Dokumentarac o životu Billyja Joela, koji se prikazuje na HBO Maxu, otkriva da je u mladosti zbog svoje krhke psihe bio suicidalan, ali je ipak imao veliku vjeru u sebe i svoje pjesme te je osamdesetih postao jedna od najvećih zvijezda, s milijunima prodanih ploča i rasprodanim turnejama.
Kad sam bio mlad, radio sam na ribarskoj brodici i često gledao veliku, raskošnu kuću na brdu iznad obale. Zamišljao sam kako je to živjeti u njoj, kakvi si je to ljudi mogu priuštiti i maštao o tome da je jednog dana kupim. Sad je imam. Već je godinama renoviram, obnavljam i preuređujem, tako da ta priča još nije završena, kao ni moj život uostalom", kaže 76-godišnji američki glazbenik, pjevač, pijanist i skladatelj Billy Joel u dokumentarcu "Billy Joel: Tako to ide" koji se odnedavno prikazuje na HBO Maxu. Priča mu je, doduše, barem ona profesionalna, privremeno ipak prekinuta.
TEŠKA DIJAGNOZA
Glazbenik koji je sedamdesetih i osamdesetih bio jedna od najvećih svjetskih zvijezda, s milijunima prodanih ploča i rasprodanim turnejama, proteklih je mjeseci zbog zdravlja ipak morao otkazati planirane koncerte. U svibnju, dva mjeseca prije premijere prvog dijela dokumentarca, u televizijskom intervjuu otkrio je da mu je dijagnosticiran jedan oblik hidrocefalusa.
"Stalno nazivaju ono što imam poremećajem mozga, pa zvuči puno gore nego što se osjećam. Najveći mi je problem ravnoteža, kao da sam na brodu koji se stalno pomalo ljulja", rekao je. Dijagnoza, doduše, nije tako jednostavna. Normalnotlačni hidrocefalus je stanje u kojem se višak cerebrospinalne tekućine nakuplja u moždanim ventrikulama, što obično utječe na ravnotežu i hod, kognitivne funkcije i kontrolu mjehura, a najčešće pogađa ljude starije od šezdeset godina. U njegovu slučaju stanje je pogoršano koncertnim nastupima, što je, uz ostale poteškoće, dovelo i do problema sa sluhom i vidom. Glazbenik je isprva mislio da su sve to simptomi prouzročeni prekomjernom konzumacijom alkohola u mladosti i da će proći sami od sebe, ali su mu liječnici, nakon što su dijagnosticirali bolest, prepisali fizikalnu terapiju i savjetovali mu da otkaže ostatak turneje. Joelu to nije jednostavno, jer nastupa još od tinejdžerske dobi.
"And So It Goes"
Rođen je u Bronxu, no kad je imao manje od godinu dana, roditelji su se s njim preselili u Hicksville na Long Islandu. Otac Howard Joel, pravim imenom Helmut, bio je njemački Židov iz Nürnberga, sin bogatog trgovca tekstilom, koji je nakon dolaska nacista na vlast bio prisiljen prodati svoju tvrtku daleko ispod realne cijene kako bi sa sinom i suprugom emigrirao na sigurno, u Švicarsku. Helmut se tamo školovao, a onda su roditelji s njim prebjegli na Kubu i otamo u Sjedinjene Američke Države, gdje je odrastao, bio u vojsci i sudjelovao u borbama oko rodnog Nürnberga i vidio ostatke očeve tvornice. Nakon povratka iz rata postao je inženjer i zaposlio se u tvrtki General Electric. Nije, doduše, bio sretan na poslu, jer je odlično svirao klavir i maštao o tome da mu glazba bude profesija, ali te svoje snove nikada nije ostvario.
U Americi je upoznao i suprugu, Rosalind Nyman, rođenu u Bronxu, u židovskoj obitelji iz Velike Britanije. Osim Billyja, Joelovi su imali i Judy, njegovu nećakinju koju su posvojili nakon smrti njezine majke, Rosalindine sestre. U Hicksvilleu je mali Billy već s četiri godine počeo svirati klavir. "U kući smo imali stari, ofucani pijanino, pa sam stalno po njemu lupao, sve dok me mama nije uzela za ruku i odvela učitelju glazbe koji me naučio osnove. I otac i majka su voljeli glazbu, stalno su slušali radio, a djed s majčine strane je mene i Judy često vodio na mjuzikle.
"Uživao sam u tome", priča Billy Joel u dokumentarcu "And So It Goes", nazvanom po njegovoj, njemu jednoj od najdražih pjesama, koju je skladao i snimio početkom osamdesetih, ali je bila objavljena tek godinama kasnije. "Već kao dječak imao sam za cilj da postanem glazbenik, a nakon što sam na televiziji vidio Beatlese, znao sam što želim raditi u životu. Svi su dečki u susjedstvu nešto svirali i bili u bendovima, pa sam se i ja tako sa 16 godina pridružio lokalnom bendu, koji je promijenio nekoliko imena i na kraju postao Lost Souls - u prijevodu "izgubljene duše". Već u nižim razredima srednje škole počeo sam zarađivati i pritom se dobro zabavljao. Jednom smo svirali i na nekom crkvenom događaju, gdje nam je svećenik nakon nastupa svakom dao po 15 dolara, što je tada za mene bio velik novac", ispričao je o svojim glazbenim počecima. Zbog sviranja je, doduše, propustio maturirati jer je noć prije završnog ispita do kasno svirao i ujutro prespavao odlazak u školu, no to ga nije smetalo. "Ionako nisam želio ići na Sveučilište Columbia, nego potpisati ugovor za diskografsku kuću Columbia", objasnio je jednom. U to su se doba njegovi roditelji već bili razveli. Majka je ostala u Hicksvilleu, a otac se vratio u Europu, nastanio se u Beču i zasnovao novu obitelj, pa je Billy dobio polubrata Alexandera, koji je kasnije postao renomirani dirigent.
Majci nije bilo lako samoj s dvoje djece, no podržavala je sina u njegovim glazbenim počecima. Nekoliko godina kasnije, Billy Joel je napustio Lost Souls i pridružio se bendu The Hassles. Na to ga je nagovorio njihov bubnjar Jon Small koji mu je, kad se Billy isprva nećkao, obećao da će mu dati električne orgulje Hammond B3, tada san svakog mladog nadobudnog rock klavijaturista. Dečki su isprva izvodili tuđe pjesme, no nakon što su privukli pažnju diskografske kuće United Artists, shvatili su da moraju imati vlastite. Billy Joel je za njih napisao "Every Step I Take", koja je postala hit na lokalnim radijskim postajama, pa su počeli nastupati i izvan Long Islanda. "Prve pjesme koje sam napisao bile su loša imitacija Beatlesa, no ova je bila malo drukčija", rekao je poslije Joel. No, kako to često biva, unutar benda počele su nesuglasice. Billy i Jon Small htjeli su ozbiljno prionuti muzičkoj karijeri, dok su se ostali članovi samo htjeli dobro zabavljati, pa su se nakon nekog vremena The Hassles raspali. Jon i Billy, koji su u međuvremenu postali najbolji prijatelji, odlučili su da će sami stvarati glazbu. No, kako im je bilo previše skupo iznajmiti prostor za vježbanje, odlučili su zajedno se preseliti u kuću u kojoj će moći svirati i živjeti - što je stvorilo dodatne probleme.
Jon je, naime, bio oženjen s Elizabeth Weber, s kojom je imao sina Seana, a Billy se nakon nekog vremena zaljubio u prijateljevu suprugu, a i ona u njega. U to su doba već bili čuli prvi album engleskog benda Led Zeppelin i oduševili se, te odlučili da će i oni svirati heavy metal - što glasnije i što žešće. Prozvali su se Attila, vjerujući da će pokoriti svijet svojom glazbom, ali to se nije obistinilo.
"Bili smo užasno loši, ali smo uživali u svirci. Dobili smo i jedan angažman u lokalnom klubu, a ljudi su nas došli slušati zato što je na plakatu pisalo da smo bivši članovi benda The Hassles, no kad smo počeli svirati, većina je izašla", prisjetio se poslije Joel. Osim profesionalnih problema, puno teži su mu bili oni privatni. Svom najboljem prijatelju Jonu morao je priznati da je zaljubljen u njegovu ženu, što mu nije bilo lako. Posvađali su se, a ovaj mu je razbio nos: "zaslužio sam to", rekao je Joel. Elizabeth se sa sinom pokupila i otišla roditeljima, a dvojica prijatelja prestala su razgovarati. "Osjećao sam se grozno, činilo mi se da život više nema smisla i odlučio sam se ubiti. Bio sam u teškoj depresiji, a kako nisam imao novca, spavao sam po praonicama rublja, jedva se prehranjivao. Otišao sam do sestre, koja je tada radila kao bolničarka, rekao joj da ne mogu spavati i zamolio je da mi da neke pilule za spavanje", izjavio je.
PROBLEMI S GLAZBOM
"Popij jednu, najviše dvije i sigurno će ti pomoći", rekla mu je Judy, no on je odmah popio cijelu bočicu. Srećom, pronašli su ga i završio je u bolnici gdje je danima bio u komi, a sestra se osjećala kriva za to jer mu je dala tablete. Kad se probudio iz kome, prvo što je pomislio jest da ni u samoubojstvu nije bio uspješan. Sljedeći se put pokušao ubiti kod Jonove mame, s kojom je ostao dobar i nakon što je prekinuo kontakt s njezinim sinom. U kuhinji je našao bocu sredstva za čišćenje namještaja - to mu se učinilo manje groznim od izbjeljivača - i iskapio cijelu bocu. Srećom po njega, naišao je Jon i odvezao ga u bolnicu. "Iako više nismo bili prijatelji, spasio mi je život", kaže Billy Joel u dokumentarcu, dodajući da se nakon toga zakleo sam sebi da se više neće sažalijevati, prijavio se u psihijatrijsku kliniku u kojoj je ostao nekoliko tjedana i iz nje izašao puno mirniji i staloženiji nego prije. Počeo je čak i ponovno pisati pjesme, a jednu je čuo Michael Lang, vlasnik diskografske kuće Just Sunshine, koji je s njim potpisao ugovor. Ubrzo se, doduše, predomislio jer je čuo glazbenika sa Zapadne obale, Velveta Turnera. Smatrao ga je novim Hendrixom, pa je Artieju Rippu, koji je s njim imao ugovor, predložio zamjenu, a ovaj je pristao.
"Zamijenili su nas kao sportaše. Turner je otišao u Just Sunshine Records, a ja u Rippovu Family Productions. Odletio sam u Kaliforniju i tamo 1971. snimio album "Cold Spring Harbor", a kad je bio gotov, vratio sam se na Long Island", ispričao je poslije Joel, koji je nekako baš u to vrijeme ponovno sreo Elizabeth Weber i ubrzo s njom počeo živjeti. Njegov album izazvao je relativno veliko zanimanje, ali je Joel bio jako nezadovoljan. Naime, kako bi skratio pjesme, Ripp je ubrzao traku, pa su svi tonovi bili nešto viši, a tempo ubrzaniji. "Zvučao sam kao vjeverica, a osim toga, ubrzane pjesme su izgubile sav svoj smisao. Sve mi je to bilo grozno", rekao je. I nije to bio jedini problem. Nove je pjesme izvodio na nastupima, ljudi su htjeli kupiti ploču, a nje nije bilo u dućanima jer je Ripp imao lošu distribuciju - i posljedično tome Joel nije dobivao tantijeme kao što je bilo dogovoreno. Zbog toga je s Elizabeth i Seanom krenuo njezinim starim Datsunom u Kaliforniju da riješi probleme s Rippom, no tko zna kako bi to završilo da se opet nije dogodilo nešto neočekivano. Jednu njegovu pjesmu u koncertnoj izvedbi čuli su ljudi iz diskografske kuće Columbia i odlučili otkupiti Joelov ugovor od tvrtke Family Productions. Nije sve išlo glatko, jer je Ripp uspio zadržati dio prava na Joelovu glazbu, ali je ovaj ipak imao veća prava na to kako će njegova glazba biti prezentirana.
Za Columbiju je 1973. snimio album "Piano Man", a iste godine se i vjenčao s Elizabeth. Već sljedeće godine objavio je album "Streetlife Serenade", potom "Turnstiles" 1976. Svaki se album prodavao bolje od prethodnog, a s albumom "The Stranger" iz 1977. napokon je postao velika glazbena zvijezda. Album s hitovima "Only The Good Die Young" i "She‘s Always A Woman" prodan je u više od deset milijuna primjeraka, a sljedeći, "52nd Street" iz 1978. bio je još popularniji. Činilo se da mu je svijet pod nogama, no potpuna posvećenost glazbi imala je i svoje posljedice - Elizabeth se osjećala zanemarenom i nezadovoljnom u braku. Novca je, istina, bilo više nego ikad prije, no nije u tome sve. Izdržala je s njim još nekoliko godina, a onda mu je, dok se 1982. oporavljao u bolnici od nesreće na motoru, u kojoj je zamalo poginuo, samo donijela ključ od njihove kuće i njemu je sve bilo jasno. Razveli su se iste godine, a on je ubrzo nakon toga počeo izlaziti s modelom Elle Macpherson, s njom je trebao snimiti i spot, no bila je spriječena, pa ju je zamijenila Christie Brinkley - u koju se zaljubio. Nedugo potom su prohodali i 1985. se oženili te iste godine dobili kćer Alexu Ray, koja je kasnije poput oca postala pjevačica, skladateljica i pijanistica, s tim što snima za nezavisne diskografske kuće. Joel je nastavio objavljivati nove albume i dosad ih je prodao oko 160 milijuna, više od, na primjer, Madonne i Brucea Springsteena, no nakon 1993. rijetko je ulazio u diskografski studio. Nije, naravno, odustao od glazbene karijere jer mu je popularnost bila takva da je stalno bio na rasprodanim turnejama, često je nastupao i u njujorškom Madison Square Gardenu, dvorani u kojoj je postao prava institucija.
SVE BIVŠE
U braku s Christie Brinkley ostao je do 1994., i nakon sporazumnog razvoda ostali su u jako dobrim odnosima. Ona mu je bila gošća na njegovom novom vjenčanju, a on je kum njezinoj djeci iz sljedećeg braka. Kad je imao 54 godine, slučajno je, naime, u baru u New Yorku upoznao i zaljubio se u TV kuharicu i autoricu knjiga o gastronomiji Katie Lee, koja je tada imala 22 godine. Vjenčali su se u njegovoj raskošnoj kući u Oyster Bayu 2004., no čini se da je razlika u godinama ipak bila preveliki uteg u njihovu braku. Pet godina kasnije su se razveli, a Joel se ubrzo opet zaljubio, u bankaricu Alexis Roderick, koju je upoznao u restoranu u New Yorku. Isprva je nije zanimao, no osvojio ju je svirajući joj Rahmanjinova na klaviru, pa su iste godine prohodali i 2015. ju je oženio - uz blagoslov svih svojih bivših supruga, s kojima je i dalje ostao u dobrim odnosima. S njom je iste godine dobio kćer Dellu Rose, a 2017., dvije godine kasnije, i Remy Anne. S njima živi u Oyster Bayu, a ima i kuće na Floridi, gdje je supruzi darovao i ranč s konjima jer se u mladosti bavila jahanjem, kao i u Kaliforniji te u New Yorku. Sve do dijagnoze hidrocefalusa živio je mirno s obitelji, koja ga je često pratila na koncertima. Sada se uz njih oporavlja i doktori vjeruju da će uz terapiju i njihovu podršku uskoro moći ponovno normalno živjeti i uživati u svemu što je postigao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....