Punih 30 godina je prošlo otkako je Krešimir Ćosić, najbolji hrvatski sportaš 20. stoljeća, izgubio najvažniju utakmicu: s 211 centimetara bio je najviši igrač u rodnom Zadru, prvi Europljanin u sastavu All American, ovjenčan uspjesima ne samo kao igrač nego i kao košarkaški vizionar i trener
U sljedeća tri dana - od 6. do 8. lipnja - Zadar će biti pod "okupacijom" ljubitelja sporta. Baš onako kako bi to košarkaški vizionar, igrač, trener i diplomat Krešimir Ćosić volio. Isprobavanje raznih sportskih vještina s poznatim sportašima, edukacije i radionice za djecu i mlade kroz kampanju "Sportom za snažnije ja!", izložbe, nagradne igre, čitaonice, koncert, turističke ture, DJ - sve su to besplatni sadržaji za sve uzraste na događaju koji je u povodu tri desetljeća od preranog odlaska europske i hrvatske košarkaške legende organizirala Sportska udruga Dani Krešimira Ćosića. Osnovana 1996., Udrugu danas vodi njegova starija kći Ana Ćosić Pajurin (41), kojoj su uz brojne suradnike i dopredsjednicu Zdenku Zrilić najveća podrška mama Ljerka Ćosić (73), sestra Iva (39) i brat Petar Krešimir (32), a zadarskom vikendu u djedovu čast posebno se vesele i njegovi unuci.
Otkako je zaigrao košarku u Zadru, cijeli svoj sportski vijek - od početka 1965. pa do završetka 1983. - bio je slavna "jedanaestica". Naime, premda je obožavao tjelesni, a s dečkima je košarku satima haklao već kao devetogodišnjak, tim se sportom ozbiljnije počeo baviti tek u srednjoj školi, kada je naglo izrastao do visine od 2,11 m. Bio je najviši i najmršaviji, a košarka mu je postala strast zbog koje je pokvario i ocjene - u jednom je trenutku imao čak 11 jedinica. I trener mu je tada dao dres broj 11, koji će mu obilježiti uspješnu karijeru. Bio je prvi Europljanin u sastavu All American (All Stars), a kao bivši student američkog Sveučilišta Brigham Young zbog svojih je sportskih uspjeha tamo dobio i počasno mjesto. Naime, dres s njegovim imenom i brojem 11 umirovljen je u ožujku 2006., a u povijesti tog sveučilišta umirovljena su samo dva košarkaška dresa - Ćosićev i dres Danny Aingea, igrača Boston Celticsa iz slavnih osamdesetih. Ovjenčan brojnim sportskim uspjesima, Krešimir Ćosić bio je poznat po eleganciji na parketu, vrhunskoj tehnici i taktici igre, a i na terenu i privatno plijenio je svojim srdačnim karakterom i dobrotom.
Uvijek je govorio da nijedan sport bez zvijezda ne može ići naprijed i u tome je bio nesebičan. Jednako je volio dati šansu i vjerovao u mlade igrače, što je posebno pokazao i kao trener, ne sumnjajući u njihov talent.
"Svašta je on doživio kada je u tadašnju košarkašku reprezentaciju uvodio klince poput Tonija Kukoča, Dina Rađe, Vlade Divca, Žarka Paspalja... No on je imao cilj. Nije se dao pokolebati i nije ga bilo strah da će Rađa postati centar kao on ili veći od njega. Dapače. I to je bila ta Krešina ljudska veličina koju bi svi prepoznali. I u toj želji da stvori nove sportske zvijezde bio je čovjek ispred svog vremena", sjeća se Ljerka Ćosić, Krešina životna suputnica koja je s njim i njihovo troje djece stvarala dom u svakom gradu i državi kamo bi ih njegov ugovor odveo. No, onaj pravi, za koji su se nadali da će nakon završetka uspješne karijere biti stalan, bio je u Zagrebu, u kući u kojoj Ljerka Ćosić živi od rođenja. U toj je kući 1980. i upoznala Krešu Ćosića, kad se iz Bologne doselio u Zagreb, da bi igrao za Cibonu. Doveo ga je zajednički prijatelj, košarkaš Ivan Valek, kojeg je ona znala od djetinjstva.
"Tada sam jako voljela gledati košarkaške utakmice. Krešo me osvojio kao vrlo ugodan sugovornik, silno duhovit, uvijek zabavan, šarmantan. Ubrzo sam uvidjela da cijeni neke vrijednosti koje su i meni važne te sam shvatila da je on čovjek s kojim bih mogla dijeliti život", priča Ćosićeva udovica, koja se iz tog doba prisjeća i skandala vezanog uz Krešinu vjeroispovijest. Tada je radila u jednoj putničkoj agenciji i preko direktora, ujedno predsjednika KK Cibona, saznala da njezinom partneru silno zamjeraju što je dao intervju za vjerski magazin. A on je samo iznio svoj pogled na život, svoje viđenje vjere te kako je postao mormon. Naime, ubrzo nakon dolaska na studij u Provo u američkoj saveznoj državi Utah, središtu mormonske vjere u svijetu, Ćosić je upoznao tu njemu dotad nepoznatu religiju i prigrlio je nekoliko mjeseci kasnije. Kao vjerni sljedbenik je 1975., nakon povratka u Hrvatsku, tu osnovao mormonsku zajednicu, a uz pomoć katoličkog svećenika preveo je s engleskog na hrvatski jezik Mormonovu knjigu, koja je objavljena 1979. i još se koristi.
No, vjera nikada nije bila kamen spoticanja u njihovoj obitelji. Vratio se u domovinu posvećen i širenju mormonske vjere, ali svojoj je obitelji nikad nije nametao. Bilo mu je normalno da Ljerka ostane katolkinja, da njihova djeca budu krštena u katoličkoj crkvi. Starija kći Ana s devet je godina sama odlučila da će se krstiti u katoličkoj crkvi, a potom je Ljerka, nakon Krešine smrti, krstila i mlađu kćer Ivu te sina Krešimira Petra. Obje kćeri u to vrijeme su znale o čemu se radi, no majka im nikada nije govorila protiv očeve crkve niti ih upućivala samo na svoju. Krešo i Ljerka i po tom su pitanju bili vrlo tolerantni supružnici i roditelji, uvažavajući stavove i argumente onog drugog.
Krešimir Ćosić ostvario je impresivnu sportsku karijeru, a rezultati i uspjesi osigurali su mu mjesto najboljeg košarkaša bivše Jugoslavije te najboljeg u Europi. Za europsku reprezentaciju igrao je šest puta te je 1971. i 1975. proglašen najboljim igračem europskih prvenstava. Državno prvenstvo Jugoslavije osvojio je također šest puta, a košarkaški kup četiri. S Cibonom je 1982. osvojio Kup pobjednika kupova. S državnom reprezentacijom Jugoslavije, za koju je nastupio 303 puta, osvajao je europska prvenstva čak sedam puta. Jednako je uspješan bio i na svjetskim prvenstvima te na nekoliko Olimpijskih igara s kojih se vraćao sa zlatnim i srebrnim medaljama. Nakon povratka iz Amerike u Europu s klubom Zadar je osvojio još dvije titule prvaka Jugoslavije. Tijekom igranja u Americi, od 1969. do 1973., bio je prvi igrač izvan Amerike koji je uzet na draft u NBA ligu. No, ni primamljive ponude nekoliko velikih NBA timova nisu ga pokolebale u odluci da se vrati u Europu. Nakon završetka igračke karijere bio je uspješan i kao trener državne reprezentacije Jugoslavije. Debitirao je na Europskom prvenstvu 1985., a pod njegovim vodstvom reprezentacija je osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. A o tome koliki je trag ostavio u svjetskoj košarci svjedoči njegovo uvrštenje u prestižnu Košarkašku kuću slavnih 1996., kao treći neamerikanac u povijesti kojem je domovina košarke priznala taj status.
Nakon sportskog umirovljenja Krešimir Ćosić s obitelji se 1992. opet privremeno vratio u SAD, ovaj put u Washington - kao savjetnik u veleposlanstvu Republike Hrvatske. I tamo je, kao što je navikao još u srednjoškolskim danima, još jednom namještaj i većinu stvari morao prilagođavati svojoj visini. Često bi u društvu pričao anegdote vezane uz svojih 211 centimetara. Tako je na putovanjima vlakom s KK Zadar uglavnom bio budan jer mu je ležaj u spavaćim kolima bio prekratak. Svoj je prvi krevet po mjeri naručio kad se uselio u vlastiti stan, a u automobilu su mu, nakon što su izbacili stražnje sjedalo, ugradili posebno, za vozača. Takvih je zgoda puno, a o svima njima - pa tako i o njegovim glumačkim počecima - Ana Ćosić Pajurin piše u knjizi pod naslovom "Igraj, vjeruj, živi". To je zapravo autobiografija Krešimira Ćosića koju je legendarni sportaš počeo pisati još prije njezina rođenja. Memoarske zapise koji prate njegov put od košarkaških početaka do završetka karijere - a piše o tadašnjim igračima i uspjesima jugoslavenske košarke te o njegovim razmišljanjima o životu - pripremala je četiri godine, a knjiga je objavljena 2019.
"Imala sam potrebu nastaviti ono što je tata započeo. Jako je želio pomoći mladima da uspiju, da se razvijaju i napreduju i u sportskom pogledu. Zato je važan dio rada Udruge i kroz sportske kampove koji se održavaju u nekoliko gradova, poput Zadra, Zagreba, Vukovara. Ondje djeca uče osnove košarke, na radionicama pak saznaju puno toga o Krešimiru Ćosiću i njegovu životnom putu, ali i o brojnim životnim lekcijama. Primjerice, ‘‘ja ne odustajem‘‘, ‘‘ ja sam probao nešto novo‘‘, "igrat ću i živjeti i po tome ću uspjeti"... Tu je i taj tatin upis na tečaj glume. Za jedan je sat zbog uloge morao obući hulahopke, koje je jedva našao, a potom su ga, kako je opisivao, zbog njegovih kržljavih mršavih nožica svi ismijavali. Nije znao ni glumiti, bilo mu je jako neugodno, ali u konačnici ti su mu satovi glume bili dragocjeni. Naučio je kako pravilno rastegnuti tijelo, kako se glumci pripremaju za nastupe, kako se kretati u ograničenom prostoru i to je sve kasnije primijenio u košarci", kaže Ana, koja kao i sestra Iva dobro pamti oca, no brat Krešimir Petar ga se ne sjeća.
Njegovo su sjećanje fotografije, obiteljske priče, priče tatinih suigrača, prijatelja... No, on je bio idealan izbor da u filmu Darka Bajića "Bit ćemo prvaci svijeta" iz 2014., o prvoj postavi košarkaške reprezentacije koja je 1970. na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani osvojila zlatnu medalju, glumi - tatu.
"Znao sam maštati kako bi bilo da glumim oca i pružila mi se prilika. Zbog uloge u filmu morao sam pustiti zulufe, malo su mi sredili i kosu, i kad sam odjenuo odijelo, shvatio sam da mu svakim korakom na setu postajem sve bliži. Moj otac je 1970. imao 22 godine, ali je izgledao starije nego ja sada pa sam se osjećao kao njegova mladolika verzija", rekao je tada Krešimir Petar Ćosić, koji je, zahvaljujući filmu, saznao i da mu je otac bio dugokosi mladić s tada modernim zulufima. Tatini su mu suigrači otkrili da su ga jednom prilikom, na gostovanju u Bugarskoj, izvukli iz vlaka i poslali na šišanje jer im nije izgledao kao profesionalni sportaš. Krešimir Ćosić obožavao je glazbu pa je u mladosti skupio veliku kolekciju gramofonskih ploča. U to je doba volio kartati, pušio je, volio je piti pivo, a gdje god bi se pojavio, nije nedostajalo smijeha i zafrkancije. No, nakon što je u Americi postao sljedbenik religijske zajednice mormona - a oni ne piju čak ni kavu ili čaj i ne puše - i Ćosić je počeo piti samo limunadu, uozbiljio se i krenuo živjeti zdravim životom. Jedino s čime se "borio" bile su sportske ozljede, uobičajene kod profesionalnih sportaša, no nikad opasne da bi ga na dulje vrijeme udaljile s terena.
I nakon što je profesionalna sportska karijera bila iza njega, nastavio je živjeti sportski. Stoga ga je vijest o zloćudnoj bolesti, raku limfnih žlijezda, doslovno šokirala. Sa suprugom Ljerkom, tada jedanaestogodišnjom Anom, devetogodišnjom Ivom i dvogodišnjim Petrom Krešimirom živio je u Washingtonu, odlazio je na posao u hrvatsku ambasadu, uvjeren da će i ovaj put pobijediti.
"Najmanje sam se bavio uzrocima bolesti, pitanjima kako i zašto. Katkad sam sam sebe analizirao i pokušavao naći barem neke uzroke, ali vrlo brzo sam shvatio da je potpuno besmisleno time razbijati glavu. I da sam otkrio uzrok, što bih imao od toga? Bolest se pojavila, bezazlena kvržica koja mi i nije radila neke probleme, a bila je sve samo ne bezazlena. Otkako sam doznao dijagnozu, nastojao sam što manje misliti na nevažne stvari i ponajprije čuvati živce", izjavio je Krešimir Ćosić tijekom teških i iscrpljujućih terapija, ne gubeći nadu u pozitivan ishod.
A liječniku je otišao slučajno, kad je shvatio da kvržica, za koju je bio uvjeren da je posljedica istegnutog mišića, ne prolazi. Liječnik ga je rutinski pregledao, no odmah potom je krenuo pregledavati sve limfne čvorove, savjetujući mu dodatne pretrage. Nalazi krvi bili su uredni pa je, više da udovolji liječniku, obavio i biopsiju. Biopsija je pokazala da su se pojavile zloćudne stanice i da je riječ o nimalo dobroćudnoj tvorevini, limfomu. O toj bolesti nije znao ništa, a premda su mu liječnici govorili da nije hitan slučaj i da ima više načina liječenja, slavni sportaš odlučio se za obračun s limfomom uz pomoć najjačih terapija i kod najboljih liječnika. Ništa nije želio prepustiti slučaju.
"Naravno da sam se osjetio ugroženim, shvatio sam da sam ozbiljno bolestan i pribrao se od početnog šoka. Vremena za neka ozbiljnija razmišljanja i analize zapravo i nije bilo. To je situacija u kojoj se moraš usredotočiti na bolest i pomoći sam sebi koliko god možeš. U takvim situacijama shvatite da ovisite o tome koliko ljudi poznajete, o onima koji vam žele pomoći i kojima možete vjerovati. Odagnao sam sve crne misli, nisam podlegao ni očaju ni depresiji pasivno čekajući što će se dogoditi. Trebao sam pomoć. I potražio sam je kod svojih prijatelja", rekao je sportaš.
Prijatelji su mu našli tri najbolje klinike za liječenje limfoma, a on se odlučio za Georgetown u Washingtonu, desetak minuta vožnje automobilom udaljenoj od njegove kuće. Specijalist, poznat po liječenju tog raka, objasnio mu je da su mu šanse za izlječenje s transplatacijom koštane srži odlične te da njegova metoda liječenja podrazumijeva primjenu najtežih terapija - odmah. Krešimir je odgovorio da je u životu naučio da si ili vođa ili moraš slijediti.
"Kad sam bio trener, kad sam trebao voditi, nisam druge pitao što raditi. Davao sam sve od sebe da momčad vodim najbolje što mogu. U ovom slučaju, ja voditi ne mogu. To mora liječnik. On je taj koji će reći što je najbolje, a ja ću slušati i slijediti ga. Bez prigovaranja, mrmljanja i kukanja. Morao sam se fizički i psihički pripremiti za terapije koje ću morati podnijeti da bih ozdravio", rekao je Ćosić, koji je dva tjedna nakon dijagnoze krenuo na terapije. Naviknut na fizički napor i bol - ponekad bi igrao utakmicu s otečenim gležnjem, bez injekcija - nije se puno obazirao ni na fizičke ni na psihičke reakcije tijela, odnosno na brojne posljedice kemoterapije. Sve ga je to više nerviralo nego brinulo, a kad bi osjetio da zbog jake terapije gubi živce, ljutio bi se na samog sebe što je takav. Jer ljutnja nije bila dio njegove osobnosti.
"Najviše mi je hrabrosti ipak trebalo da svojima kažem što se sa mnom zbiva. Djeci sam ja rekao... Teško je to, nitko od nas nije spreman. U tim mi je trenucima bilo žao što možda u nekim situacijama nisam bio bolji, što nisam dao više od sebe. Ali nisam se smio prepustiti emocijama, taj bi teret mogao zakočiti liječenje. Obitelj sam nastojao poštedjeti svojih novih prevrtljivih raspoloženja pa čim bih osjetio da postajem naporan, povukao bih se i zatvorio u svoju sobu. Međutim, kako sam se tijekom kemoterapije morao čuvati doslovno svega, cijela je situacija bila naporna za sve nas", kazao je.
Način na koji je krenuo u borbu s limfomom nije bila, pojasnio je, stvar njegovog čvrstog karaktera, već borbe. Naime, cijeli se život borio za sebe, pa za medalje, za momčad. Nikad ništa nije dobio, sve je morao sam zaraditi. Tako ni u ovoj neravnopravnoj borbi nije želio odigrati pogrešan potez uvjeren da njegovo ozdravljenje nije stvar sreće. "Nisam mogao učiniti ništa više od toga što činim", izjavio je, pa sebi i obitelji obećao da će do proljeća te 1995. biti "fit". Kao i uvijek dotad, Krešimir Ćosić je i tijekom godinu dana liječenja zaista napravio sve što je bilo u njegovoj moći. No, 25. svibnja izgubio je svoju najvažniju i najtežu utakmicu, onu za vlastiti život. Preminuo je u Baltimoreu, a sahranjen je 2. lipnja na zagrebačkom Mirogoju, pod arkadama. Bilo mu je 46 godina.
"Kad se razbolio, Krešo je vjerovao da će pobijediti bolest, nije uopće sumnjao u izlječenje. Nakon transplantacije koštane srži stanje mu se, nažalost, pogoršalo, a bio je svjestan da se bliži kraj. Znala sam noćima ostajati uz njega u Bolnici Johns Hopkins u Baltimoreu, kamo je premješten. Stoput mi je zahvaljivao na toj brizi, odgovarala bih da ne govori gluposti, kakvo zahvaljivanje... No, nikad nismo eksplicitno razgovarali o nekakvom odlasku, čak ni kad mu je bilo jako loše i kad je postalo jasno da je njegov organizam preslab za transplantaciju jetre, o kojoj su liječnici također razmišljali", kaže Ljerka Ćosić, koja u njihovu domu u Zagrebu čuva suprugove medalje, trofeje, lopte, fotografije, postere, dresove... Sve je to namijenjeno za neki budući muzej hrvatske košarke, a kroz knjigu i Udrugu koja nosi ime slavnog košarkaša obitelj Krešimira Ćosića mladima neprekidno prenosi njegovu najvažniju poruku - kako živjeti, raditi i uspjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....