljeno. Kao i njegova supruga, koja se prisjeća svog dolaska u Lado i poznanstva koje je vrlo brzo preraslo u ljubav.
„On je prvi pokazao interes za mene, moram priznati, nisam odmah na to reagirala. Prvo smo bili prijatelji, no znate kako to ide...” smije se Sandra Sekula, kojoj je dolazak u Lado 2000. bio ostvarenje sna. Njezin put prema profesionalnom ansamblu počeo je mnogo ranije, kroz folklor u rodnom Osijeku, gdje je počela plesati još kao djevojčica — prvo u osnovnoj školi, pa u KUD-u Željezničar, gdje je prošla temeljitu folklornu školu.
Dok je pohađala škole folklora, koje su se održavale u Crikvenici i Badiji, upravo na Badiji ju je zapazio Ivan Ivančan, dugogodišnji ravnatelj Lada, prepoznao njezin talent i pozvao je na audiciju.
Lado je puno više od posla
„O Ladu uopće nisam razmišljala jer mi se tada činio kao nešto daleko i nedostižno. Kada sam dobila poziv na audiciju i prošla ju, to je bilo ostvarenje mojih snova. Dobila sam priliku raditi ono što volim — i za to još biti plaćena“, kaže s osmijehom.
Osim posla iz snova, dobila je i supruga iz snova. Oboje s jednakom ljubavlju i strašću žive svoj profesionalni poziv. Goran je također odmalena zaljubljen u folklor, što nimalo ne čudi. Njegovi roditelji, Ivanka i Marijan Sekula, također su plesali u Ladu — ondje su se upoznali i zaljubili, pa se povijest u njegovu slučaju ponovila. U Ladu pleše i njegova sestra Iva, sedam godina mlađa od njega.
„Kad sam došao u Lado, starije kolegice znale su mi reći: ‘Ja sam ti mijenjala pelene.’ A sad plešem s tobom“, prisjeća se Goran kroz smijeh. Svoje prve plesne korake, kao i njegova supruga, napravio je u folklornim društvima, najprije u Gračanima gdje je odrastao i gdje i danas živi u obiteljskoj kući.
„Lado nije samo posao. Mi smo ovdje kao jedna velika obitelj koja uživa u onome što radi. Skoro pola radnog vijeka proveli smo na putovanjima i to je bliskost koja se rijetko može naći u nekoj profesiji. Mi zaista svim bićem volimo to što radimo“, kaže.
No, iza fascinantno uigranih nastupa, raskošnih nošnji i oduševljene publike krije se i zahtjevnija strana profesije. To su svakodnevni treninzi kojih se ne bi posramili ni ozbiljni sportaši, višesatna uvježbavanja koreografija i stalna fizička spremnost.
„Dok drugi ujutro odlaze u ured i uglavnom sjede, mi smo cijeli dan u pokretu. Od devet do deset imamo zagrijavanje, zatim dva do tri sata plesa, pa slijedi pjevanje koje može trajati i dva sata. I tako svaki dan“, objašnjava Goran.
Tempo se dodatno pojačava pred nastupe, pa ni oni nisu bili pošteđeni ozljeda.
Suživot s koferima
„Imala sam operaciju meniska, puknuo mi je prednji križni ligament — ukratko, u koljenu sam oštetila sve što sam mogla. Goran je također imao operacije i ima problema s vratnom kralježnicom. Ali sva se bol zaboravi kad stanete na scenu. Publici naši nastupi izgledaju lijepo i lako — i tako treba biti. Ono što je iza, to je dio naše profesije, ali ne umanjuje našu ljubav i predanost“, kaže Sandra.
U sustavu Lada, srećom, postoji i stručna podrška: fizioterapeut, fizijatri i liječnici na Svetom Duhu, kao i terapeuti na Trešnjevci.
„Već smo postali kućni prijatelji koliko se družimo“, dodaje Sandra uz smijeh.
A ono zbog čega Lado postoji jest promoviranje hrvatske baštine, folklora i kulture diljem zemlje i svijeta. Nastupali su u Japanu, Australiji, Kanadi, Americi, Meksiku, na Bliskom istoku, diljem Europe — i svugdje bili dočekani s oduševljenjem. Jednako rado nastupaju i pred domaćom publikom, a odavno je poznato da za njihove nastupe 11. studenoga, na godišnjicu Lada, ulaznice planu u sekundi.
Privatno, njihov je život logistika u kojoj su koferi stalni član obitelji.
„Mi smo u koferima već ne znam koliko godina. O pakiranju više ni ne razmišljamo, to nam je rutina. Iako su putovanja naporna, ja ih svaki put doživljavam kao predah od kućanskih poslova. Ne moram kuhati ni spremati, sve nam je servirano, pa mi to dođe i kao odmor. Odradimo nastupe, a slobodno vrijeme imamo samo za sebe. Svi se zajedno družimo, i stari i mladi, i to je ljepota našeg posla“, govori Sandra.
Goran pak s malo sjete priznaje da se njegova priča s Ladom bliži kraju. Plesači Lada imaju beneficirani radni staž i on polako broji posljednje godine do mirovine.
„U ožujku punim 52 godine, imam trideset godina staža i ostaju mi još dvije godine do mirovine. O tome ne želim razmišljati jer je moj identitet satkan od plesa i pjesme. To je moj život i ne znam što ću kad to nestane. Morat ću pronaći neki jednako ispunjavajući hobi“, razmišlja naglas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....