Glumac Alan Blažević, kojeg gledamo kao Antu Vukasa u hit-seriji ‘Divlje pčele‘, govori o djetinjstvu u Njemačkoj, karijeri u Los Angelesu i New Yorku, susretima sa svjetskim zvijezdama te povratku u Dalmaciju, gdje mirno živi sa suprugom Elicom
Na malim ekranima nije ga bilo deset godina, no čekanje se isplatilo: Alan Blažević (56) vratio se u popularnoj RTL-ovoj seriji ‘Divlje pčele‘. Tumači lik moćnog Ante Vukasa, tvrdog pater familiasa, i priznaje da mu je ta slojevita uloga jedna od najdražih u karijeri. Iako je posljednjih mjeseci adresu u Stobreču blizu Splita zbog snimanja zamijenio zagrebačkom te svakodnevno provodi mnogo vremena na setu, rado se odazvao pozivu za intervju. Razgovarali smo u retro kafiću u središtu Zagreba, a čim je ušao, zbog svog držanja i brkova koje nosi za potrebe lika - kaže da ih jedva čeka obrijati - izazvao je znatiželjne poglede. Prišao mu je i mladi konobar te mu uputio kompliment da je sjajan u ulozi Ante Vukasa, na što se splitski glumac, impresivnog profesionalnog i privatnog puta, ljubazno nasmijao. Rodio se u Njemačkoj, odrastao je ondje i u Dalmaciji, a studij prava zamijenio je školom glume u Los Angelesu, gdje je živio nešto manje od četiri godine. U neformalnom razgovoru ispričao je kako je dobio malu ulogu u kultnom hororu ‘Drakula‘ iz 1992., redatelja Francisa Forda Coppole, kojeg je opisao kao ‘cool lika‘. Glumio je sa zvjezdanim imenima: Garyjem Oldmanom, Winonom Ryder, Keanuom Reevesom i Anthonyjem Hopkinsom, s kojim je snimio scenu njegova pomoćnika, no u finalnoj verziji ta je scena - izbačena. Zato se Alan šali da je Hollywood, unatoč početnoj euforiji i sreći zbog uloge, i zbog takvih stvari ‘tvornica snova‘. Tijekom života u Los Angelesu imao je susrete i s Angelinom Jolie, Nicole Kidman te drugim filmskim facama. Snimio je više od osamdeset reklama diljem svijeta, među kojima je i ‘Irresistible‘ za Old Spice 2013., čije je predstavljanje bilo u finalu Super Bowla. Jedanaest godina živio je u New Yorku, a 2014. se na neko vrijeme preselio u Pariz, gdje je dobio priliku glumiti u filmu ‘American Renegades‘ u produkciji Luca Bessona. Glumio je i u Netflixovoj seriji ‘Tribes of Europa‘ 2021. te drugim projektima, što je tek dio glumačkog portfelja Alana Blaževića. Nove izazove dočekuje u obiteljskoj kući u Stobreču, gdje godinama živi sa suprugom Elicom: ondje gušta u životu uz more i svojim privatnim strastima - uređenju interijera, ribarenju, slušanju klasike i jazza...
Što je u karakteru Ante Vukasa nalik vama, a što je dijametralno suprotno?
- Jako je popularno za glumce, pogotovo kad igraju negativca, distancirati se od njegovog lika. U Antinom slučaju to konkretno znači da sve nijanse njegove osobnosti i odluka moram izvući iz sebe i kreativno ih interpretirati. Mislim da svi glumci, koji igraju određenu ulogu, moraju pronaći u sebi nešto istinski svoje i samo to aplicirati u određeni lik. Tako da sigurno ima dosta stvari u kojima nalikujemo, samo u drugom kontekstu, naravno. Znači da dijelimo upornost, lojalnost, ljubav prema obitelji - taj neki ponos koji on nosi u sebi.
To nam je zapravo zajedničko. Ne znam je li ponos uvijek vrlina, katkad zna biti i problem. S druge strane, ta Antina amputiranost, odnosno nesposobnost prepoznavanja nepravde koju uzrokuje - to baš nemam. Uvijek se preispitujem, dosta prije nego što napravim neki potez. Preispitujem je li to u redu, ne samo za mene nego za dotične osobe. Tu smo Ante i ja dijametralno drugačiji.
Rekli ste da vam je ovo jedna od najdražih uloga koje ste dosad igrali. Zašto?
- Pa zato što je lik toliko kompleksan i zato što sam slobodu da ga tako interpretiram dobio od produkcije - na čemu joj ovim putem zahvaljujem. To nije uobičajeno u ovom formatu, obično se zbog vremenskih okvira gleda tekst, odnosno replika po repliku. Znači, znamo koliko je duga scena i kad mora biti gotova - i onda tu nema previše prostora da se na to očituješ. A ja tu slobodu imam, u priličnoj mjeri. Interesantno je na liku raditi svakodnevno, jer obično si na filmu jednokratno ili ti se kao glumcu može dogoditi da si gost u jednoj epizodi neke serije. S druge strane, zna biti teško i intenzivno držati kontinuitet u stvaranju lika, pogotovo kad su višemjesečna snimanja.
Zašto vas od 2016., kad ste snimali seriju ‘Kud puklo da puklo‘, nije bilo na malim ekranima?
- Htio sam vidjeti što mogu napraviti vani i to me vuklo. Zapravo, tražio sam međunarodne projekte, imao sam sreće po tom pitanju.
Snimali ste seriju ‘Spides‘ za Netflix 2020., potom ‘Tribes of Europa‘ i ‘FBI International‘; glumili u filmu ‘Nürnberg‘... Koji projekti su zadovoljili vašu umjetničku i financijsku stranu?
- Seriju ‘Spides‘, koja se snimala u Berlinu u doba pandemije. To je SF žanr, njemačko-američke koprodukcije. Igrao sam Mitoscha, ruskog mafijaša koji drži berlinsko podzemlje, što je bilo vrlo interesantno.
Mitosch ima konfliktan odnos sa sinom, isprepliću se sukob tradicije i modernizma. Slično kao Ante Vukas - nekakav arhetip anti(heroja). Možda je upravo nešto u meni što privlači takve uloge.
Javljaju li vam se obožavateljice?
- Ne znam. Nije da mi se bacaju oko vrata. Prošla su ta vremena i godine su učinile svoje. Prije je to znalo biti malo intenzivnije.
Kakve slike pamtite iz djetinjstva?
- Lijepe i idilične. Roditelji su imali nekoliko restorana po Njemačkoj. Mama Dragica imala je poseban nos za biznis. Više od oca Petra - iako je imao svoju građevinsku firmu. Brat i ja smo dobro živjeli, ništa nam nije nedostajalo, i to sam uvijek objašnjavao Amerikancima. Isticao bih - kad bi se povela rasprava o Njemačkoj - koliko su Nijemci dobri i marljivi ljudi, svjesni svojih pogrešaka iz razdoblja nacizma. Zahvalan sam Njemačkoj na školovanju, no danas je ona daleko od idealne zemlje za mene. Puno više sam južnjačkog duha i pravi Mediteranac. Sjećam se od najranijih dana kako su roditelji uvijek okupljali ljude oko sebe. Zapošljavali smo puno Hrvata, držali nogometni klub, tako da je kod nas uvijek bilo živo i zabavno. S ocem sam imao odličan odnos - nažalost, napustio nas je - no tu su i moj brat i sestra te majka Draga. Voli da je tako zovem. Divim joj se jer je unatoč obavezama s restoranima uvijek držala do familije, odgoja i kvalitetne hrane.
Zašto ste napustili pravni fakultet u Njemačkoj i otišli živjeti u Los Angeles?
- Nakon gimnazije odmah sam htio upisati akademiju, ali sam se premišljao. Stoga sam se odlučio za pravni fakultet: ležalo mi je to, a htio sam imati konkretno zvanje. Uz to, odgojen sam u obitelji koja je poticala natjecanje i napredak. To najbolje oslikava događaj kad sam se jednom vratio doma s nekog atletskog natjecanja. Sav sretan pokazao sam ocu srebrno odličje, a on me pitao: ‘Tko je bio prvi?‘ Znači da sam uvijek trebao ići tamo gdje je top, gdje je vrh. Ljubav prema glumi bila mi je usađena kao tinejdžeru, jer sam imao curu čija je majka bila direktorica jednog malog kazališta, a onda sam tijekom studija prava dobio ulogu u jednoj njemačkoj seriji. I gluma me otad više nije puštala. Uz to, u Njemačkoj sam bio na seminaru jednog glumca iz čuvene škole The Lee Strasberg Theatre and Film Institute. Cijela jedna generacija mojih idola, poput Ala Pacina, stasala je na toj metodi. Metodička gluma, naime, drži do psihologije glume, mislim da više služi glumcu shvatiti što to znači biti u životu i društvu. Manje je pragmatična od drugih pristupa. Poslije sam iz različitih škola i učenja o glumi uzimao sve što rezonira sa mnom. Puno me naučio i čuveni Sanford Meisner te gledanje drugih sjajnih glumaca u nekim jednostavnim i prirodnim izvedbama pred kamerom, koja je, po meni, anonimni kritičar.
Je li vam se Hollywood zamjerio?
- Ako ću biti iskren prema sebi, moram se vratiti u kontekst što sam želio i gdje sam bio. Taj život u Hollywoodu bio je lijep. Šarao sam okolo, radio sam što sam htio, živio svoj san. Nitko me nije ganjao da idem tamo. Vidio sam stvari koje bih gledao samo na filmu. A, s druge strane, danas ću reći: ‘Hvala, doviđenja, sretan sam gdje sam.‘ Što se prilika tiče, jako malo sam ih imao. To je bio izvor moje ogromne frustracije. Prvo sam vodio bitku da uopće uđem u sindikat glumaca SAG. Bez toga ne možete ići na audiciju za sindikalne filmove. A taj status sam ostvario tek nakon što sam snimio jednu reklamu. Bilo je laži i podmetanja. Uza sve to, moraš platiti račune i preživjeti, a sve je skupo. Nije to baš romantično.
Što ste sve radili u LA-u?
- Konobario sam, ličio stanove, bio sam maneken...
U New Yorku ste živjeli jedanaest godina. Kako vam je ondje bilo?
- Tvrd je to orah od grada. Oblikovao me kao čovjeka. Jedna njemačka pjesma kaže da obavezno trebaš živjeti u New Yorku neko vrijeme, ali da ga napustiš prije nego što te učini prečvrstim. A tu surovost daju iskustva, ljudi, ulica... Svatko te pokušava preveslati - i to ti naoštri instinkte. Ima ondje puno likova koji stalno prigovaraju da ga žele napustiti, a to nikad ne naprave. Sjećam se kad bih, primjerice, vikendom posjetio Boston. Stalno me pratio neki osjećaj nervoze da ću propustiti nešto važno u New Yorku. Jer ako ga napustiš, kao da si napustio epicentar svijeta. Nisam bio nostalgičan za Hrvatskom. Poštivao sam taj grad, obilazio izložbe, galerije, restorane, predstave. A i radio. Bio sam i zaštitar u noćnim klubovima. Dodao bih da ima nešto slično u njujorškom i splitskom mentalitetu: odvažnost, pozitivna arogancija i zafrkancija. Što ti je netko draži, više ga gaziš.
Što ste u New Yorku glumački radili?
- Režirao sam, pisao scenarije i glumio u malom kazalištu Odeon, koje je okupljalo razne kreativce. Bio je smješten na off-Broadwayu, u 44. ulici. Plaćali smo članarine i priređivali predstave te se tako financirali. To je bilo lijepo i kreativno razdoblje. Taj prostor smo dobili zahvaljujući bivšem gradonačelniku, što je, s obzirom na cijene nekretnina i upravljanje gradom, danas nezamislivo.
Zašto ste, nakon trinaest godina, napustili SAD?
- Kad sam došao u Ameriku, nikad nisam imao ideju da ću tamo umrijeti. Najljepši kompliment koji sam dobio u Americi bio je od jednog Talijana, gitarista iz Milana. Imao je velike snove da će postati novi Zeppelin. Rekao mi je: ‘Ti si jedini koji je došao ovdje, a da se nije promijenio. Kao da si jučer došao iz Kroacije‘. Nisam se dao uvući u njihovu priču. Lijepo se prilagoditi na tuđu zemlju. Kad bih, primjerice, gledao bejzbol, i ja sam s Amerikancima pjevao tradicionalne pjesme, ali znao sam da imam svoje. I znao sam da ću doći doma. Da je Europa moja - od kulinarstva do kulture i arhitekture. Malen kontinent u odnosu na SAD, a tako fantastično različit. Za usporedbu, nekoliko puta vozio sam Route 66 - od Chicaga do Santa Monice. To su takve udaljenosti da gledate u retrovizor kako vam brada raste. I to je još jedan od razloga zašto sam počeo cijeniti Europu, gdje bih, za udaljenost Route 66, mogao proći od Lisabona do Sankt Petersburga.
Živjeli ste neko vrijeme i u Parizu. Što vas je vuklo onamo?
- Sa suprugom Elicom otišao sam na nekoliko godina živjeti ondje. Vuklo nas je da i to doživimo, a imao sam i neke glumačke angažmane. No, ljubav prema Francuskoj traje još od djetinjstva, kad me majka odvela na dugi vikend u Pariz. Zaljubio sam se u tamošnju arhitekturu. Inače svake godine posjetim Azurnu obalu - znam svako selo, jer cijenim autentičnost. Nije mi Monako privlačan, ribarsko selo koje su pretvorili u Tokio, već ona pitoma sela u unutrašnjosti. To je prekrasno. Baš imaju oko za detalje, primjerice, neka stara kola napune cvijećem, ili stare fasade ukrase živopisnim bojama.
Veliki ste esteta?
- Jesam. Još kad sam bio mali, mati me hvalila kako uredno držim sobu. Shvatio sam da, kad je sve uredno oko mene, mogu biti kaotičan u glavi. Ovako su kraći putevi.
Kad ste se vjenčali s glazbenicom Elicom?
- Iste godine kad sam se vratio u Hrvatsku, 2006. Poznavali smo se iz djetinjstva, kad sam iz Njemačke dolazio na ljetovanje u Stobreč. No, kako je Elica dvanaest godina mlađa od mene, nismo se poznavali u tim mojim djetinjim danima. Poslije mi je pričala da sam joj bio zanimljiv jer sam vozio ujakov motor.
Kad ste se zaljubili?
- Prije dvadeset godina, kad sam se vratio ‘iz svijeta‘. Počeli smo se družiti kao odrasli ljudi, i to je bila posve druga priča. Vjenčali smo se kod matičara, potajno. Odlučili smo da će to biti naša priča, da nam ne trebaju stres - ni pir, ni ‘kuverta‘. U prosincu slavimo 20. godišnjicu braka.
Po čemu je Elica posebna?
- Elica nosi srce na dlanu. Iznimno je dobra žena, duhovita, pozitivna. Iako i ja marim za ljude oko sebe, ona to ima još naglašenije. Jako mi je drago kako se sjeti nekih ljudi kojima možda treba pomoć. Svjesna je okruženja oko sebe.
Djece nemate?
- Volimo djecu, ona su blagoslov. Tradicionalno smo odgojeni, ali kod nas je to bio splet okolnosti. Nakon vjenčanja rekli smo si da ćemo još malo vidjeti svijeta, pa smo počeli preuređivati stan - i na kraju nam se to jako svidjelo. Osobno volim djecu, ali super mi je kad su tuđa. Ne znam imam li strpljenja za vlastitu. Realnost je da u krugu svojih prijatelja vidim ‘zombije‘, koji se zovu roditelji. Ispaćeni i istrošeni ljudi od svoje djece. Uz to, živimo u doba turbo roditeljstva, gdje roditelji osjećaju pritisak kako trebaju zabaviti dijete. Nemam živaca za to. Meni bi roditelji kupili neku igračku, a ja bih kroz igru razvijao maštu. Danas neka djeca od osam godina imaju najnoviji iPhone. Ljudi, pa jeste li vi normalni? Neke stvari treba zavrijediti i zaraditi. Takav sustav odgoja po meni treba poticati, a to baš ne vidim u našem društvu. Da sam roditelj, već vidim kako bi bilo vatreno između mene i drugih roditelja na nekim školskim sastancima. Dobro mi je ovako.
Koliko stranih jezika govorite?
- Tečno njemački, engleski i francuski, a za potrebe uloge naučio sam i nešto ruskog.
Nosite li brkove i privatno?
- Ma kakvi. To je samo zbog uloge. Jedva ih čekam obrijati. Dok ih nisam naučio štucati, ukrotiti pomoću brijača, dlačice su me stalno škakljale. Osjećao sam kao da nosim neku dlakavu životinju koja mi se miče po usnama.
Kako provodite slobodno vrijeme u Stobreču?
- Prije sam igrao tenis pa sam prestao. Teško mi je zadržati stalnog suigrača - ili sam na putu ili snimam. Dobar sam u degustaciji vina, jer je muž ženine sestre počeo raditi vino. Posvetit ću se više ribarenju, ali na otoku. Elica i ja imamo vikendicu u Veloj Luci koju smo preuredili. To je mali prostor, ali je uređen "bombon". Strast mi je i dizajn interijera. Sam sam razbio neke zidove, gletao, postavljao kablove za struju. Spajanje sam prepustio električaru - iako se ponešto razumijem u računanje ampera i napona.
Po čemu ste tipičan Dalmatinac?
- Po dišpetu, kad mi netko kaže da nešto ne mogu. Katkad mi zna izletjeti i ‘pas mater‘. Ma volim ljude, život, more, pjesmu: od dalmatinskih, do jazza i klasike. Ovisi u kojem me raspoloženju zateknete.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....