Bivša članica Frajli Nataša Mihajlović otkriva zašto je nakon 17 godina otišla iz benda i što joj je donijelo novo životno poglavlje u kojem se, osim glazbom, bavi i podizanjem svijesti o važnosti mentalnog zdravlja, motivirana gubitkom brata koji si je oduzeo život
Sedamnaest godina, sedam albuma, bezbroj koncerata, putovanja, smijeha, suza i zajedničkih uspjeha - sve je to novosadska glazbenica Nataša Mihajlović (47) prošla s Frajlama. No, nakon gotovo dva desetljeća provedenih u sastavu koji voli cijela regija shvatila je da je vrijeme za novi korak. Odluka o solo karijeri nije se dogodila preko noći - pjesme je godinama pisala i paralelno stvarala svoj glazbeni prostor. U ožujku je, nakon posljednjeg koncerta s Frajlama u Lisinskom, zakoračila u novu fazu karijere. Za nju je to, kaže, bila prilika da bez zadrške pokaže ono što je dugo nosila u sebi - glazbeno, ali i intimno.
"Najteže je bilo priznati sebi da mi treba promjena. Pogotovo kada je nešto toliko dugo dio tvog života. Frajle su za mene bile puno više od posla. To je odnos koji bih najlakše usporedila s brakom ili obitelji. Dijelite sve - i dobro i loše, i smijeh i suze, i kreativnost i neslaganja. Zajedno smo prošle kroz toliko različitih situacija da smo se duboko povezale. Zato mi nije bilo lako ni donijeti tu odluku, a ni razgovarati o njoj. Kod mene se sve događalo postupno, spontano i prilično mirno. Nije bilo nikakvog velikog reza ni trenutka u kojem sam rekla: ‘E, sad je dosta.‘ Jednostavno sam si dala dovoljno prostora da shvatim što zapravo želim", kaže Nataša, koja je nedavno objavila peti samostalni singl. Nova pjesma ‘Kroz vatru i vodu‘ u početku joj se, priznaje, uopće nije svidjela. Bila joj je previše komercijalna, čak i pomalo patetična, no autor Miloš Beronja s kojim često surađuje bio je uvjeren da je baš za nju.
"Odlučila sam je ipak uzeti, malo doraditi i ostaviti sa strane. Kada sam joj se nakon nekog vremena ponovno vratila, zazvučala mi je drugačije pa sam joj odlučila dati priliku. Publika ju je prihvatila odlično, a posebno mi je drago što ljudi u njoj prepoznaju pozitivnu atmosferu i ljubav", kaže pjevačica.
Iako vjeruje u formu albuma, ne želi da nove pjesme prođu nezapaženo među većim brojem materijala. Zato ih objavljuje pojedinačno, dajući svakoj dovoljno vremena da pronađe put do publike i izgradi vlastiti identitet. Samostalni rad donosi joj više prostora za autorsko stvaralaštvo, ali i za projekte koje doživljava kao osobne pozive. Jedan od njih je angažman oko podizanja svijesti o važnosti mentalnog zdravlja. Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine 10. listopada s ciljem podizanja svijesti i smanjenja stigme koja prati duševne poremećaje, a taj je datum posebno važan za Natašu, čiji si je brat prije 22 godine oduzeo život. Prije dvije godine posvetila mu je i emotivnu baladu "Probudi me, zovi me".
"Bilo mu je 26 godina. Bio je uvijek nasmijan, zabavan i šarmantan pa nitko nikada ne bi pomislio da je depresivan. Bio je jako talentiran, volio je pjevati, svirao je gitaru i druge instrumente. I upravo je to ono što je jako teško. Dva tjedna prije nego što je umro puno smo razgovarali, smijali se i sve je izgledalo normalno. Naizgled je bio jako psihički stabilan i nitko nije primijetio što se događa", prisjeća se Nataša. Upravo je to ono o čemu puno razmišlja i govori - time koliko mi kao ljudi uopće vidimo jedni druge. Smijemo li za svakoga tko je nasmijan, veseo i zabavan tvrditi da ga ne boli duša? Koliko stvarno znamo što se događa u nečijoj duši?
"U trenutku bratovog suicida bila sam u sobi pokraj njegove. Ja sam ga pronašla i javila roditeljima da više nije živ. Poslije smo, naravno, svi razmišljali o tome što smo mogli napraviti, jesmo li mogli nešto primijetiti, jesmo li ga mogli spriječiti... I zato želim da se o mentalnom zdravlju počne razgovarati normalno, i s djecom. Danas je toliko mladih koji se samoozljeđuju i prolaze kroz različite teške situacije, a mislim da im moramo pristupiti na pravi način", objašnjava Nataša, koja je pokrenula inicijativu posvećenu prevenciji suicida, razgovoru o depresiji i mentalnom zdravlju. Sve što je uslijedilo nakon izlaska pjesme posvećene bratu, od razgovora sa psiholozima i psihijatrima do javnih događanja, proizašlo je iz želje da se o toj temi govori otvoreno i bez stigme. Povezala se s Centrom Srce iz Novog Sada, organizacijom koja pruža emocionalnu podršku i bavi se prevencijom suicida putem telefonske podrške. Njihovu je djelatnost željela približiti što većem broju ljudi, a posebno joj je bilo važno istaknuti da postoji broj koji mogu nazvati i oni koji se osjećaju loše, uznemireno ili se nalaze u kriznoj situaciji.
"Sama nisam znala za taj broj. Kao što znamo broj hitne pomoći ili policije, željela sam da ljudi znaju da postoji i broj koji mogu nazvati kada im je teško", objašnjava.
Zajedno s Tanjom Bokun, koja vodi Centar Srce, organizirala je dva javna panela - jedan u Beogradu, a drugi u Novom Sadu. Na njima su sudjelovali psiholozi i psihijatri koji su govorili o suicidu, depresiji, kriznim situacijama i važnosti pravodobnog traženja pomoći. Iako je pjesmu bratu napisala deset godina nakon njegove smrti, priznaje kako joj je trebalo dugih dvadeset godina da smogne snage o tome govoriti javno, nakon što je i sama prošla dugi proces psihoterapije.
"Trebala su mi dva desetljeća da naučim javno govoriti o tome. To je jako teška tema i bila sam svjesna da će biti ljudi koji će je možda pogrešno razumjeti. Ali kada sam joj napokon pristupila normalno, otvoreno i bez skrivanja, dogodilo se nešto što nisam očekivala. Dobila sam milijune poruka i pisama podrške. Javljali su mi se ljudi koji su željeli sudjelovati, razgovarati, podijeliti vlastita iskustva. I upravo je to smisao cijele ove priče. Ako ja, kao netko tko dolazi iz svijeta glazbe i zabave, mogu skrenuti pažnju na temu koja je toliko teška, mračna i o kojoj se ljudi boje govoriti, onda mislim da to ima smisla. Jer šutnja nam ne pomaže", objašnjava.
O svojem gubitku i boli govori i na panelima koje organizira, a na kojima viđa sve više mladih. Važno joj je da prije svega oni shvate važnost razgovora i da na psihoterapiju odlaze kao i što odlaze stomatologu kada imaju potrebe za time.
"Mislim da je važno reći ljudima da pomoć postoji i da je treba potražiti. Prošla sam svoju psihoterapiju jer kada izgubiš brata na takav način, to nije nešto što lako preboliš. Cijela obitelj se na neki način raspadne ako se na tome ne radi i ako ljudi ne potraže stručnu pomoć. Ja sam odmah tražila psihologa, pa drugog, trećeg, četvrtog, različite terapije i načine da pokušam sebi pomoći i da jednog dana mogu s tim živjeti. Kada čovjek nekoga izgubi, pogotovo na takav način, neko vrijeme živi kao u vakuumu. Vrijeme za tebe stane. Ti bi želio da sve stane, a život oko tebe normalno ide dalje. I onda moraš nekako ponovno naučiti živjeti. To je jako teška tema i ne želim govoriti u ime struke, jer postoje stvari koje stručnjaci puno bolje razumiju - od psiholoških do genetskih čimbenika. Mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva i iz onoga što je moja obitelj prošla", kaže Nataša.
Posebno joj je bilo teško nositi se s osudom društva. Doživjela je da okolina vrlo brzo postavlja pitanja, donosi zaključke i osuđuje, a zapravo ne zna što se događalo u nečijoj glavi, kroz što je ta osoba prolazila i što je sve nosila u sebi. Zato vjeruje da o mentalnom zdravlju javno treba govoriti - ne zato da bismo imali odgovore na sve, nego da bismo širili informacije, smanjili stigmu i možda nekome dali osjećaj da nije sam i da smije potražiti pomoć.
Godinama je živjela s osjećajem krivnje i trebalo joj je mnogo vremena da to počne otpuštati. Kada je napisala pjesmu "Probudi me, zovi me", zapravo se obraćala bratu. Naziv pjesme za nju ima posebno značenje jer ju je dugo proganjala misao da ga možda nije dovoljno čula i da je možda mogla prepoznati ono što mu se događalo. Tijekom psihoterapije najvažniji korak bio je prihvatiti da, koliko god je bratova odluka bila strašna i koliko god joj je predstavljala najgoru moguću stvar koja joj se mogla dogoditi, ona više ništa ne može promijeniti. Tek kada je to prihvatila, kaže, mogla je početi živjeti dalje. Nakon svega, njezina je obitelj pokušala nastaviti živjeti. Njihova je kuća i dalje mjesto smijeha i razgovora, iako ono što se dogodilo nikada nije nestalo niti je prestalo boljeti. To je, kaže, gubitak koji čovjek nosi cijeli život - samo s vremenom nauči živjeti s njim.
"I danas razmišljam o tome da se mojem bratu možda moglo pomoći da je stigla u pravom trenutku. Imao je problem, ali mi to jednostavno nismo prepoznali. Imala sam s njim jako lijep odnos. Zajedno smo odrastali, bili smo jako bliski i on mi je bio veliki prijatelj. Kroz razgovore sa stručnjacima i kroz ove panele s djecom i mladima naučila sam koliko je zapravo važno samo razgovarati. Oni jesu otvoreni, puno su otvoreniji nego što mi mislimo i nije ih sram pitati. Prepoznaju koliko je težak osjećaj kada se čovjek osjeća sam. I kada netko može reći: "Hej, nije mi dobro, treba mi pomoć", to je već veliko svjetlo. To djeci treba dati - osjećaj da smiju reći kako se osjećaju i da će ih netko čuti. Mi odrasli često imamo neka pravila o tome kako se treba ponašati, što se smije pokazati, što ne smije, kako moraš izgledati pred drugima. A mislim da je kod mladih to danas na neki način drugačije. Spremniji su reći: "Molim te, nije mi dobro." I to je jako važno", govori Nataša.
Inicijativu želi proširiti regionalno, povezati centre za prevenciju suicida u Hrvatskoj, BiH i Sjevernoj Makedoniji te kroz glazbu, humanitarne projekte i javne razgovore poticati otvorenije govoriti o mentalnom zdravlju.
"Voljela bih da odlazak psihologu ili psihoterapeutu bude potpuno normalna stvar. Da ne moraš prvo doći do krajnje granice da bi nekome rekao da ti treba pomoć. Ali meni je važno i ono pitanje koje stalno postavljam: što je s ljudima koji ne žele pomoć? Što je s onima koji ne žele razgovarati, koji se zatvore i ne žele nikome reći što im se događa? Upravo zato mi je važan Centar Srce i njihov telefonski broj. Jer nekome možda nije prvi korak psiholog, možda nije spreman sjesti pred nekoga i razgovarati licem u lice. Ali možda će u jednom trenutku nazvati telefonom. I možda je upravo taj jedan razgovor ono što mu treba u tom trenutku", zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....