Iskustvo s parketa, predanost poslu i prijateljstvo koje traje godinama omogućili su Vlatki Mihoci, Ljerki Vresk i Maji Sokač da rukometni klub Podravka Vegeta postave na čvrste temelje i otvore novu, uspješnu stranicu njegove bogate povijesti
Otkako je prije šest godina preuzela kormilo rukometnog kluba Podravka Vegeta, bivša rukometna reprezentativka Vlatka Mihoci (55), zajedno sa svojim suradnicama Ljerkom Vresk (51) i Majom Sokač (43) - vraćaju mu stari sjaj. Nakon što su nas provele kroz dvoranu i prostorije kluba na čije police jedva stanu brojni trofeji, pehari, odličja koji pišu povijest RK Podravka od 1955., kad je osnovan, ispričale su svoju priču o sportu, uspjehu, međusobnoj podršci i prijateljstvu.
"Zanimljivo, iako smo sve tri različite, u sportskom smislu povezuje nas to što smo igrale istu poziciju - lijevo krilo", rekla je Vlatka Mihoci, direktorica RK Podravka.
Iako je Maja Sokač igrala s Ljerkom, kao mala je htjela biti poput Vlatke Mihoci. I život i sport učinili su, govore, da se njihovi putevi isprepletu, isprva na parketu, a posljednjih šest godina i na odgovornim funkcijama u RK Podravka. Doduše, Ljerka je u klubu od 2008., dok je Vlatka Mihoci na mjesto direktorice došla 2019., a Maja je organizatorica škole rukometa posljednjih pet godina. Ono na što je Vlatka najponosnija tijekom šest godina svog mandata je postavljanje čvrstih temelja za funkcioniranje kluba u skladu sa zahtjevima modernog, digitaliziranog okruženja.
"Ponosna sam i na priču koju gradimo oko mladih, perspektivnih, domaćih igračica i s njima ostvarujemo odlične rezultate u Hrvatskoj (osvojile smo prvenstvo i kup bez poraza), a u Ligi prvakinja smo ove sezone došle do osmine finala i time ostvarile najbolji rezultat u zadnjih 15-ak godina", ističe Mihoci, zahvalna Gradu Koprivnici, vlasniku kluba, te glavnom i najvećem sponzoru Podravka d.d., koji im je omogućio odlične uvjete za sportski rast i razvoj.
"Tu je i moderniziranje klupskih prostorija, čime smo stvorile ugodan ambijent, a digitalizirana je i povijest kluba kroz fotografije", nastavlja Vlatka. A što znače takvi uvjeti za stvaranje vrhunskih sportašica Vlatka, rođena Vukovarka, osjetila je na svojoj koži. Rukomet je počela trenirati zahvaljujući mami, bivšoj igračici RK Borovo. Očigledno je genetika učinila svoje, jer Vlatka je u osnovnoj školi dobivala pozive trenera s obzirom na to da je na svim školskim prvenstvima bila birana za najbolju igračicu.
Kad je napokon uvjerila roditelje da uz školu može gurati i rukomet, u RK Borovo započinje njezina blistava sportska karijera. Na poziv RK Podravka 1988. (u to vrijeme trener je bio Ivica Pal, današnji predsjednik NO-a) došla je u Koprivnicu, gdje je završila karijeru. Iako je imala puno poziva drugih klubova, Vlatka nije imala potrebu otići jer je u to vrijeme Podravka bila jedan od najboljih europskih klubova.
"Najveći uspjeh u mojoj sportskoj karijeri je svakako osvajanje Lige prvakinja 1996. Odlučujuća utakmica igrala se u našoj staroj sportskoj dvorani koja je bila prepuna i ‘pucala po šavovima‘. Zabila sam zadnji gol za pobjedu i to je nešto što se nikad ne zaboravlja", prisjetila se Vlatka Mihoci. Izabrana je i za najbolju rukometašicu Hrvatske u sezoni 1999/2000., što je također veliko priznanje.
Sportske borbe dijelila je s Ljerkom Vresk čiji su rukometni počeci bili u RK Sesvete. Kao srednjoškolka Ljerka je dvije godine igrala za Lokomotivu, potom u klubu Sesvete, a nakon rođenja kćeri prešla je u RK Samoborka. Osim što je postala reprezentativka, Ljerka je 1998. došla u Podravku, gdje je 2007. završila karijeru.
Svoj odnos Vlatka i Ljerka na terenu i izvan njega opisuju kao korektan i prijateljski, a ako je i bilo nesuglasica, rješavale su ih brzo. Njihovi igrački dani, među kojima je i srebrna medalja s reprezentacijom Hrvatske na Mediteranskim igrama u Bariju 1997., bili su ispunjeni i anegdotama.
"Na kraju jedne sezone igrale smo turnir na Cipru koji smo i osvojile. Vrijeme smo uglavnom provodile uz bazen i kartajući, a tijekom jednog popodneva Ljerka, koja je obožavala biti na suncu, dobila je ozbiljnu opeklinu uha", prisjetila se Vlatka, koja s najmlađom članicom njihove družine, Majom Sokač, nije dijelila igračke dane, ali zato danas usko surađuje i prijateljuje. Maja je pak svoje prve rukometne korake započela u Sinju u RK Dalmatinka, nastavila u RK Split Kaltenberg, potom igrala za Lokomotivu i Podravku Vegetu. Nakon hrvatskih klubova igrala je u inozemstvu, a karijeru je završila u turskom klubu Ankara Yenimahalle.
"Ljerka i ja dobro smo se slagale i na terenu i izvan njega, bez obzira na to što smo igrale istu poziciju. Jedino je svaka od nas htjela biti više na terenu, ali brzo sam Ljerku poslala u rukometnu penziju", šali se Maja, ponosna na odlazak na Olimpijske igre u London 2012. i osvojeno 7. mjesto.
Kad opisuju jedna drugu, Vlatka za Maju govori kako je prava Dalmatinka, u smislu ‘pomalo i nema priše‘, dobrodušna, ne voli stres te je odlična u svom poslu s mladim uzrastima, a u neočekivanim situacijama na ekipu djeluje poput ‘Normabela‘. O Ljerki ističe da je vrijedna, bila joj je od velike pomoći kad je došla na mjesto direktorice u klub, i pravi prijatelj. I Maja i Ljerka pak svoju šeficu Vlatku opisuju kao strogu, pravednu, ‘ljudsku‘, rođenog vođu, a kad se opusti, spremnu i na zabavu i zafrkanciju.
Ove tri dame povezuje i obiteljski život u Koprivnici. Ljerka je, ispričala je, godinu starijeg supruga Vladimira upoznala u srednjoj školi preko zajedničkog prijatelja. S njim se potom iz Zagreba doselila u Koprivnicu gdje je nastavila igračku karijeru.
"Nas dvoje smo zajedno više od pola života i ove godine slavimo 30 godina braka. Imamo kćer Mateu (29) i sina Marka (14). Presretna sam baka prekrasnih unučica; osmogodišnje Nike i petipolgodišnje Kiare s kojima obožavam provoditi vrijeme", govori sportašica.
Vlatki je pak Koprivnica donijela i ljubav s dvije godine starijim Zoranom Mihocijem kojeg je upoznala preko zajedničkih prijateljica. "Uvijek je bio nasmijan i duhovit. Nekako smo se svidjeli jedno drugome i, eto nas, 32 godine u braku s dvije kćeri, našim najvećim bogatstvom", ispričala je sportašica čija starija kći Patricia (23) studira u Zagrebu na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a tri godine mlađa Leonarda Poslovnu ekonomiju.
Iako isprva nije zamišljala obiteljski život na sjeveru, Maji Sokač planove je pomrsio jedan Koprivničanac. "Supruga Željka upoznala sam u igračkim danima. On je tada studirao u Opatiji, a kad sam ga ugledala onako zgodnog i samozatajnog, pomislila sam: ‘Bit ćeš moj.‘ Kao prava Dalmatinka, uvijek sam govorila da se moram vratiti na jug, dok život piše neočekivane scenarije", prisjetila se Maja.
Za supruga se udala 2014. i ostala živjeti u Koprivnici i jako joj je, kaže, lijepo. Supružnici Sokač imaju sedmogodišnju kćerkicu Marijetu i ona je njihova najveća ljubav. Poslovni i sportski sklad tri bivše rukometne reprezentativke prelijeva se i na privatni odnos: obiteljski se druže, povjeravaju više nego u igračkim danima i provesele u izlasku nakon uspjeha kluba.
Kažu da se karakterno nisu puno promijenile iz mladih dana, tu i tamo koja bora, ali to ih previše ne uzbuđuje. Naprotiv, zadržale su borben i natjecateljski duh (nije im problem što njihov posao nema radnog vremena ni slobodnih vikenda) kako bi RK Podravka Vegeta još više unaprijedile i održale na visokoj razini, što im je, naglašavaju, posebno zadovoljstvo s obzirom na bogato iskustvo s terena i iz ureda, ali i nezaboravno proslavile 70. rođendan kluba u studenome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....