Djeca Ivane Plechinger i Brune Kovačića, Jan i Vigo Kovačić će uskoro prvi put zajedno stati na pozornicu kao voditelji hvalevrijednog projekta ‘Slušaj ovo!‘ u Lisinskom, a u tom su povodu prvi put progovorili o ljubavi prema sceni, izazovima odrastanja i traumatičnim trenucima koji su ih još više zbližili.
Jan Kovačić (27)
Sjećam se kad su me roditelji pitali kako bih htio da se zove moj mlađi buraz. Izgovorio sam nerazumljiv niz suglasnika, oni su se nasmijali i rekli mi "bravo" te da će moj prijedlog uzeti u obzir. Na kraju su ipak došli i pitali me: "Kako ti se sviđa Vigo?" - i legenda kaže da sam ponovio njegovo ime s takvim ushitom i intonacijom da je odmah dobio "bratski pečat". Mame neko vrijeme nije bilo, a onda se netom prije mog rođendana vratila doma s košarom u kojoj se nalazilo malo "čudovište". Ali sjećam se da mi se automatski nasmiješio kad me vidio i bila je to jednostavno - bratska ljubav na prvu.
Bio je dobro dijete, ali imao je groznu fazu s tri godine. Iako sam ja bio stariji, on je bio taj koji je mene tukao. Reći će da se ne sjeća, ali ja se sjećam da je u pitanju bila neka igračka - vrlo vjerojatno Transformer, jer tada smo bili u fazi s robotima. Ne sjećam se što se točno dogodilo, ali probudila se zvijer u njemu. Uvijek smo bili bezobrazno bliski - moj brat mi je najbolji prijatelj, a najbolji prijatelj mi je brat. No, tužna i traumatična razdoblja ipak su nas najviše zbližila.
Prvi naš susret sa smrću bio je kad nas je napustio naš djed Branko Plechinger. Tada je živio s nama i bio je najzdraviji dida sa svojih 68 godina. Svako je jutro počinjao sa sklekovima, trbušnjacima i leđnjacima. I onda sam ga ja pronašao, kad je iznenada doživio srčani udar i napustio nas. Imao sam tada petnaest godina, a Vigo je tek bio napunio dvanaest. Cijelu je obitelj to potreslo jer nitko to nije očekivao. Kad vidiš da netko već slabi, znaš da će te boljeti njihov odlazak, ali na neki način si se pripremio za taj trenutak. Ovo nitko nije mogao zamisliti da će se dogoditi. I ta mračna razdoblja, kad nemaš druge opcije nego više vremena provoditi grleći najbliže, još su nas više zbližila.
Nikad nisam imao onaj trenutak "starijeg brata" zbog kojeg sam tražio prilike da pobjegnem od njega. Dapače, vodio sam ga svugdje sa sobom i nisam mogao shvatiti da je tu nešto "čudno". On mene, doduše, nije toliko često zvao sa svojim društvom, ali i dandanas imam osjećaj da mi je ipak malo ljepše kad smo zajedno. Jednostavno, kad smo zajedno u društvu, još smo veseliji, zanimljiviji, sigurniji i mirniji nego kad smo odvojeni. Naravno da se nadopunjujemo na neki način, iako smo dosta slični. Obojica smo energični i volimo zabavljati ljude, no Vigo je puno strastveniji oko nekih stvari i svojeg mišljenja. Puno je spremniji boriti se za svoje stavove i koliko god mislim da on treba od mene preuzeti malo mekoće, toliko bih i ja volio imati nešto više njegove čvrstine.
On mi je još uvijek prva osoba kojoj se obraćam za savjet, koje god prirode bio problem, a nedavno mi je pomogao s nečim što me ozbiljno mučilo, a zapravo je bilo vrlo jednostavno. Nedavno sam kupio stan i sad sam u procesu opremanja, a zbog svih drugih obaveza kojima žongliram nikako se ne stižem posvetiti kupovini. I jednostavno mi je rekao: "Ovo ti je prvi put da kupuješ kauč. Daj se opusti i samo uživaj u tome". Njemu ću povjeriti sve što me tišti i mislim da ne postoji nešto što mu nisam rekao. Nekada smo, možda, znali zajedno skrivati stvari od roditelja, ali čak ni to nismo toliko često radili - jako smo bliski svi zajedno. I zato mi je bilo teško uopće se odlučiti iseliti, imao sam osjećaj kao da razdirem bend koji činimo nas četvero.
Ali, došlo je vrijeme da se osamostalim. Srećom, stan koji sam kupio je u blizini, pa su tata i Vigo već najavili da će gledati svaku nogometnu utakmicu kod mene - iako ja ne pratim ni "n" od tog sporta. Vjerojatno mi zato i rade pritisak oko opremanja stana, jer u njemu još uvijek nema ni televizije. Siguran sam da će mi svi dolaziti na ručak, a ponajprije Vigo, s kojim sam donedavno dijelio i sobu. Znam da će moj odlazak i njemu dati određenu slobodu i samostalnost, kao što se već dogodilo kad je prošle godine otišao na Erasmus u Milano. No, uživam u ovoj novoj fazi našeg odnosa kada možemo i surađivati.
Naša zanimanja se prirodno nadopunjuju, pa on kao kompozitor često ulazi u moje glumačko područje. Prekrasno mi ga je gledati kako raste u tom pogledu te postaje sve bolji i bolji. Bili smo nedavno na jednoj probi gdje smo trebali snimiti samo neki zvuk za promo materijal, a na kraju se situacija posložila tako da je dirigent nakratko nestao i onda je Vigo uskočio umjesto njega. Dirigirao je velikim profesionalnim ansamblom, a ja sam odmah izvadio mobitel i počeo ga snimati. Nisam mogao vjerovati da moj mali brat to radi.
Volio bih da jednog dana zajedno napravimo autorski projekt u kojem ćemo sudjelovati samo nas dvojica. Rijetkost je pronaći nekoga s kim imaš ovakvu kemiju na sceni, da se toliko razumijemo i da u trenutku možemo nešto stvoriti. I sad ćemo prvi put biti zajedno na pozornici, ali u voditeljskoj ulozi. S mojim kolegom Igorom Jurinićem vodit ćemo glazbeno-scenski program za mlade "Slušaj ovo!" koji će se 22. listopada održati u Lisinskom. Iako će biti prvi put, nadamo se da neće biti i posljednji!
Vigo Kovačić (23)
Ne poznajem život bez svojeg starijeg brata - i zato mi je bilo posebno teško u djeliću vremena kad sam pomislio da sam ga možda izgubio. Prije osam godina Jan je imao prometnu nesreću. Auto ga je pregazio i završio je u bolnici. Sjećam se da su mi roditelji to priopćili uz rečenicu: "Sve je u redu, ali Jana je udario auto". Trenutak kad sam čuo "udario auto", u potpunosti sam izbrisao taj prvi dio i samo mi je u glavi bilo: "Čekaj, je li on živ?"
Bilo mi je strašno pomisliti da postoji život bez Jana, iako on zapravo ni u jednom trenutku nije bio u životnoj opasnosti. U tom sam trenutku, u svoj toj boli i traumi, na kraju samo sjeo za klavir i počeo pisati. Na kraju je ispalo nešto bez veze, ali u tom mi je trenutku trebalo da pretočim svoje misli. Sada smo jači nego ikada, zaista nas takve traume ojačaju. No, nadajmo se da više neće biti takvih neprilika. Cijeli se život međusobno izluđujemo, ali na najbolji mogući način. Sjećam se, kad smo bili mali, Jan je znao imitirati glasove iz sinkroniziranih crtića - i onda bih ja imitirao njega.
Tako se naše ludilo nastavljalo, sve dok on nije otišao na studij u Osijek. No, i ja sam se njemu "osvetio", kad sam u listopadu prošle godine otišao na jednogodišnji Erasmus u Milano. Moram priznati da koliko god se nas dvojica volimo, bilo mi je lijepo malo biti sam, živjeti sam sa sobom i stvarati svoje navike, stil života. Ta sloboda mi je dobro došla, a mi smo se i dalje cijelo vrijeme družili i bili u kontaktu preko društvenih mreža i videopoziva. Zapravo sam jedino dobio slobodu da naučim kuhati, pa sada i njemu prenosim znanje o svojim omiljenim receptima. Mislim da će sada opet uslijediti novo razdoblje te veće samostalnosti kad ostanem sam u sobi, ali naši su životi sada toliko isprepleteni da mi je teško zamisliti da će se to promijeniti.
Jana sam oduvijek gledao kao uzor, on je već sa šest godina znao da želi biti glumac. Možda će zvučati smiješno, no meni je u usporedbi s time čudno da sam ja svoj put u glazbi pronašao tek s dvanaest. Zapravo sam išao u glazbenu školu, odbrojavajući kada ću završiti s time, sve dok nije došla profesorica Mira Kožul, kojoj je to bila zadnja godina prije odlaska u mirovinu. Prepoznala je u meni talent za solfeggio, iako nisam bio uzoran učenik - nisam znao čak ni reći koja je terca na Fis.
Ali, profesorica je bila u pravu - nakon samo nekoliko mjeseci išao sam na natjecanje, uz nešto ozbiljnije pripreme, i osvojio prvo mjesto. Nakon toga počeo sam slušati klasičnu glazbu. Više je nisam samo čuo usput, već sam je aktivno slušao i na kraju me to ponukalo da i sam nešto stavim na papir. Odlučio sam upisati smjer kompozicije na Muzičkoj akademiji, tako da sam ja ona osoba u sjeni. Svoje napišem i izbacim, ponekad se poklonim i onda uživam promatrajući sa strane. S druge strane, uživam gledajući Jana koji je na sceni. Mislim da sam bio na svakoj izvedbi mjuzikla "Ljepotica i zvijer" - možda sam propustio tri ili četiri. On nikad nema slabiju izvedbu, iznenadi me kako je svaki put još malo bolji. Imao je zanimljivijih uloga, pa i onih manje prisutnih, ali nikad nisam vidio da je bio loš. Iako mislim da su naši glumački i glazbeni talenti možda bili na istoj razini prije nego što smo ih počeli razvijati, zadovoljstvo mi je gledati ga kako razvaljuje na pozornici.
No, možda mi je i najdraže kad zajedno dijelimo pozornicu. U profesionalnom smislu, to još nismo imali prilike napraviti, ali nekad nam je dovoljno samo i da zajedno nešto pjevušimo u garaži. I odmah se ulovimo u nekoj terci koja jednostavno dobro zvuči. Uskoro ćemo se zajedno naći prvi put na pozornici u voditeljskoj ulozi, ali zapravo odmalena nešto izvodimo s nastupima. Posljednji zajednički nastup bio nam je pred klubom koji vodi naša baka Maja, kad smo pripremili nekakvu priču gdje smo pjevali pjesme od Beatlesa pred njezinim vršnjacima. I tada su nam svi rekli da bismo trebali to zapravo raditi i inače, a nadam se da ćemo uskoro imati priliku za to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....