Srđan Popović: "Kad sam ostavio uspješan biznis, mislili su da sam potpuno poludio"

U petom razredu osnovne škole vozio je pravi motor i svake večeri izlazio u grad sa starijima od sebe. Devetnaest je godina igrao vaterpolo, najčešće s kapetanskom trakom na ruci. U Pragu je češki jezik učio u bazenu, a nakon dva tjedna već je vodio prvu momčad Slavije i osvojio Kup Češke. Kao poduzetnik punio je kombije robom za pola zemlje, vozio brze automobile, uživao u finim restoranima i ponio titulu najboljeg menadžera Europe. Živio je punim plućima, kao da mu je život jedan dugi zaron bez izrona. A onda je, kad je imao sve, shvatio da mu nedostaje ono najvažnije, i krenuo dublje, prema samome sebi. Smislio je vlastitu metodu rada na sebi, metakonstelacije, i danas diljem regije pomaže ljudima da otkriju sve ono što u njima spava. Srđan Popović ima 67 godina, ali samo na dokumentima. Ponosni je djed dviju unučica, vodi nekoliko radionica tjedno i zrači energijom od koje bi se zavrtjelo u glavi i dvadesetogodišnjacima.

Postoje ljudi koji uđu u prostoriju i ona se, nekako, upali. Kao da je netko pojačao svjetlost. Srđan Popović jedan je od njih. Visok, brz u hodu i još brži u rečenici, smije se cijelim licem. Ima pogled bivšeg kapetana koji je navikao vidjeti cijeli bazen odjednom i karizmu koja otvara ljude. Njegova je vitalnost fascinantna, njegova radost zarazna, a godine se kod njega naprosto ne broje.

Upoznala sam ga na jednoj od njegovih radionica metakonstelacija. U dvorani prepunoj ljudi koji su došli istražiti vlastite živote: odnose s roditeljima, s partnerima, s novcem, sa samima sobom. Srđan se kreće među njima lagano, gotovo plesno, ubaci pokoju šalu i za nekoliko minuta cijela prostorija postaje tim. Na kraju dana ljudi izlaze lakši nego što su ušli, grle se na vratima i razmjenjuju brojeve. On, nakon cijelog dana rada, svjež kao da je upravo ustao, veselo sjeda na intervju.

Njegova je teza jednostavna i, priznajem, zarazna: dok ne upoznaš sebe, živiš tuđi život. Iz te je spoznaje razvio vlastitu metodu rada na sebi, metakonstelacije, nastale na temeljima poznatih obiteljskih konstelacija. Misija mu je pomoći ljudima da dosegnu svoje maksimalne potencijale i pokrenu vlastitu životnu energiju. Beograđanin rođen u Zrenjaninu danas tjedan dijeli napola: tri i pol dana u Zagrebu, tri i pol u Beogradu. I otvoreno priznaje da Zagreb obožava.

Odakle tolika energija?

Pitam ga, naravno, odakle tolika energija?

„Mene vode rezultati“, kaže i nasmije se. „Kad nešto radim, a rezultata nema, znam da negdje griješim i tražim gdje. U tome živim 24 sata. I noću razmišljam što bih još mogao.“

Kažem mu da to više ne zvuči kao posao, nego kao misija. Slegne ramenima. „Od toga živim, da se razumijemo. Ali da nema rezultata, ne bih se time ni bavio.“

Motor u petom razredu

Surfamo po njegovom djetinjstvu koje zvuči poput scenarija idile. Mali Srđan pobjeđuje na školskom natjecanju iz poznavanja prometnih znakova. Ispred svih, čak i ispred osmaša. Otac mu za nagradu kupuje motor. „Mali, ali pravi motor. U petom razredu! Nitko od prijatelja nije imao ni bicikl kakav sam ja imao motor.“ Oči mu i danas zasjaje kad to kaže.

Vozi ga čak i zimi. Izlazi s vaterpola mokre kose, sjeda na motor i dok stigne kući, kosa mu se zaledi. Večera stojeći, a mama viče: sjedni i jedi na miru! „Ne mogu, žurim! Nije bilo šanse da ne izađem u grad. Svake večeri. Prijatelji, cure, svi stariji od mene. Baš lijepa mladost.“

Heroj na konju

Kod Popovića je i ljubavna priča roditelja bila pod punim gasom. Majka Branka, farmaceutkinja iz fine obitelji, kao djevojčica igrala se na kraljevskom dvoru. Oca Vlatka prvi je put ugledala na konju kad se vraćao iz rata.

„Heroj na konju!“ smije se. „Mama je bila lijepa, on frajer. Baka je, naravno, bila protiv: kamo ćeš za njega. Ima boljih udvarača. Ali tako je trebalo biti.“

U kući njegovog djetinjstva je bilo puno knjiga i puno slobode. „Prvo su čitali meni, onda sam čitao sam. Ne sjećam se vremena kad nisam čitao.“

Pitam ga je li bio poslušno dijete. Glasno se nasmije. „Ja roditelje nisam ništa pitao, ja sam ih obavještavao. Idem trenirati veslanje. Idem trenirati vaterpolo.“ Mama ga je nagovarala da bude odlikaš. „Mogu, ali neću. To nije moja priča.“ Tata bi samo odmahnuo rukom: pusti ga, rekao je da neće. „Kad ja kažem neću, onda je to neću. Tata je to cijenio. I tako je bilo cijeli život.“

Kad mu je bilo dvadeset, otac je okupio obitelj i rekao: e, sad slušajte Srđana. Od tada, kaže, odluke donosi sam. A kad je odlazio na fakultet u Beograd, dobio je od oca savjet kakav roditelji rijetko daju: „Jedna je mladost. Nemoj se truditi biti najbolji. Završit ćeš fakultet, to znam. Živi!“

Pravila su ipak postojala. Do ponoći, i ni minutu kasnije. „I ja dođem minutu do dvanaest. Dogovor je dogovor.“ Tata je spavao mirno, mama nije mogla zaspati dok on ne dođe. „Mama je mama“, kaže s osmijehom čovjeka koji danas i sam čeka da mu se kći javi.

Cijeli lim bureka i kapetanska traka

Vodu obožava otkad zna za sebe, još otkad je bio sasvim mala beba. Između njega i vode postoji gotovo misteriozna veza. Plivati je naučio s četiri godine i otada ga iz bazena nisu mogli izvući. „Voda je moja prava sredina. U vodi sam sretan, ta sloboda kretanja…“ Zastane, kao da je na trenutak ponovno pod površinom. Izvlačili su ga iz vode modrog od hladnoće, cvokotao je, a treneri su vikali: hajde, izađi više!

Odabrao je vaterpolo jer voli društvo, a u vodi se ništa ne radi sam. Igrao ga je 19 godina, od toga 14 u najjačoj ligi tadašnje države, najčešće s kapetanskom trakom. Legendarni Ratko Rudić pustio ga je da još kao aktivni igrač završi trenersku školu.

Pitam ga je li za ovu energiju zaslužan sport. „Sport mi je dao disciplinu. Rudić nas je učio: ako sedam dana ne uđeš u vodu, gubiš 30 posto kondicije. Za dva tjedna pola. Imaš malo temperature? Plivaš.“

Novca u vaterpolu tada nije bilo. Trenirali su ga studenti, intelektualci, dečki koji su na trening dolazili s knjigom pod rukom. Ostali su prijatelji, užitak i apetit vrijedan legende. „U srednjoj školi, na velikom odmoru, pojedem lim bureka i dva jogurta. I ništa!“ Bio je visok pa je lagao koliko ima godina. „Pogotovo curama“, namigne.

Kažem mu da žene oduvijek vole vaterpoliste. „A ja obožavam žene. I danas. Ne znam koliko one vole mene, ali ja jako volim žene. I poštujem ih.“

Dozvola za jedan dan

Godine 1985., kad je privatna tvrtka bila gotovo egzotika, mladi inženjer odlučuje otvoriti vlastitu. Na odgovor čeka 45 dana, a onda mu komisija kaže ne.

„Izađem bijesan. Inače sam dobro raspoložen, ali na licu mi se vidi kad nisam.“ Na ulici sreće prijatelja iz vaterpola, koji mu odmah vidi na licu da nešto ne valja. Kad čuje što se dogodilo, savjetuje mu da pokuša u jednoj maloj općini izvan grada. Srđan za nju dotad nije ni čuo. Sutradan je već ondje, ulazi ravno kod predsjednika općine i dozvolu dobiva za jedan dan. Poslije toga, priznaje, samo je jednu godinu u životu radio za nekoga drugoga.

Najbolji menadžer Europe

Slijedi poglavlje koje bi se moglo snimati kao serija. Zastupa niz stranih tvrtki i opskrbljuje više od 440 veletrgovina, 200 restorana i 500 ljekarni. Na jedna vrata roba ulazi, na druga izlazi u kombije koji je razvoze diljem zemlje. Godine 1998. proglašavaju ga najboljim menadžerom u Europi.

Pitam kakav je bio šef. „Isti kao ovdje, na radionicama.“ Znam što to znači jer sam ga gledala na djelu: autoritativan i nježan u isti mah. Ljudi su čekali u redu da se zaposle kod njega.

Imao je i princip koji danas zvuči gotovo romantično. „Nisam htio prodavati jeftiniju robu napravljenu posebno za naše tržište. Neću ljudima prodavati nešto što sam ne bih jeo, pio ili koristio. Veća zarada? Baš me briga.“

A novac? „Novac je dolazio. Ozbiljno. Ono što danas zaradim za godinu dana, tada sam zarađivao za desetak dana.“ Kaže to bez trunke žaljenja. Kao činjenicu, ne kao nostalgiju.

Prag, bijele čarape i Kup Češke

Početkom devedesetih pakira kofere i s tadašnjom suprugom seli se u Prag. Grad ga osvaja na prvu. Uvozi žensku odjeću, mušku ne. „Česi su se tada oblačili katastrofalno: kratke hlače, sandale i bijele čarape!“ Smijemo se oboje.

Da nauči jezik, odlazi, gdje drugdje, u bazen. Nakon dva tjedna vodi prvu momčad Slavije, spaja dva kluba u jedan i osvaja Kup Češke. Nude mu mjesto izbornika reprezentacije. Odbija, jer se obitelj, nakon rođenja kćeri Aleksandre, zaželjela doma. „Supruga je rekla: idemo kući. I otišli smo.“

Soba sa spuštenim roletama

A onda, negdje između sastanaka, ozbiljnog biznisa i brzih automobila, događa se soba koja će mu promijeniti život. Tadašnja partnerica vodi ga na konstelacije.

„Sjećam se kao da je jučer: stan, spuštene rolete, mirisni štapići, svi sjedimo na podu. Ja sjedim dijagonalno od vrata i mislim: Srđane, zar si stvarno toliko propao?“

Prasnemo u smijeh. Pitam ga što je bilo poslije. „Zaljubio sam se u konstelacije. Shvatio sam da tu ima nešto.“ To nešto, kaže, pomoglo mu je i da s bivšom suprugom već dugo bude u odličnim odnosima.

Ovdje moram stati i objasniti, jer riječ zvuči tajanstvenije nego što jest. Obiteljske konstelacije metoda su rada na sebi koju je razvio njemački psihoterapeut Bert Hellinger i koja se desetljećima koristi diljem Europe. U grupi se odaberu ljudi koji „predstavljaju“ članove vaše obitelji: mamu, tatu, partnera, vas samu. Kad ih postavite u prostor, odjednom vidite ono što godinama niste znali izgovoriti. Tko kome okreće leđa, tko na sebe preuzima tuđi teret, zašto u svakoj vezi igrate isti scenarij. Kao da vlastitu obitelj gledate na pozornici. Bez gurua, bez kristala, bez čarobnih riječi.

Srđan je Hellingera upoznao kad je Nijemac 2004. prvi put došao u Beograd. Od više od šesto ljudi u dvorani, Hellinger je za osobni rad izabrao baš njega. „Beskrajno sam mu zahvalan. Bez njega ne bi bilo ovog mene.“

Kad učitelj kaže: ne znam

Ali ni Hellinger ni drugi učitelji nisu ga mogli odvesti onoliko duboko koliko je on htio ići. Posljednji od njih, Vedran Kraljeta, bio je iskren: ne znam ni bolje ni drukčije. „Vozim ga na vlak i pitam: što da radim? Ne znam, kaže.“ Pa je Srđan, sportski tvrdoglav, nastavio sam. Godinama je eksperimentirao na sebi i iz toga razvio vlastiti pristup, metakonstelacije.

Pitam ga u čemu je razlika. Kod njega, objašnjava, sudionici ne znaju koga predstavljaju, a osoba o čijem se problemu radi uopće ne gleda. „Ne treba nitko znati da je nešto u životu zapelo zato što je mama radila ovo, a tata ono. Tata i mama su muškarac i žena kroz koje smo dobili život. Treba ih gledati s velikim poštovanjem.“

U njemu je i dalje inženjer koji je u školi obožavao matematiku i fiziku. „Nisam ja ništa izmislio. To je priroda, ja sam samo primijetio kako funkcionira.“ Zato je kod njega sve u preciznosti. „Kao s tražilicom na internetu. Upišeš ‚ljubav‘ i dobiješ milijun rezultata. Budeš li precizniji, dobit ćeš dva, tri. Još precizniji, izađe baš za tebe.“

Na radionici, priznaje, mora biti i zabavno. „Moram se zezati“, kaže. I vidjela sam zašto: smijeh ljude opusti, a opušteni ljudi vide više. Nikad ne počinje bez najmanje dvadesetak ljudi. „Kroz deset, jedanaest ljudi saznam kako je jedan čovjek. Jedan čovjek je samo čovjek. Može tog dana biti loše volje i ti doneseš pogrešan zaključak.“

Telefon koji je prestao zvoniti

Prvu vlastitu radionicu prije više od dvadeset godina najavio je skromnom objavom na Facebooku. Misteriozno se pojavilo više od 35 ljudi. Kao da su pali s neba. A onda se događa nešto što ga i danas nasmije do suza.

„Od tog trenutka telefon je prestao zvoniti. Kao da sam u udarnom terminu, u Dnevniku, objavio da se više ne bavim biznisom. Pitali su me jesam li dobro, jesam li zdrav. Neki su mislili da sam poludio.“ Zatvorio je tvrtku.

Pitam ga nije li ga bilo strah. Ipak je navikao na dobar život. „Uvijek sam vozio dobre aute, rabljene, godinu, dvije stare, ali brze. Prvo motore, pa aute. Volim restorane, volim lijepu odjeću. I sad trebaš živjeti od konstelacija, a nema nikoga tko će ti reći: probaj pet godina, ja ti čuvam leđa.“

Žali li za čim? Ne razmišlja ni sekunde. „Jedino mi je žao, ali stvarno jedino, što nisam počeo ranije.“

Danas vodi četiri radionice tjedno, tri i pol dana u Zagrebu i tri i pol u Beogradu. Školuje i prvu generaciju svojih nasljednika, i strog je kao nekad na bazenu. „Nekad i podignem glas. Ipak sam bio trener, bio sam u sportu.“ Edukacija traje 22 mjeseca, a dosad ju je završilo troje. „Neću pustiti nikoga tko nije u potpunosti spreman za ovaj rad.“ Suradnike bira kao nekad igrače: „Biraš i ne griješiš.“ U planu mu je i Meta studio u Zagrebu.

I nikoga ne drži uz sebe zauvijek. „Cilj je da riješiš ono zbog čega si došao, ali tako da sljedeće što ti život donese možeš riješiti sam. A ne da zbog svakog novog problema trčiš na konstelaciju.“

Tajna

Vraćam ga na početak, na pitanje zbog kojeg sam došla. Šezdeset i sedam godina, tempo kojem mladi ne mogu parirati. Tajna?

„Imao sam ludu sreću da se uvijek bavim onim što volim. Uvijek sam tražio nešto novo. Ne zato što nešto ne valja, nego zato što me zanimalo kako ja to mogu drukčije, a da bude uspješno. I onda se tome predam.“ Prijatelji mu, kaže, govore da je ovo čime se danas bavi zbroj svega što je ikad radio: sporta, biznisa, fizike i ljudi.

I smijeh. Puno smijeha. S polaznicima se šali i zeza, a ljude koji unose težinu jednostavno zaobilazi. „Zdravo, hvala lijepa, svatko svojim putem.“

Kad spomene unučice i kćer Aleksandru, lice mu se razvuče u osmijeh. Jedna ima četiri godine, druga godinu dana. „Divna su djeca.“

Životinjice koje bježe

Za kraj ga pitam ono što stalno pitam samu sebe: može li čovjek biti istinski sretan dok ne upozna sebe? Na trenutak utihne. Prvi put ove večeri. „Naši potencijali, ono najljepše u nama, plašljivi su kao male životinjice. Jako su lijepi, ali na prvi znak opasnosti pobjegnu što dalje.“ Zato, kaže, kad ti život pošalje izazov, nemoj bježati. „Problem dolazi kako bi te natjerao da se pokreneš. Tek kad se pokreneš, nešto počinje.“

„Naši potencijali plašljivi su kao male životinjice. Na prvi znak opasnosti pobjegnu.“

Gdje vidi sve ovo za dvadeset godina? „Moji će učenici ovo širiti. Mislim da će jednoga dana trebati jedan konstelator na tisuću ljudi. Jedino ograničenje je naš um. Ako kažeš ‚to ne postoji‘, onda za tebe ne postoji. A sve je moguće.“

Vani je odavno mrak. On ujutro putuje u Beograd, ja idem spavati. Ne znam tko je od nas dvoje umorniji, ali točno znam tko izgleda mlađe.