Saborski zastupnik i bivši ministar Mihael Zmajlović kandidirao se za župana Zagrebačke županije vođen istom željom koja ga prati od mladosti - da njegovi sugrađani žive bolje, a u razgovoru za Gloriju govori o obitelji, kuhanju i najdražim hobijima
Iako ga politika nije uvijek pratila u stopu, SDP-ovcu Mihaelu Zmajloviću (47) postala je životno poslanje. I to još od aktivističkih dana kad se s prijateljima iz Jastrebarskog idealistički borio za mlade ljude u gradu u kojem je odrastao. A ta želja za boljitkom svoje zajednice iz Mihaela Zmajlovića nikad nije nestala što potvrđuje njegova kandidatura za župana Zagrebačke županije. Za to ima, naglašava, tisuću razloga. Nastojat će, među ostalim, u devet gradova koji gravitiraju prema Zagrebu olakšati zdravstveni sustav, kao i željeznički i autobusni prijevoz, jer nije normalno, kaže, da iz pojedinih mjesta u okolici metropole treba tri puta presjedati da bi se došlo do glavnog grada. Osim toga, Mihael je i sentimentalno vezan za svoj kraj za koji ga vežu najljepše uspomene.
„Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno prirodom, obitelji i slobodom. Najviše sam volio vrijeme provoditi u Lasinji, rodnom mjestu mog oca. Ondje bih bio kod strica i strine, okružen prirodom i životinjama, s bratićima Željkom i Krunom koji su mi bili poput braće. Kruno i ja bili smo posebno bliski, zajedno smo provodili dane, igrali se, kupali u Kupi… Jednostavno, odrastali”, priča saborski zastupnik kojem je politika u tim bezbrižnim danima bila nepoznat pojam.
Štoviše, kako je jako volio životinje, maštao je postati ravnatelj zoološkog vrta. No te je želje u matematičkoj gimnaziji u Zagrebu zamijenio jakim unutarnjim pozivom da postane svećenik. A to, priča, nije došlo samo zbog ljubavi prema filozofiji i kontemplaciji, već zbog obiteljske tragedije koja mu je obilježila život.
„A onda je došao rat. Kruno je bio pripadnik 204. Vukovarske brigade. Bio je na mnogim bojištima, i na kraju na Kupresu gdje je 1992. poginuo u jednoj od najtežih bitaka toga rata. Tada sam bio srednjoškolac. Sjećam se agonije čekanja, nade, pa tišine. To iskustvo me natjeralo da se u godinama kad većina tinejdžera razmišlja o glazbi i izlascima, ja počnem baviti pitanjima života, smrti, smisla”, ispričao je Mihael.
Dodao je kako mu je u tom razdoblju puno pomogla časna sestra Ines, žena nevjerojatnog iskustva, misionarka puna životne mudrosti i razumijevanja. Iako ga put nije odveo u svećenike, zahvalan je svima koji su pozitivno utjecali na njega. Među njima su i njegove sestre Ana i Antonija koje su mu ukazale da katkad treba više pokazati osjećaje, što mu i nije bilo uvijek lako. Jer, priča, među dječacima s kojima se družio to nije bilo popularno, pogotovo dok je igrao rukomet i trenirao džudo.
„Iako borilački sportovi mnoge asociraju na agresiju, zapravo donose mir, jer uče osobu samokontroli”, ističe Mihael koji se aktivno okušao i u rukometu.
Danas uživa u vožnji bicikla i rekreativnom trčanju, pa tako trči i Bubbles run ligu, popularnu utrku u Jastrebarskom - organiziranu u suradnji s vinarijama Šember i Tomac. Ništa manje ga ne zanima i kvalitetna prehrana, a za to ima ozbiljan razlog.
„U zadnje vrijeme dosta pazim jer imam neke naznake da bih mogao imati problema s dijabetesom. Stoga vodim računa da ne unosim šećer”, priča obožavatelj čokolade, i strastveni zaljubljenik u kuhanje.
Odličan je, tvrdi, u pripremi raznih tjestenina, rižota, voli eksperimentirati s azijskom kuhinjom, a kad mu punica dođe na ručak, pripremi puricu s mlincima.
„U našoj obitelj ja više kuham, dok je moja bolja polovica zaslužna za slatko”, ističe Zmajlović za suprugu Mariju Presečki Zmajlović, magistru edukacijske rehabilitacije koju je upoznao u Zagrebu početkom 2000-tih zahvaljujući zajedničkim poznanicima.
Supruga mu je, kako kaže, priznala da se u njega zaljubila kad je vidjela da zna kuhati i ispeglati košulju te ju opisuje kao divnu, pametnu, empatičnu, toplu i duhovitu.
„Zbog Marije sam bolji čovjek. Daje mi osjećaj doma gdje god bili”, naglašava.
Vjenčali su se prije 17 godina u zagrebačkoj Crkvi sv. Mati Slobode i imaju dvije kćeri; 14-godišnju Niku i 16-godišnju Hanu. I dok mlađa, otkriva Mihael, nalikuje njemu, starija kći je i fizički i karakterno na mamu.
„Obje su pohađale glazbenu školu, Hana godinama pleše balet, gimnazijalka je, a Nika je više sportski tip i ove godine završava osmi razred. Sad su pubertetu, teže traže savjete, ali sve u svemu otvorene su za razgovor”, govori Zmajlović.
Najsretniji je kad mu netko od susjeda kaže da su njegove cure pristojne i dobro odgojene. Dodaje i da su obje odlikašice i da uz trud i upornost mogu puno toga ostvariti. I on sam je u političkom životu postao puno više nego je isprva želio kad je u studentskim danima s još nekolicinom istomišljenika osnovao nezavisnu listu mladih. Zahvaljujući tom aktivizmu ušli su u lokalnu politiku 2005. 2000., a iste 2005. godine Mihael postaje član SDP-a. Četiri godine poslije izabran je za gradonačelnika Jastrebarsko, da bi njegov politički ‘nos‘ bio prepoznat i u vladi Zorana Milanovića. Naime, 2012. postao je ministar zaštite okoliša i prirode. Sad je pred njim novi izazov, a dio njegovog bića uvijek je vezan uz ljubav prema prirodi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....