IVANA NOBILO, CROPIX
IVANA PLECHINGER

‘Bojim se napuštanja! Sa 16 godina sam iz Našica došla u Zagreb baki koja me izbacila na ulicu‘

Nekadašnja estradna zvijezda, a danas spisateljica i motivacijska govornica Ivana Plechinger u svojoj drugoj knjizi otkriva potresne detalje iz života koji su je doveli do moždanog udara u 40. godini.

Nekadašnja estradna zvijezda, a danas spisateljica i motivacijska govornica Ivana Plechinger u svojoj drugoj knjizi otkriva potresne detalje iz života koji su je doveli do moždanog udara u 40. godini.

Spisateljica i motivacijska govornica Ivana Plechinger devedesetih se proslavila hitom "Mala ptica nebeska", vodila je TV emisiju "Hugo", bila poznato lice i glas RTL-a i Narodnog radija, a onda ju je narušeno zdravlje primoralo da napravi potpuni zaokret u životu. Sa samo 39 godina pretrpjela je moždani udar za koji vjeruje da je posljedica stresa izazvanog financijskim problemima, odnosno silnih briga zbog otplate kredita koji su ona i suprug, glazbenik Bruno Kovačić, podigli kako bi kupili kuću. Iako joj je tada život visio o koncu, danas smatra da se to moralo dogoditi - kako bi naučila živjeti mirnije, biti sretnija i sebe staviti na prvo mjesto. Sva svoja životna iskustva sabrala je u knjizi "Da sam ovo barem znala ranije", koju je objavila u vlastitoj nakladi.

Što biste voljeli da ste znali ranije?

Da se svi događaji i ljudi u našim životima događaju s razlogom, voljela bih da sam osvijestila važnost zahvalnosti jer se moj život iz temelja promijenio kada sam shvatila koliko sam bila nezahvalna i što sam sve uzimala zdravo za gotovo. Čudesne se stvari počnu događati kada osvijestimo zahvalnost.

Pišete da biste voljeli da vam je netko kao srednjoškolki rekao da će sve biti dobro, da se manje brinete. Imaju li vaši rani strahovi veze s preranom smrti vaše majke?

Majka mi je umrla kada sam imala samo 12 godina i to je neizmjerno utjecalo na mene jer sam se bojala da me u životu čekaju još strašnije tragedije. Kada ti se u toj dobi dogodi tragedija, a nemaš psihološku pomoć prepun si strahova i crnih scenarija.

Baka s majčine strane vam je nanijela puno boli u vašim formativnim godinama, a oprostili ste joj tek nakon smrti. Kako oprostiti tijekom života?

Sa šesnaest godina iz Našica sam se preselila u Zagreb k baki koja me nevoljko primila i vrlo brzo su se počeli nizati problemi, nerazumijevanja i učestali pozivi mom tati koji je sa strepnjom poslao kćer u veliki grad samo par godina nakon što smo ostali bez mame, no nitko me nije mogao pripremiti na ono što me dočekalo kod bake. Bilo je to vrijeme očaja za mene jer jedina osoba koja mi je trebala biti utočište u velikom gradu me izbacila na ulicu. Naposljetku sam završila u učeničkom domu. Puno godina kasnije shvatila sam da se od tereta zamjeranja lome samo naša leđa, a taj drugi tko nam je nanio zlo može uživati nesmetano u svom životu. Treba oprostiti zbog sebe, jer si sami trebamo biti najvažniji i zaslužujemo oprost kako bi mogli ići mirno i sretno kroz svoj život. Svaki ulog da se osjećamo bolje sami sa sobom se isplati, to nikada nije bačeno vrijeme i novac jer sve dođe i prođe, ali u životu ostaješ sam sebi onakav kakav si se izgradio. Zaslužujemo biti mirni i sretni, a sve dok zamjeramo, ne možemo biti dobro.

Pišete da ste odrasli u stresu i strahu te vjerujete da vas je to dovelo do moždanog udara u 39. godini života. Čega ste se bojali?

Moj najveći strah još od djetinjstva je strah od napuštanja. Prati me i danas i na njemu radim godinama. Doživjela sam ga vrlo rano izgubivši majku, pojačao se kada je moj sin Jan prije četiri godina doživio tešku prometnu nesreću kada je na njega na pješačkom prijelazu naletio policijski auto i vukao ga 30 metara. Srećom, on je danas dobro. Vjerujem da se sve to dogodilo kako bi se suočila s tim strahom i otpustila ga. Ono što me dovelo do moždanog je strah od budućnosti. Pretjerano sam se zabrinjavala oko svega.

image

Ivana Plechinger

IVANA NOBILO, CROPIX

Spominjete u knjizi da ste u tridesetima digli kredit bez stalnih prihoda i da su vam financije bile veliki izvor stresa. Vjerujete da su financije bile okidač?

Apsolutno. Nakon što smo kupili kuću i ustanovili da dio moramo rušiti te da ćemo imati još veći financijski trošak potpuno sam pukla. Suludo je da sam se zbog brige oko financija umalo ubila, nije li? Sama sam sebi privukla bolest. Sada mi to sve izgleda smiješno i nestvarno jer materiju možeš prodati, a ono što je jedino važno - da smo zdravi i živi sam tada potpuno zanemarila. Na kraju smo se snašli i sve riješili ali to je bila kap koja je prelila čašu, takve si stvari ne smijemo raditi. Istovremeno me dovelo i do stanja u kavom sam danas, zato smatram da je moždani udar bio moj dar, samo je bio u jako ružnom paketu koji sam nježno morala odmotati i shvatiti što se unutra krije za mene. Naučila sam da se ne preispitujem "zašto baš meni" nego da prihvatim, budem zahvalna na tome i mudrija nastavim dalje. Ostalo nam je još pet godina otplate kredita, a ono što me veseli je da živimo u kući koju su otplatile naše pjesme.

Moždani ste dobili s 39. godina, u toj je dobi vaša majka preminula od raka. Jeste li si to pokušali objasniti?

Kada mi je jedna prijateljica ukazala na to da je moja majka umrla u toj dobi, a da sam ja preživjela bio je to znak da sam na svijetu ostala s debelim razlogom i poželjela sam ga pronaći. Posljedično me to dovelo do toga da o tome pišem i govorim i nakon svega što sam proživjela srce mi je na mjestu kada vidim da to što radim može nekome pomoći. Prošla sam estradu i obožavatelje, ali poruke žena koje mi nakon radionica govore da su se ponovno rodile, nemjerljive su s ničime. Uvjerena sam da se svaka moja suza isplatila. Takve se stvari mogu dogoditi svima samo moramo pronaći smisao u životu, a ne ići kroz njega zatvorenih očiju. Nismo budni dok hodamo kroz svoj život, pa nije ni čudno da stalno udaramo u neke prepreke.

image

Ivana Plechinger, autorica knjige Da sam ovo barem znala ranije

IVANA NOBILO, CROPIX

Uvjereni ste da vam se više nikada ne može dogoditi moždani udar, kako to?

Zato što znam zašto mi se dogodio. Svaka bolest u naš život dolazi kao posljedica u naše tijelo, a uzrok svih naših bolesti je u duhovnom. Nemilosrdno sam iz života izbacila sve stresore, hranim se isključivo biljnom prehranom, vježbam. Po svim liječničkim preporukama živim kako trebam pa ne postoji razlog zašto bi mi se to dogodilo.

Kako je vaš suprug prihvatio vašu transformaciju i duhovni rast?

Važno mi je bilo da mi se brak ne raspadne. Naime, brojne moje kolegice su se razvele jer ih muškarci nisu mogli pratiti u njihovom ekstremnom duhovnom razvoju. Imala sam sreću da se Bruno zanimao za to što radim i cijelo vrijeme smo zajedno duhovno rasli. Još prije 20 godina počela sam čitati knjige o samopomoći. Nikada nisam znala zašto ih čitam, a danas znam da sam bila pripremana za sve što mi se dogodilo. Deset godina se obrazujem putem seminara i tečajeva. Oboje danas živimo sretnije. Ne bih mogla sama kroz sve to prolaziti.

image

Ivana Plechinger i suprug Bruno

DAVOR MATOTA

U vezi ste 30 godina u vezi, a 24 u braku. Što je najvažnije u partnerskim odnosima za opstanak ljubavi?

Osnova svakog partnerskog odnosa je poštovanje osobe koja je kraj tebe sa svim manama i vrlinama, tada ju je lakše voljeti i razumjeti. Važno je da ne idealiziramo veze. I u dobrim brakovima ima svađa, ali je važno kako plovimo kroz te svađe.

Imate li danas, deset godina kasnije, kakve posljedice moždanog udara?

Samo ograničenje u vidnom polju, no, ne sputava me u svakodnevici. Mogu voziti i automobil samo moram više no inače okretati glavu. Kada se sjetim vidnog polja nakon moždanog udara, sledim se, uistinu sam mislila da ću ostati slijepa, bilo je vrlo dramatično. No moralo je tako biti da shvatim ozbiljno, da više nikada ne zaboravim Ivanu koja me dovela do tog moždanog udara. Srećom, ta osoba je umrla, čak i fizički jer se svaka stanica izmjeni barem jednom u sedam godina. Te Ivane više nema ni duhovno, otpustila sam je s ljubavlju, nije mi bila prijateljica. Ivana koja sada jesam velika si je prijateljica. Danas sam iskreno ponosna na sebe. Uvijek nas se učilo da druge stavimo ispred sebe, ali ako ti nisi dobro – sve se raspada. O tome koliko je moje izbivanje od samo šest dana u bolnici utjecalo na moju obitelj može svjedočiti i moj suprug kada su shvatili kako bi izgledao njihov život da mame nema. Pritom je važno reći da me nisu iskorištavali, ja sam bila ta koja je inzistirala da sve odradim sama, a nisam morala. Ne samo da se nisam voljela, nisam si uopće bila prijatelj. Žene često same vuku planine, što je potpuno krivo. Čudesno je koliko nam se život promijeni kada se sjetimo da smo se zaboravili i kada se stavimo na prvo mjesto s ljubavlju, ne tako da nekome naškodiš već da se voliš.

Je li prvi korak u samopomoći osvijestiti zahvalnost?

Ljubav prema sebi i zahvalnost su dobar početak. Sva dobra dolaze iz zahvalnosti jer često mislimo krivo: prvo ću biti sretna, potom na toj sreći zahvalna, a zapravo je obrnuto. Kada sam shvatila da je to put kojim trebam ići, počela sam osvještavati zahvalnost. Prethodno sam se šokirala činjenicom koliko sam bila nezahvalna. Predivne se stvari događaju ako si damo šansu pa ujutro kada se probudimo izdvojimo samo jednu minutu da si kažemo na čemu u tom trenutku možemo biti zahvalni. Tu je vježbu potrebno izvoditi 40 dana kako bi naš mozak počeo primjećivati pozitivne stvari.

Kako u praksi poraze pretvoriti u pobjede? Kako je to vama uspjelo?

Tako da preko poraza ne preskočimo nego se njime pozabavimo jer greške ne postoje, one su samo prilike za učenje, valja razmotriti što smo iz određene situacije naučili i biti zahvalni na tome. Svi znamo ljude koji su se razveli, neki su to doživjeli kao golem poraz zbog čega im se vrlo teško događaju lijepe stvari, a oni drugi koji su uspjeli objasniti zašto se to dogodilo krenuli su dalje. Na taj način nešto što je bilo ružno u tvom životu prekrojiš u svoju pobjedu, to je moguće, to nije zavaravanje već svjesno koračanje kroz život.

Koje poruke šaljete klijentima kao motivacijska govornica na radionicama?

Učim ih kako se voljeti, biti zahvalni i moći oprostiti. Najviše uživam u trodnevnim radionicama sa ženama gdje pričamo o anđelima. Potičem ih na meditaciju koja je osnova da bi počeli napredovati u svom rastu. Od toga polazi sve.

Koliko dugo meditirate?

Od moždanog udara, deset godina. To mi je liječnica preporučila odmah po izlasku iz bolnice jer je do mog moždanog došlo zbog stresa. Od tada meditiram svakodnevno od deset minuta do pola sata. To je moja mentalna higijena, poput pranja zuba.

Što činite kada ste loše?

Plačem, vrištim, lupam za početak, a nakon toga se vraćam svim alatima koje sam naučila, prvenstveno meditaciji. Emocije kroz nas moraju proći, ne smijemo ih zadržavati i negirati tugu. Muškarcima su roditelji nanijeli mnogo zla odgajavši ih porukama da "dečki ne plaču".

Bojite li se smrti, kako danas stojite sa strahovima?

Godinama se ne bojim smrti, posebno otkako je moj tata umro u mojoj kući, kada sam vidjela da tijelo mog oca više nije moj tata, da je on napustio to tijelo. Sretna sam što sa i s mamom i tatom povezana nekim drugim dimenzijama i što me vode onamo kamo trebam ići. Moj najveći strah je onaj od napuštanja, kao i da će netko od mojih dečki otići prije mene.

image

Glazbena obitelj Plechinger: Sinovi Vigo i Jan rado s roditeljima odlaze na koncerte

PRIVATNI ALBUM

Kako odgajate sinove, 23-godišnjeg Jana i 19-godišnjeg Viga?

Moja djeca su sretni ljudi i to mi je najvažnije. Uvijek smo ih poticali da komuniciraju, uvažavaju svijet oko sebe, svakog čovjeka. Jan je na četvrtoj godini na Akademiji dramske umjetnosti, a Vigo studira produkciju. Sretna sam da sam ja ta adresa na koju se dolazi kada nešto pođe po zlu ili trebaju savjet. Lako su odgojiva djeca, iznimno smo ponosni na njih.

Linker
15. lipanj 2024 13:58