Nathalie Rayes, nova veleposlanica Sjedinjenih Država samo za Gloriju otkriva što joj se najviše sviđa u našoj zemlji, koliko često viđa supruga i sinove koji žive u Danskoj i kako održava mladolik izgled, a govori i o teškom djetinjstvu, borbi za prava žena i Latinoamerikanaca te druženju s Evom Longorijom i predsjednicima SAD-a.
Malo se koji ambasador u Hrvatskoj iščekivao s tolikim nestrpljenjem kao veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država Nathalie Rayes. Ne samo zato što predstavlja jednu od najmoćnijih zemalja svijeta već i stoga jer je riječ o ženi impresivne biografije. Diplomirala je sociologiju i magistrirala javne politike na Sveučilištu u Los Angelesu, radila u uredu losanđeleskog gradonačelnika, a kao rođena Venezuelanka se angažirala u organizacijama za jačanje utjecaja latinoameričke zajednice u SAD-u. Donedavno je bila predsjednica i glavna izvršna direktorica Latino Victoryja, čija je suosnivačica holivudska glumica Eva Longoria, a prije toga potpredsjednica za odnose s javnošću korporacije Grupo Salinas te izvršna direktorica zaklade Fundación Azteca America.
No, veleposlanica Rayes, koja je u našu zemlju stigla prije dva mjeseca, jednostavna je i pristupačna žena. Najprije nas je ponudila čašom plavca malog s Hvara, jer kaže da se u njenoj zagrebačkoj rezidenciji piju samo hrvatska vina, a onda spremno odgovarala na sva pitanja. Zastala je jedino kad smo je pitali o tajni uspješnog braka s dr. Tarekom Samadom, uglednim neuroznanstvenikom koji zbog posla živi u Kopenhagenu sa sinovima Julianom i Alexanderom. Ne zato što nije znala odgovor, već stoga jer joj je naša vizažistica taman stavljala ruž.
"Moj brak je sjajan, da kucnem o drvo, ali naravno da ima i nesuglasica. I to je u redu. Možemo se posvađati, no i dalje se volimo. Najvažnije je da razumijemo jedni druge i da se međusobno podržavamo. Tarek zna da sam uz njega, kao i on uz mene, želimo da onaj drugi uspije. Imamo različite ciljeve, ali ih ostvarujemo kao partneri. Za kvalitetan brak su najvažniji kompromis te zajednički rad i rast", kaže Nathalie Rayes, koja je i tijekom fotografiranja i razgovora za Gloriju pokazala kakva je perfekcionistica, jer je umjesto predviđenih dva sata za nas izdvojila dvostruko više vremena.
Kakvi su vam dojmovi o Hrvatskoj?
- Osjećam se kao kod kuće. Uživam u svakoj minuti. Osam tjedana sam u Hrvatskoj i moj dojam je da je ovo prekrasna zemlja s ljudima velikog srca. Moćan je osjećaj vidjeti zajednicu koja je toliko gostoljubiva prema Sjedinjenim Državama. Ljudi me zaustavljaju na ulici i govore: "Hvala, Ameriko." Niste zaboravili da smo bili uz vas tijekom Domovinskog rata, a ni mi to ne zaboravljamo. SAD i Hrvatska imaju sjajno partnerstvo i prijateljstvo i nastavljamo ih razvijati. Blagoslov je ovdje biti veleposlanica.
Imate li omiljena mjesta u Hrvatskoj?
- Izvan Zagreba sam dosad bila u Rijeci i Splitu, koji mi se baš sviđaju. Los Angeles i Split su inače gradovi prijatelji. U Rijeci sam bila na karnevalu i divno se provela. Nisam znala da je treći najveći karneval na svijetu nakon Venecije i Rio de Janeira. Mjesta su važna, ali važnije mi je što se ondje događa. Vaša zemlja ima bogatu kulturu i povijest i veseli me istražiti svaki kutak Hrvatske. Bila sam i na Krku, gdje sam posjetila LNG terminal. Moj posao je zahtjevan, mnogo toga treba obaviti, ali uživam.
Kako izgleda vaš prosječni radni dan?
- Danas sam kuću napustila oko 7.45 i otišla u veleposlanstvo. Susrela sam se s vašim ministrom obrane kako bismo potpisali ugovor o kupnji osam helikoptera Black Hawk. Sad će se vaša flota povećati s četiri na dvanaest, što je velika investicija. Nakon toga sam se vratila u veleposlanstvo i održala više uzastopnih sastanaka, a sada sam ovdje s vama. U poslu sam non stop, ali željela bih imati još i više radnih sati. Osjećam hitnost u svemu što radim pa mi je kalendar uvijek popunjen. Kad obavljam neku dužnost, predana sam joj u potpunosti.
Što radite u slobodno vrijeme?
- Zapravo i ne znam što znači imati ga. No, kako volim ono što radim, osjećam da je i to moje slobodno vrijeme. Inače slobodne trenutke najradije provodim s obitelji, koja mi je izuzetno važna. Posjećujem i muzeje, šećem prirodom, odlazim na gastro ture... Uživam u životu, ljudima i hrani.
Nedavno ste objavili video u kojem prvi put jedete štrukle...
- Naša službenica Erica mi je preporučila štrukle sa sirom i tartufima i bile su izvrsne. To je vrsta hrane koja pruža dobar osjećaj i zato je doživljavam ozbiljno. Kad se čini da stvari ne izgledaju sjajno, pojedeš nešto što te čini sretnim i stav se potpuno promijeni.
Što još želite probati?
- Sve! Obožavam hranu. Jedino ne volim kopar. To nije bilo dobro dok sam živjela u Skandinaviji jer ondje ga u sve stavljaju. Vi kopar ne koristite često, zato se i slažemo tako dobro. Ono što također jedva čekam probati je vaša sarma. Imam i libanonske korijene pa sam odrasla na nečem sličnom. Ondje se koriste samo mljevena govedina i riža, a vi dodajete i svinjetinu tako da je vjerojatno ukusnije. I, naravno, volim ribu. Jedva čekam posjetiti vašu obalu ljeti i pojesti ribu sa žara direktno iz prekrasnog Jadranskog mora. S malo limuna i maslinova ulja.
Imate li omiljene restorane u Hrvatskoj?
- Uživala sam u vinariji i restoranu Korak na Plešivici, a drag mi je i zagrebački La Štruk. Bila sam i u venezuelanskom restoranu Arepera Maracay. Vlasnik je glazbenik Ricardo Luque, Venezuelanac oženjen Hrvaticom. Oduševila sam se.
Kako kao takva gurmanica uspijevate ostati fit?
- Bavim se fizičkom aktivnošću - vozim sobni bicikl, prakticiram jogu... Važno je ne prejedati se te živjeti aktivno i izbalansirano.
Kako se borite protiv stresa?
- Svi smo pod stresom, a oni koji tvrde da nisu - ne govore istinu. To je normalna i prirodna stvar. Protiv njega se borim meditacijom i afirmacijama. Um je moćan alat i trebali bismo ga više koristiti. U svladavanju stresa pomaže i kad o njemu govorimo. Nedavno me nazvao stariji sin Julian i rekao da mu treba odmor jer je pod stresom i da želi s nekim razgovarati o tome. Moramo naučiti našu djecu da se s njime nose, kao i s raznim drugim vrstama pritisaka, primjerice na društvenim mrežama. Uvijek im govorim da nisu sami, da imaju mene, tatu i druge ljude koji ih vole. A kad odrastaš s ljubavlju, znaš da će sve biti u redu.
Koliko vaši sinovi imaju godina i što ih zanima?
- Julian ima četrnaest godina, a Alexander će 24. ožujka napuniti trinaest. Izuzetni su dječaci, marljivi, disciplinirani i fokusirani na školu. Zaista sam ponosna na njih. Doći će u Hrvatsku kad završe akademsku godinu. Izabrala sam biti majka i moja najveća odgovornost je da budu dobre osobe i da pridonesu poboljšanju društva i svijeta. Moj suprug je neuroznanstvenik i osjećam da i njih privlači znanost. No, vrata su im otvorena i za politiku. Nema ničeg lošeg u tome da znanstvenici budu i političari. Imaju beskrajne mogućnosti i sami će izabrati svoj put.
Jeste li u odgoju strogi ili liberalni?
- Stroga. I ja sam tako odgajana. Moji sinovi moraju imati poštovanja prema drugima. Moraju znati reći "hvala" i "molim", odrađivati zadatke i preuzimati odgovornost. Ne želim čuti da nešto ne mogu napraviti. Mislim da trebamo imati velika očekivanja od djece i ja od svoje imam. Treba im dati alate da prežive u ovom svijetu. Lakše je uspjeti uz odgovornost i disciplinu, a ja želim da moji sinovi uspiju.
Koliko je teško biti razdvojen od obitelji?
- "La vie n‘est pas rose", život nije ružičast, a oni koji se pretvaraju da jest - žive u bajci. Moramo biti iskreni i katkad donositi teške odluke, a mi kao obitelj to činimo. Vrlo ozbiljno shvaćamo životne izbore pa sjednemo za kuhinjski stol i razgovaramo. Tako je bilo i kad su me pozvali da budem veleposlanica u Hrvatskoj. Nisam odmah pristala. Nije lako biti veleposlanica, no to je prilika života. Služiti svojoj zemlji na ovakav način najveća je čast koju sam mogla dobiti. Ali da nemam ljubav i podršku supruga i djece, ne bih bila ovdje.
Koliko često viđate obitelj?
- Tri tjedna su proveli u Hrvatskoj. Nedavno su bili četiri dana, pa dolaze za Uskrs. Hvala Bogu da postoji FaceTime pa razgovaramo tri-četiri puta dnevno - ujutro kad se vozim u veleposlanstvo, kad se vraćam s posla i prije nego što odu spavati.
Kako ste upoznali supruga?
- Moja obitelj je tradicionalna, majka se udala s petnaest godina. Ja sam imala 33 godine i nije bilo naznaka udaje. Obitelj se već bila zabrinula za mene. Iskreno, nisam ni mislila da ću se udati i imati djecu - do trenutka dok nisam upoznala Tareka. Spojila nas je moja teta. Nazvala me da mi kaže kako za mene ima jednog super dečka, neuroznanstvenika s Harvarda, a ja sam rekla: "Što ću, dovraga, s neuroznanstvenikom s Harvarda?" Ondje je, naime, radio kao profesor. Rekla je da je fin, da će mi se svidjeti i da mu je već dala moj broj telefona i e-mail adresu. Upitala sam je zašto je to učinila, tim više što je on u Bostonu, a ja u Los Angelesu. Uglavnom, poslao mi je duhoviti e-mail i nazvao me dok sam bila u knjižari pa sam mu rekla da ću se javiti kasnije. Naš prvi razgovor je trajao nekoliko sati, a kad je na Dan pada Bastilje došao u Los Angeles, bila je to ljubav na prvi pogled. Tri mjeseca kasnije zaprosio me u Washingtonu, a nakon manje od godine dana smo se vjenčali. U braku smo šesnaest godina.
Kako je izgledalo vaše vjenčanje?
- Imali smo tri vjenčanja, a prvo je bilo u Los Angelesu. Da sam pozvala sve prijatelje, došao bi cijeli grad pa sam se odlučila za malo i privatno vjenčanje u svojoj kući, a nakon toga je bilo primanje za četrdesetak ljudi u prekrasnom hotelu. Kako je moj muž Libanonac, odakle je otišao sa sedamnaest godina, želio je da i ondje bude svadba, koja je trajala dva dana. Najprije je bilo tradicionalno seosko vjenčanje. Ceste su bile zatvorene, hodala sam s jednog na drugi kraj sela, a onda su nam priredili predivan doček. Sutradan je održano glamurozno vjenčanje u hotelu InterContinental u Bejrutu. Bio je to najbolji tulum na kojem sam ikad bila. Plesala sam cijelu noć. Najprije smo imali bend, a onda DJ-a. Playlistu sam sama sastavila. Prvi ples je bio uz pjesmu "L-o-v-e" Nata Kinga Colea, a kad je stigla torta, svirao je hit "Modern Love" Davida Bowieja.
Medeni mjesec ste proveli u Hrvatskoj?
- Da, u Dubrovniku i na Korčuli. Ljudi me pitaju je li to zbog "Igre prijestolja", no mi smo bili mnogo ranije. Nisam ni gledala taj serijal. Cijeli život putujem, vidjela sam mnoga predivna mjesta, a za vašu zemlju sam znala i zbog velike hrvatske dijaspore u San Pedru koji je dio Los Angelesa. U Hrvatskoj smo bili četiri dana, jer naša tura je uključivala Veneciju, Korčulu, Dubrovnik, Krf i Rim. Bili smo i u Vatikanu, gdje nas je s balkona blagoslovio papa Benedikt. Kasnije sam saznala da sam mogla i ući da sam imala vjenčanicu pa bi papa blagoslovio naš brak. Možda ću se vratiti s vjenčanicom, još je imam.
Iz kakve obitelji dolazite?
- Rođena sam u Venezueli kao četvrto dijete. Imam starijeg brata, sestru i još jednog brata koji je preminuo nakon četrdesetak dana. To je promijenilo način mog odgoja jer sam zbog majčine traume bila jako zaštićena. Kasnije sam dobila i mlađu sestru i brata. Mama Nada je završila deset razreda škole, no govori pet jezika i vjerojatno je najpametnija žena koju znam. Tata Freddy je imao srednjoškolsko obrazovanje, a bio je poduzetnik. Odrasla sam u gradu Anacu i sjećam se avenije Miranda gdje smo se zabavljali vikendom. U Los Angeles smo se preselili 1984., a brat i sestra su upisali Sveučilište Južne Kalifornije, jer je mojim roditeljima najvažnije bilo obrazovanje, koje im je nedostajalo. Štedjeli su gdje god su mogli da bismo mi studirali. Kad smo došli u Los Angeles, nisam znala engleski pa sam najprije morala naučiti abecedu, a druga djeca su me maltretirala. Godinu dana kasnije je tata preminuo pa sam odrasla preko noći. Bilo je to teško razdoblje za nas. Tim više što sam bila jako vezana za tatu.
Što vas je potaknulo da se angažirate u rad nevladine organizacije Latino Victory?
- Vjerujem u važnost predstavničke demokracije, na čemu se temelje Sjedinjene Države. To znači da bi svi trebali imati pravo zastupljenosti na mjestima gdje se donose odluke. Na lokalnoj, državnoj i federalnoj razini vlasti. Dugo sam bila u odboru Latino Victoryja i pomagala da se pokrene. Željela sam učiniti više za našu zajednicu, jer Latinoamerikanci čine dvadeset posto stanovništva SAD-a, a imaju samo jedan posto političke moći. Važno je ne samo kandidirati se i osvojiti prostor moći već i osjećati da vlada radi za vas. Stoga Latinoamerikanci trebaju izaći na izbore i izraziti svoj stav glasanjem. To se zove zdrava demokracija.
Jeste li često bili u kontaktu Evom Longorijom?
- Jesam. Ona je suosnivačica i jedan od financijera Latino Victoryja. Eva je žena od akcije, neprocjenjiva za svaku organizaciju. Također vjeruje u važnost izlaska na izbore i naše demokracije.
Kakva je privatno?
- Sjajna je majka, supruga i poslovna žena. Sve što radi, radi ozbiljno - s ljubavlju, strašću i potpunom predanošću.
Poznajete li još neke holivudske zvijezde?
- Poznajem mnogo slavnih osoba, ali Eva je važna jer je pomogla u stvaranju Latino Victoryja, gdje sam tri godine bila predsjednica Uprave. Još jedna važna osoba nam je Lin-Manuel Miranda, tvorac sjajnog mjuzikla "Hamilton", te glumac i aktivist Wilmer Valderrama. On je bio sa mnom i u odboru organizacije Voto Latino, koja registrira ljude za glasanje.
Jeste li gledali dodjelu Oscara?
- Odrasla sam u Los Angelesu i Hollywoodu pa volim Oscare, no sada ih nisam gledala zbog vremenske razlike. Znam da je "Oppenheimer" sjajan film, no još ga nisam pogledala pa mi nemojte otkrivati sadržaj. Suprug i ja smo se obvezali da ćemo ga zajedno pogledati. Ali gledala sam "Barbie", "Napoleona" i "20 dana u Mariupolju", koji je osvojio Oscara za najbolji dokumentarni film. Ovdje je prikazan 20. ožujka uz prisustvo ukrajinskog veleposlanika.
Što najradije gledate na TV-u i imate li najdraže glumce?
- Nemam mnogo vremena za gledanje televizije, ali volim "Krunu". Inače gledam uglavnom CNN i BBC. Ljeti sam kao djevojčica gledala sve moguće filmove. Omiljeni mi je "Sjaj u travi", s Natalie Wood i Warrenom Beattyjem. Mnogo je sjajnih i talentiranih glumaca pa je teško odabrati jednog, no izdvojila bih Joaquina Phoenixa, Julianne Moore, Meryl Streep, Jodie Foster i Roberta Downeya Jr.-a, koji je osvojio Oscara za najboljeg sporednog glumca u "Oppenheimeru".
Vi ste talentirani i za jezike - govorite engleski, španjolski i arapski - jeste li počeli učiti hrvatski?
- Imam profesoricu koja mi pomaže s hrvatskim, no moje vrijeme je, nažalost, ograničeno. Znam reći: "Dobar dan. Ja sam Nathalie Rayes. Drago mi je, čast mi je." Idem polako, ali sigurno. Veselim se učenju.
Zašto ste odabrali politiku kao zanimanje?
- Ona je odabrala mene. Završila sam sociologiju na Sveučilištu u Kaliforniji i namjeravala postati odvjetnica. Uvijek mi je bio cilj činiti dobro i zastupati druge. Umjesto toga sam dobila posao u Gradskom vijeću Los Angelesa. Tada sam shvatila da se politikom i sudjelovanjem u vlasti uvelike može utjecati na pozitivne promjene u društvu i pomoći ljudima da rastu i napreduju.
Imali ste i tu privilegiju da upoznate američke predsjednike?
- Svaki je dao svoj doprinos i bio izniman vođa. Predsjednik Obama mi je jedan od najdražih predsjednika, prvi Afroamerikanac koji je obnašao tu dužnost. Nisam mislila da će se to dogoditi tijekom mog života i zato sam bila presretna. Na njegovu inauguraciju sam došla trudna. Bio je to najhladniji zimski dan u Washingtonu, ali otišla sam kako bi i moj prvorođenac jednog dana shvatio da je sve moguće. Predsjednik Obama mi je dao prvi položaj u američkoj vladi, čast i privilegiju da budem u odboru Međunarodnog centra za znanstvenike Woodrow Wilson, što je označilo prekretnicu u mojoj karijeri. Bila sam najmlađa Latina u sobi za sastanke i osjećala veliku odgovornost i strah. Za stolom su bili i bivši i sadašnji veleposlanici - od Ujedinjenog Kraljevstva do Kanade. Želio je i da budem pomoćnica ministra domovinske sigurnosti, no morala sam odustati zbog malene djece i supruga. Rekla sam da ću prihvatiti posao ako mogu četiri dana raditi u Washingtonu, a tri dana u Bostonu. Najprije sam dobila dopuštenje, no to je tako visoka pozicija da je na kraju rekao kako je to ipak nemoguće. Katkad se moramo žrtvovati, ne možemo imati sve odjednom. Predsjednik Biden je također posebna osoba. Ima veliko srce, lojalan je i posvetio se javnoj službi. Imenovao me u odbor Instituta za mir, a kasnije mi dao priliku da budem američka veleposlanica. Uvijek je cijenio raznolikost ljudi i mišljenja i takav mu je kabinet. Ispunio je ono što je obećao američkom narodu.
Kako ohrabriti žene da se aktiviraju u politici?
- Okružila sam se ženama koje su me podržavale i zahvaljujući njima sam tu gdje jesam. Važno je biti s ljudima koji u vama vide ono što ne vidite sami, koji će vas uvjeriti da možete otići korak naprijed i preuzeti rizik. Mentoriranje je važno jer djevojke informira i osigurava im da shvate kako za njih postoji put u vladi i politici. Žene si često i same govore da nešto ne mogu, a to je najgore što mogu napraviti, da se povuku jer misle da nisu sposobne ili spremne. Sumnjaju u sebe i imaju strah od neuspjeha. I muškarci bi nam trebali biti saveznici u borbi za veću zastupljenost na mjestima gdje se odlučuje. Hrvatska je imala predsjednicu, što je vrlo moćno.
Tko su vam uzori?
- Divim se mnogim ženama. Hillary Clinton je nevjerojatna žena koja je prešla put od državne tajnice i prve dame do predsjedničke kandidatkinje. Condoleezza Rice je prva afroamerička državna tajnica i dala je nevjerojatan doprinos diplomaciji. Kao i Madeleine Albright, prva državna tajnica u povijesti SAD-a. Okružena sam i veleposlanicama koje su razbijale staklene stropove i krčile put u diplomaciji.
Što mislite o teroru vječne mladosti kojem su žene izložene?
- Divno je imati privilegiju starenja. Uvijek se ugledam na svoju majku, koja nije bojala kosu i išla na estetske zahvate, a sa 77 godina je najljepša žena koju znam. Moramo graciozno starjeti, ali ne osuđujem one koji s pomoću raznih metoda žele produljiti svoju mladost.
U čemu je tajna vaše mladolikosti?
- Mislim da ću zauvijek ostati mlada jer imam mladenački duh. Inače se njegujem kremama i serumima Bioeffect, nevjerojatnom linijom s Islanda, a najdraža dekorativna kozmetika mi je Armani. Mislim da imaju najbolje podloge na svijetu, a volim i njihove maskare. Sve što mi treba su dobra podloga, maskara i ruž. Preferiram brončane tonove.
Imate li omiljeni parfem?
- Quelques Fleurs L‘Original parfemske kuće Houbigant. To je klasični francuski parfem, prvi u povijesti koji je spojio više od jednog cvijeta.
Kako biste opisali svoj modni stil?
- Klasika s pomakom. U Zagrebu sam pronašla odlične trgovine kao što su Magali, Indigo i Heraldi. Među najdražim dizajnerima su mi Lela Rose i Elda de la Rosa, a tu su još i Armani, Max Mara i Chanel. Od vaših mi se sviđaju Aleksandra Dojčinović i modna kuća Nebo.
Nije pristojno spominjati godine damama, no vi iduće godine slavite 50. rođendan, planirate li veliku proslavu?
- Volim reći koliko imam godina. Za mene je to važno jer je moj otac preminuo u 47. godini. Slavim starenje, jer nema svatko priliku ostarjeti. Moj rođendan je 12. siječnja i proslavit ću ga ovdje. Čast mi je što sam s 48 godina potvrđena za američku veleposlanicu, a 50. rođendan ću dočekati na toj dužnosti.
Gdje se vidite u budućnosti?
- Ovo je moja budućnost, tako sam je zamišljala. Radim sjajan posao, vodim primjerom i unaprjeđujem bilateralne odnose između Hrvatske i Sjedinjenih Država. Dakle, moram živjeti u sadašnjosti, jer ovo je ostvarenje mog sna. Mi Amerikanci imamo velike snove, idemo ka njima i sposobni smo ih ostvariti. Ja sam ostvarila svoj američki san i postala veleposlanica. Za nas nema ograničenja. To je ono što bi Hrvati mogli naučiti od Amerikanaca, a mi od vas da budemo samokritični kako bismo postali bolji ljudi.
Koja vas izreka vodi kroz život?
- Moja baka Libanonka je govorila: "Dobro, bolje, najbolje. Nemoj se smiriti dok tvoje dobro nije bolje, a bolje najbolje." Savršenstvo je nedostižno, ali se uvijek treba truditi biti bolji nego jučer i godinu prije. To sam prenijela i svojoj djeci. Slijedim i izreku svoje tete: "Pa‘lante, tu si puedes." (Samo naprijed, možeš).