Lovre Kondža iz Otoka kraj Sinja otkriva kako ga je oblikovao život na selu, zašto više uživa u hladnoj Cetini nego u moru i zbog čega se boji umjetne inteligencije iako je studirao i računarstvo.
U zagrebačkoj Scenoteci 24. studenoga održana je premijera predstave „Kamo ide ovAI svijet“ kazališta Moruzgva, koja publiku na duhovit, ali vrlo promišljen način suočava s izazovima umjetne inteligencije i onime što bi ona mogla učiniti našem načinu življenja. U predstavi koju je režirao Dražen Krešić, igraju Domagoj Ivanković (29) i Lovre Kondža (27), mladi glumci koje je šira publika upoznala kao Josipa Kvasinu i Martina Akrapa u seriji „Kumovi“. U seriji na Novoj TV glumili su najbolje prijatelje, baš kao i u predstavi „Kamo ide ovAI svijet“, a glavni spor vode oko upotrebe umjetne inteligencije. A mi smo povodom premijere predstave razgovarali s Lovrom Kondžom koji je umjesto u glumačkim vodama zamalo završio u – računarstvu.
Kako je gluma uspjela izgurati jednu tako egzaktnu profesiju?
„Zapravo me gluma počela zanimati tek u srednjoj školi kada sam počeo igrati u predstavama koje su se radile samo prigodno, povodom blagdana i praznika. Onda sam upisao računarstvo, ali sam paralelno krenuo i na dramsku radionicu, i tada sam na prvoj godini studija shvatio da mi je gluma puno zanimljivija od računarstva. Pa sam tako potpuno zapustio studij kako bih se iduće godine upisao na Umjetničku akademiju u Splitu.
Odrasli ste u Otoku kraj Sinja...
"Da. Imao sam idilično djetinjstvo uz petero braće i sestara, u prirodi uz rijeku Cetinu. Moji su imali domaće životinje, veliki vrt, a djed je imao stado ovaca i najviše sam uživao kada sam s njim s pet, šest godina išao na ispašu. Budio bi me oko šest, sedam ujutro, uzeli bismo pancetu, kruh i vodu, i cijeli dan bismo bili u prirodi s ovcama. Meni je to tada izgledalo kao da putujemo na neki drugi kraj svijeta. Čuvaš ovce, vodiš ih na pojilo, vraćaš ih navečer, pomažeš oko mužnje... Cijeli dan si vani, u pokretu. To mi je i danas neka baza – puno hodanja i priroda."
Je li se netko u vašoj obitelji bavio nekim umjetničkim zanimanjem?
„Nije. Ali bi mogao. Mama radi kao teta u vrtiću, a tata je profesionalni vozač. Starija sestra je za studij odabrala elektrotehniku, dok su mlađa braća završila strukovne škole i već rade. Kao klinci stalno smo se snimali ondašnjim prvim mobitelima s kamerom, nešto glumatali, snimali skečeve kao i našu varijantu serije „Krv nije voda“. Vjerojatno je tu bio neki podsvjesni glumački zametak koji se kod mene tek kasnije probudio.
Predstava „Kamo ide ovAI svijet“ bavi se umjetnom inteligencijom. Koliko ste vi “jaki” s tehnologijom?
„U našoj sam obitelji ja uvijek bio “IT podrška” – spajanje računala, instaliranje programa, resetiranje rutera, interneta i slično. Ali to je neka osnovna razina, nije to ova napredna tehnologija kao umjetna inteligencija.
Što se AI-ja tiče, iskreno – prilično sam skeptičan. Mislim da to može biti koristan alat i da čovjeku može pomoći, ali se bojim gdje su tu granice. Jer zbog tih “lakih rješenja” čovjek postane lijen, nesposoban i malo tup. Sve je instant, odmah i bez truda, i to mi je odbojno.
Zbog serije „Kumovi“ doselili ste se u Zagreb. Kako ste se snašli u velikom gradu?
„Uvijek sam sanjao da ću jednom doći u Zagreb, ali nisam mislio da ću tu i ostati. Naime, kada sam 2021. dobio ulogu Martina Akrapa u „Kumovima“, mislio sam da će se snimiti jedna sezona, da ću tu provesti šest, sedam mjeseci i vratiti se doma. No, serija je izuzetno popularna, mi snimamo već šestu sezonu i ja sam još uvijek u Zagrebu. Volim grad, ali svoju budućnost vidim u prirodi, na selu u rodnom kraju.
Što je tako privlačno u Otoku?
Priroda, rijeka Cetina, mirniji život, bez prometa i nervoze. Ovo sam ljeto baš uživao doma. Kupio sam si viseću ležaljku, zavezao je u vrtu između dva stabla i u njoj sam počinjao dan. Ležanje, kava, razgovori s mamom, bakom... čista meditacija...
Pa kupanje u Cetini, što nije za svakoga jer je temperatura 12 stupnjeva, prvo se zalediš, ali se brzo privikneš, pa vožnja kajakom, pa pokušaji da zasadim svoj mali vrt iako imamo puno zemlje i uzgajamo skoro sve od voća i povrća, a imamo i kokoši... Uglavnom, čisti gušt. Baš sam uživao, vratio sam se u djetinjstvo, na “tvorničke postavke”.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Iako imam auto, po gradu se krećem biciklom koji sam si nedavno kupio, a s njim volim otići i u prirodu. Kako živim u Novom Zagrebu, odem se prošetati i po šumama prema Velikoj Gorici, kada je sezona i nabrati gljive. Samo sunčanice jer se druge ne usudim. A prije dvije godine, što je prilično čudno za momka iz sinjskog kraja, počeo sam učiti jahati. Prvo sam išao na Hipodrom kod jednog Sinjanina, alkara Denisa Gugića, pa sam tamo naučio osnove. Kasnije sam slučajno upoznao drugog alkara, Andriju Hrgovića, koji me pozvao na jahanje blizu Novog Zagreba. Nisam se htio nametati jer tamo cure ozbiljno treniraju preponsko jahanje, a ja sam hobi jahač. Ali trenerica Irena me nagovorila da dođem opet pa sad već mogu normalno jahati, raditi manje promjene i krugove. Nisam još pretjerano dobar, ali mi je jahanje jako zanimljivo. Uglavnom, volim biti aktivan.
A filmovi, serije, knjige...?
"Nisam neki frik, ali volim pogledati dobar film. Ne jurim za novim naslovima, već se češće vraćam filmovima koje sam već gledao i koji su me se dojmili. Što se tiče knjiga, u zadnje vrijeme više volim stručnu literaturu – o režiji, pisanju scenarija, dramaturgiji. Recimo, bilo mi je super pročitati Directing Actors, knjigu za redatelje o radu i odnosu s glumcima. Volim kad mi se kroz takve knjige posloži struktura, način kako pristupiti glumačkoj profesiji, sceni i priči."
Jeste li u Zagrebu stekli krug prijatelja?
„Imam nekoliko prijatelja, uglavnom iz serije. Ali ja sam više samački tip. Volim svoj mir i našao sam neku svoju rutinu. Kad ne snimam, dignem se ujutro, na primjer, u 8 ili 9, nisam baš jutarnji tip. Onda neki doručak, ako treba, pospremim malo stan, pa neka kavica uz laptop i onda van ako je lijepo vrijeme. Bicikl, šuma, jahanje...
Kuhanje?
Kuham povremeno – preko tjedna uglavnom živim na kajganama, a kad dođe vikend, skuham konkretniji ručak da imam za dva dana. Volim napraviti bolognese, dobar toć, ossobuco, polpete, ispeći meso...
Neke stvari naučio sam doma, neke usput u samostalnom životu. Mamu nikad ne zovem za recepte – više ona treba zvati mene. Inače super kuha, ali voli eksperimentirati pa zna i “pokvariti” jelo. Iz Otoka često donesem domaća jaja, pršut, pancetu, povrće... Iskreno, pršut i panceta su mi već malo dosadili, ali domaće uvijek ima drugi miris i okus.
Ne naručujete gotovu hranu?
Općenito ne volim ta rješenja koja nudi moderni svijet, to sve što ti daje instant, odmah sve što želiš, sve sad. Nikad ne naručujem hranu, jer sam protivnik takvog trenda. Ja to ne želim podržavati, jer ako si gladan, ako nešto želiš, izađi, sjedi na bicikl ili u auto i otiđi po to i donesi kući. A onda je problem što ti dostavljači, uglavnom stranci, imaju male plaće i loše su tretirani. Pa kreni od sebe da nešto promijeniš. A ne da lijeno sjediš doma i tipkaš po mobitelu. Meni je to neprihvatljivo.
Prepoznaju li vas na ulici?
„Da, naravno. U Sinju, u Otoku... U početku je to bilo: “Vidi, zvijezda!”, ali naviknuli su se. I dalje bude slikanja, dozivanja “Martine!”, ali više nije ludnica. Imao sam par simpatičnih “benefita” – tete na placu znaju mi ubaciti koju polpetu gratis, jedan policajac mi je malo “pogurao” papirologiju oko osobne, takve sitnice. U Zagrebu je toga manje – veći je grad, ljudi manje gledaju oko sebe.
Koji su vam planovi?
Jako volim raditi. Jedva sam čekao da opet krene snimanje „Kumova“, jedva sam čekao probe za „Kamo ide ovAI svijet“, jedva čekam da predstava zaživi. Već nešto pišem, imam plan za iduću godinu, ali bez opterećenja. Otvoren sam za ono što dođe – i za kameru, i za teatar, i za život na selu, ako baš bude trebalo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....