Glazbenica Amira Medunjanin, koja u sklopu velike regionalne turneje nastupa i u hrvatskim gradovima pa u Zagrebu ima koncert 12. srpnja, govori o odrastanju u Sarajevu, životu u Splitu te domu u Umagu.
Život Amire Medunjanin već se dugo sklapa u kovčege, ukrcava na avionske letove i rasprema u hotelskim apartmanima gradova gdje nastupa. Ali kad se pojavi na pozornici i kad njezin sevdah ispuni prostor, spaja se s publikom i gradom kao da je ponikla iz te sredine. Gdje god zapjeva, ona je kod kuće, publika je prihvaća kao svoju. Na isti način, glazbenica svjetskog glasa izbrisala je granicu između slušatelja i svog mikrofona i u Novim dvorima bana Jelačića u Zaprešiću, 12. lipnja, gdje je nastupila u sklopu velike regionalne turneje. Sljedeća "postaja" u Hrvatskoj su joj Klovićevi dvori 12. srpnja, dok najesen ponovno stiže u Lisinski, dvoranu koja je posljednjih godina postala jedno od njezinih najdražih odredišta.
"Dosad nisam imala koncert u Zaprešiću. U tom gradu imam prijatelje i daleko od toga da mi je nepoznanica, ali još nisam nastupala. Kada smo početkom prošle godine započeli turneju, moja je želja bila da nastupamo i u mjestima na čijim pozornicama nisam bila", govori 54-godišnja sarajevska glazbenica i dodaje kako su joj Klovićevi dvori posebno drago mjesto jer je ondje prije nekoliko godina održala koncert na otvorenom koji i danas pamti. A Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog doživljava kao vlastiti prostor: Zagrepčani i glazbenica koju su britanski mediji svojedobno usporedili s Billie Holiday vole se već dugo, a ta veza djeluje gotovo neraskidivo.
Razgovarali smo telefonski tijekom njezine turneje po Njemačkoj. Čim je čula riječ "diva" i usporedbu s Billie Holiday, njezin topao, melodičan glas na trenutak je postao ozbiljniji. Pokazalo se da ne voli glamurozne etikete. Draže joj je pričati bez titula, biti to što jesi i podijeliti osjećaj da su ljudi, prije svega - samo ljudi. Čak i kad bi htjela, ne bi mogla funkcionirati kao nedodirljiva diva jer oduvijek "diše" drukčije.
"Publici pružim srce na dlanu. Ljudi mi često govore da treba biti profesionalac, ne prepustiti se emocijama, ne upasti u svoje emotivne vrtloge. Ali ja to ne mogu. Osjećam se kao da rastvorim grudni koš, izvadim srce i stavim ga ljudima na dlan pa čekam što će napraviti s njim, hoće li ga zgnječiti ili zagrliti", ističe pjevačica, čije srce publika već godinama čuva kao blago. Budući da je lako zaključiti koje su joj karakterne osobine prednost, zanimalo nas je koje bi svoje slabe točke - a svatko ih ima - voljela promijeniti ili ublažiti.
"Mama me čita kao knjigu"
"Sebi sam najgori i najveći kritičar i to bih voljela malo ublažiti kod sebe. Nekad sam previše samokritična, idem previše u detalje, to je taj "overthinking" koji uzima jako puno vremena i energije. Voljela bih biti malo nježnija prema sebi", priznaje glazbenica koja već desetak godina živi u Umagu. Razlog zbog kojeg joj je Istra postala dom upravo su ljudi kroz koje doživljava taj kraj. Govori kako možemo živjeti u najljepšem gradu na svijetu, ali ako ondje nemamo ljude s kojima dijelimo svakodnevicu, taj grad postaje tek filmska kulisa. Amiri Medunjanin ista se stvar dogodila s Umagom.
"Upoznala sam jako puno dragih ljudi i oni za mene čine Umag: prijatelja Slavišu, Tanju Vujić, s kojom često odem na kavu, pa tetu Ljubicu koju obožavam. Oni su za mene dom. Zato mi je Istra, osim rodnog Sarajeva, drugi dom. Osim toga, jako volim more", govori glazbenica koja je početkom 2000-ih, kada je započela glazbenu karijeru, živjela u Splitu. Ondje i danas ima prijatelje koje naziva svojom drugom obitelji.
"Kad sam im prvi put došla u Split prije dvadesetak godina, prihvatili su me kao svoje dijete. Među njima su Marko i Seka Lončar, kod kojih sam i živjela i s kojima sam i danas jako povezana. Kad god sam u Splitu, obavezno ih vidim i odem k njima. Tu je i Lada Lušić, koju često zovem svojom drugom majkom. Ona me pazila, mazila, kuhala mi pašticadu - najbolju na svijetu. I danas je sprema po dva ili tri dana samo zbog mene. Zbog takvih ljudi Split mi nije samo grad nego prostor u kojem imam još jedan dom. Jer gdje god se nalazite, najvažnije je imati ljude kojima se možete javiti, s kojima možete podijeliti i lijepe i teške trenutke. Nekoga tko će vas saslušati kad vam treba razgovor", kaže Amira za koju, ipak, postoji samo jedno mjesto izvan svake konkurencije. To je grad kojem se uvijek vraća i u kojem, kako kaže, sve u njezinu životu počinje i završava - rodno Sarajevo.
"Kad avion počne spuštanje prema Sarajevu, imam isti osjećaj koji se ne mijenja godinama. Gledam kroz prozor, s lijeve strane se polako otvara grad i u tim trenucima kao da sve ono što nosim sa sobom - umor, obaveze, brzinu života - ostaje negdje gore, u zraku. To je neka čudna mješavina osjećaja, povratak u grad koji me poznaje bolje nego ja samu sebe. Kad sletim, dočekaju me mama Suada i starija sestra Indira. Naš brat Mirza, koji je šest godina mlađi od mene, živi u Nizozemskoj, no unatoč tome oduvijek smo povezani. Mama je i dalje onakva kakva je oduvijek bila - brižna, nježna, stalno pita jesmo li jeli. Ispituje me "naokolo" ako pomisli da joj nešto tajim. A kad dođem kući, to se uvijek pretvori u isti ritual: kuha se za deset ljudi, priča se u isto vrijeme, pije se kafa, a mama i dalje između redova pokušava "pročitati" ima li nešto što joj ne govorim. Kao da mi je i dalje dvanaest godina, a ona me čita kao knjigu", govori glazbenica, odrasla u sarajevskoj mahali. Ondje je završila osnovnu, a kasnije i srednju informatičku školu, tijekom koje je bila "tvrdoglava" odlikašica.
"U kući je uvijek postojalo to malo natjecanje između Indire i mene jer je sestra u svemu bila besprijekorna", govori Amira, dodajući kako joj je djetinjstvo bilo sretno, bučno, živo i puno igre i pjesme. Odmalena je pjevala, po cijele dane, nekada samo za sebe, a drugi put glasno, za cijelo susjedstvo.
Tihi uzor
"Izađem u baštu i krenem spontano s pjesmom, a onda to čuju svi. Nisam bila svjesna da me netko sluša, meni je to bilo prirodno kao disanje. Pjevala sam sve što bih čula na radiju, sve sam upijala. Nisam tada ni razmišljala da će to ikad biti nešto ozbiljno. To je bila samo moja igra", govori Amira i dodaje kako je s ocem Salkom, koji je radio za tvrtku specijaliziranu za montažne objekte i gradnju hotela, imala posebnu vezu. Upravo zbog njihove bliskosti nije ju trebalo mnogo poticati da, nakon što je završila srednju školu za računalnog tehničara (omiljeni predmeti bili su joj matematika i informatika), upiše na sarajevski Ekonomski fakultet, gdje je nakon rata i diplomirala.
"Kao dijete imala sam običaj poslije škole otići do oca. Nije bilo mobitela ni stalne komunikacije, ali ja sam znala gdje ga mogu naći i jednostavno bih došla. On bi me tada vodio sa sobom, pokazivao mi gradilišta, prostor, ljude. Meni je to tada bilo fascinantno, gotovo kao neki mali svijet koji otkrivam", nastavlja Amira, kojoj je otac bio životni uzor od malo riječi. O njemu su govorila njegova djela. Posvećen obitelji, u Amiru je usadio uvjerenje da mora biti snažna, neovisna i izboriti se za vlastiti put.
"Zvao me "sine". Kada smo gradili kuću, miješala sam beton s njim. Nije dao da nosim išta teško, ali ja sam inzistirala da mu pomognem. Tako je to bilo s njim - sve kroz rad, kroz djela, a ne kroz riječi", govori pjevačica, dodajući kako ju je otac odgojio da bude neovisna i da uvijek ima "svoj dinar". Zato je u početku vrlo oprezno prihvatio njezinu želju da pjeva - ali tek nakon što je poslije rata diplomirala ekonomiju.
"Ali nikad mi nije stajao na putu. Dapače, bio je sretan zbog mene na svoj tihi način. Sjećam se svog prvog većeg koncerta u Sarajevu, u Bosanskom kulturnom centru. Sjedio je u prvom redu. Kad sam ga ugledala s pozornice, zaboravila sam tekst, preplavljena osjećajima. Stala sam usred pjesme, a onda je publika počela pjevati umjesto mene. On je samo sjedio i gledao. U tom pogledu vidjela sam sve - ljubav, ponos, olakšanje što sam dosegla ono što sam trebala. Pamtit ću to zauvijek", ističe Amira Medunjanin, dodajući kako je njezin otac preminuo prije četiri godine i ostavio prazninu koju ništa ne može ispuniti.
"To je potpuno nova vrsta boli u mom životu. Otac mi je bio najbolji prijatelj. Trebalo mi je vremena da shvatim da ga više ne mogu nazvati, zagrliti, ispričati mu što mi se događa. Prvu godinu zapravo sam bila izgubljena. Učim živjeti s tim. A on je i dalje tu sa mnom, na neki svoj način", kaže glazbenica.
Sudbonosan susret
Često su je pitali kako je doživjela opsadu Sarajeva. To je iskustvo proživjela kao pripadnica generacije koja je, u najmanju ruku, bila zakinuta za normalan život. Danas je gotovo nezamislivo shvatiti da je u tom razdoblju užasa u Sarajevu postojala posebna kulturna i glazbena scena: održavali su se koncerti i predstave, a ljudi su, unatoč snajperima i granatiranju, riskirali živote kako bi na njih došli.
"Tih godina pjevala sam za svoju dušu. Tek desetak godina kasnije snimila sam prvi album, kao svojevrsni hommage tradicijskoj glazbi jer sam odmalena bila fascinirana sevdahom i svim tim predivnim glasovima na Radio Sarajevu i emisijom "Đerdan", u kojoj su se izvodile neke od najljepših sevdalinki. No, tijekom rata i u razdoblju nakon njega to je i dalje bila tek fascinacija. Vremena su bila jako teška. Morala sam pronaći konkretan posao kako bih mogla pomoći svojoj obitelji", otkriva Amira i dodaje kako je rodni grad napustila na kraju rata. Trebalo joj je mjesto u kojem će ponovno uspostaviti unutarnji mir nakon svega što je proživjela, promjena sredine.
"Mislim da čovjek u takvim situacijama ni ne zna objasniti kako uopće živi iz dana u dan - to su nekakve nadljudske snage koje se u čovjeku pojave. Živi se svaki trenutak kao da je posljednji, pokušava se uhvatiti sve što se još može osjetiti i doživjeti. A onda u jednom trenutku dođe ta potreba za odlaskom. Tako sam 1995. stigla u Split i pronašla posao u Sjevernoj luci", govori glazbenica.
Upravo je u tom razdoblju, daleko od bilo kakvih planova o profesionalnoj glazbenoj karijeri, počela priča koja će joj promijeniti život. Dok je u luci radila na prijemu i prebrojavanju dijelova za IFOR-ove pontonske mostove, često je pjevušila koristeći gotovo nestvarnu akustiku velikog skladišnog prostora. Jednog dana čula ju je gospođa Lada Lušić, žena koja će kasnije postati jedna od najvažnijih osoba u njezinu životu. Prepoznala je u njezinu glasu nešto posebno i pozvala je da se pridruži klapi. Tako je Amira Medunjanin 1996. postala članica klape Sedam Kaštela, pa je upravo u Splitu započela njezina glazbena priča. Glazba tada još nije bila njezin siguran životni plan: paralelno je radila posao od kojeg je živjela i pomagala obitelji, no pjesma je polako pronalazila svoj put i otvarala prostor onome što će se kasnije pokazati njezinim stvarnim pozivom. Sevdah, koji je godinama nosila duboko u sebi, počeo je prerastati u nešto mnogo veće.
Svoj prvi singl "Mujo đogu po mejdanu voda" snimila je 2003. kao gostujuća pjevačica na albumu Mostar Sevdah Reuniona "A Secret Gate", koji joj je dvije godine kasnije omogućio snimanje debitantskog albuma "Rosa".
Sličan pogled na život
Bosanskohercegovačka umjetnica Amira Medunjanin tijekom više od dva desetljeća izgradila je impresivnu međunarodnu karijeru i objavila devet albuma, kroz koje je tradicionalni sevdah povezala sa suvremenim glazbenim izrazom. Njezina diskografija obuhvaća spoj bosanske glazbene baštine, jazza i world musica, a upravo su joj emotivne interpretacije donijele status jedne od najcjenjenijih izvođačica na međunarodnoj sceni. Ima glas koji se ne može zamijeniti ni s jednim drugim i rijetku sposobnost da čitavu dvoranu pretvori u prostor zajedničke emocije dok interpretira pjesme "Alma", "Kada bih bila", "Moj dilbere", "Svirajte mi tiho, tiše", "Pjevat ćemo što nam srce zna", "Što te nema", pa i rock baladu grupe Azra "Ako znaš bilo što"...
Kada smo je vrlo oprezno zamolili da nam kaže ponešto o svom suprugu Bekimu, kroz smijeh je rekla: "To što nosim naočale upečatljivog okvira ne znači da sam stroga oštrokondža koju se ništa osobno ne može upitati." Upoznali su se 1997. u Sarajevu i, kaže, vrlo brzo osjetili da ih povezuje nešto mnogo dublje od obične simpatije.
"Kliknuli smo odmah. Otišli smo nekoliko puta zajedno na ručak, razgovarali satima i onda sam shvatila da slušamo istu glazbu, čitamo iste autore, imamo sličan pogled na život. Jednostavno sam znala da je to čovjek s kojim ću provesti ostatak života. Vjenčali smo se 13. listopada 2001. i otad sve prolazimo zajedno - nove pjesme, albume, koncerte.
Najčešće poslušam njegove savjete, iako se nekad probudi ovaj moj astrološki "bikovski" karakter pa tvrdoglavo krenem svojim putem, čak i kad duboko u sebi znam da je možda on bio u pravu. Ali dobro, još nismo ozbiljno pogriješili", govori kroz smijeh Amira, koja supruga opisuje kao čistu definiciju altruizma i priznaje da ju je upravo njegova dobrota osvojila. Među tajnim vještinama tog pet godina starijeg Sarajlije, astrološkog Strijelca, krije se i činjenica da doista zna slušati ljude kad govore. Kod njega nema osjećaja da nekoga sluša napola: upija svaku riječ, potpuno se unese u ono što mu se priča, a upravo to Amira kod njega najviše obožava. Na kraju dodaje da su "najgori hedonisti na svijetu". Najveći im je gušt napraviti ogromnu količinu kokica i gledati produljenu verziju trilogije "Gospodara prstenova" ili "Hobita".
"To traje satima, cijeli dan nam prođe tako. Šutimo, ne progovorimo gotovo ni riječ, upijamo, uživamo, nama je to savršeno. Ja sam već skoro sve dijaloge naučila napamet, ali nema veze. To su naši mali trenuci mira i meraka", zaključuje neponovljiva Amira Medunjanin.
Snimljeno u hotelu The Westin Zagreb, zahvaljujemo na ustupljenom prostoru
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....