Nije dugo trebalo da gledatelji zavole bricu Željka Budimira u seriji „Divlje pčele”, a zajedno s tim likom i glumca Antonija Scarpu. U razgovoru za Gloriju otkrio je koliko ima zajedničkog sa spomenutom ulogom te svoju inspirativnu životnu priču.
Nakon što je u studenome 2024. dobio poziv za prvu audiciju za ulogu Čavke, jednog od glavnih negativaca u seriji „Divlje pčele”, stigla mu je vijest da je ušao u najuži izbor pa je glumac Antonio Scarpa (35) drugu audiciju imao pred redateljicom i producentima. „Ponovno je uslijedilo dugo čekanje, gotovo četiri ili pet mjeseci. Iskreno, već sam pomislio da je priča završena. Onda sam jednog dana dobio poziv koji me potpuno iznenadio. Rekli su mi da sam odabran za glavni glumački postav serije, ali ne za ulogu Čavke, nego za lik Brice”, započinje razgovor Antonio, kojeg su gledatelji serije „Divlje pčele” zavoljeli kao dobroćudnog bricu Željka Budimira. Kaže da mu je Brica izuzetno dobro ‘sjeo‘. „Ponekad se dogodi da ne dobiješ ulogu za koju si se prvotno prijavio, ali na kraju dobiješ onu koja ti je zapravo bila suđena. Mislim da se upravo to dogodilo meni s Bricom”, iskren je Antonio.
„On je glasan, duhovit i pomalo tvrdoglav, ali u suštini jako emotivan i dobronamjeran. Na neki svoj čudan način jedna je od moralnih vertikala u mjestu. Publika voli takve likove jer djeluju stvarno i blisko. Mislim da dijelimo tu otvorenost prema ljudima i smisao za humor. I privatno volim zabavljati društvo, komunikaciju i druženja općenito pa mi nije bilo teško pronaći ritam lika”, otkriva jedna od zvijezda „Divljih pčela”. Napominje da se na setu sprijateljio s Marijom Borić, Jolandom Tudor, Matijom Kačanom, Zijadom Gračićem, Antom Krstulovićem, Alenom Šalinovićem, Draganom Veselićem, Jasminom Mekićem i općenito ekipom iz scena u kavani. Vjeruje da dobru energiju sa snimanja prepoznaje i publika, što mu svjedoče i prolaznici. „Često mi dobace neku Bricinu rečenicu ili komentar iz serije.
Najljepši su mi trenuci kada mi netko kaže da ga je Željko nasmijao ili razveselio nakon napornog dana. Tada shvatiš koliko televizija dopire do ljudi i koliko jedan lik može postati dio nečije svakodnevice”, govori Scarpa, čiji je Brico ‘stigao‘ i do Beograda i Ljubljane, jer ga i ondje prepoznaju. A da je gluma dio njega, prepoznali su svi koji su ga poznavali od malih nogu. Kako nam je ispričao, još je kao klinac volio imitirati ljude, recitirati scene iz omiljenih filmova i biti onaj koji zabavlja društvo. Kasnije je kroz filmove počeo otkrivati koliko gluma može biti snažna i emotivna. Njegova priča započela je 5. prosinca 1990. u Padovi, a velik dio djetinjstva proveo je u Istri, u Poreču, a često je boravio i u Italiji.
Odrastanje na tri adrese
„Moj otac Giulio bio je iz Venecije pa sam ondje provodio puno vremena, dok je mama odrasla u Zagrebu, zbog čega sam odmalena bio vezan i uz hrvatsku metropolu. Zapravo, cijelo moje djetinjstvo bilo je jedno lijepo putovanje između različitih gradova, jezika i mentaliteta. Stalno sam bio u pokretu, a danas shvaćam koliko mi je to pomoglo da se razvijem kao osoba. Mislim da sam upravo zbog toga rano naučio da si ne treba postavljati granice i dijeliti ljude prema tome odakle dolaze. Važno je kakav si čovjek. Gdje god dođeš, možeš pronaći nešto lijepo, nešto svoje. Zato se i danas osjećam pomalo kao građanin svijeta”, objašnjava Antonio, dodajući da za njega dom nije samo jedno mjesto, nego osjećaj koji nosiš sa sobom. Smatra da je imao veliku sreću odrastati između dviju kultura. S jedne strane upio je, objašnjava, talijansku strast prema umjetnosti, životu i emocijama, a s druge balkansku toplinu, neposrednost i snažan osjećaj zajedništva.
„Te dvije različite, a opet na mnogo načina slične kulture oblikovale su me i obogatile. Danas vidim koliko mi je to pomoglo i u privatnom životu i u glumi jer me naučilo razumjeti ljude iz različitih sredina i promatrati svijet iz više perspektiva”, objašnjava. Kao dijete bio je jako energičan i znatiželjan. Volio je sport, društvo, glazbu i sve gdje postoji neka dinamika. Često je imitirao likove iz filmova ili ljude iz svog okruženja, a obitelj se smijala njegovim ‘nastupima‘. Njegov otac bio je poduzetnik i najveći dio života radio je u turizmu, ali ono što ga je definiralo, tvrdi Scarpa, bila je njegova golema ljubav prema umjetnosti.
„Bio je čovjek s nevjerojatnom kreativnom energijom; svirao je klavir, volio pjevati, plesati i slikati. Imao je tu posebnu karizmu i osjećaj za ljude, a umjetnost mu je bila način izražavanja i bijeg od svakodnevice. Mama Anica je, s druge strane, kao mlada bila vrhunska sportašica, bavila se gimnastikom, a jedno vrijeme i manekenstvom. Bila je nevjerojatno energična osoba, uvijek zadužena za atmosferu u društvu. Obožavala je ples, imala odličan smisao za humor i talent za imitacije. Ljudi su je voljeli jer je unosila toplinu i veselje gdje god bi se pojavila”, govori o svojim roditeljima, od kojih je naslijedio životnu strast, vedrinu, ljubav prema filmu, glazbi, emocijama i komunikaciju s ljudima.
„Naučili su me da nije dovoljno samo raditi posao, nego da u sve što radiš moraš unijeti dio sebe i svoje duše. Danas, nažalost, više nisu sa mnom, ali osjećam njihovu prisutnost svaki dan. Vjerujem da me negdje odozgo prate i čuvaju. Najvažnije mi je da bi bili ponosni na čovjeka kakav sam postao i na put koji gradim”, kaže Antonio. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj otišao je u Italiju zbog studija i novih životnih prilika, prvo u Trst, potom u Veneciju, a zatim ponovno u Trst, gdje je ostao 12 godina. U tom je razdoblju upisao brodogradnju, no studij je prekinuo jer se njegova obitelj našla u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Majka mu je preminula, a ubrzo nakon nje i otac, koji je bio vrlo vezan uz nju.
Tada nije birao poslove kako bi preživio: konobario je u kafićima i restoranima, prao suđe, pomagao u kuhinjama, vodio lokale, radio selidbe, građevinske i soboslikarske poslove. Bavio se iznajmljivanjem automobila, bio turistički vodič, radio na brodovima i plažama tijekom sezona, prodavao sladoled, radio na recepciji i čistio lokale. Tek poslije je na filmskim setovima zarađivao kao statist, vozač, vođa statista, organizirao kastinge te radio u scenografiji, produkciji i drugim segmentima filmske industrije. Tada je počeo ozbiljnije razmišljati o glumi i filmu te odlaziti na audicije. „To su bili trenuci koji čovjeka promijene zauvijek. Vrlo brzo sazriješ i počneš drukčije gledati na život, na vrijeme i na ono što je doista važno”, ispričao je Scarpa, koji je unatoč neizvjesnosti slušao svoj unutarnji glas.
Život u Italiji
Za Italiju ističe da ima posebnu životnu energiju.„Ljudi su izrazito emotivni, temperamentni i jako vezani uz obitelj, prijatelje i uživanje u životu. Tamo se cijene umjetnost, film, glazba i estetika općenito i mislim da je to dosta utjecalo na mene. S druge strane, Istra me naučila mirnijem ritmu i jednostavnijem pogledu na život pa osjećam da nosim kombinaciju oba mentaliteta”, govori o sebi kao kozmopolitu kojemu je Venecija u srcu zbog obitelji s očeve strane i preminulog brata Romea, Zagreb mjesto u kojem stvara i u kojem se osjeća kao da pripada, poglavito jer u njemu živi osoba koju voli, a lijepe riječi ima i za Beograd. Ondje je proveo puno vremena uz baku Oliveru, o kojoj je brinuo dok je bila živa. Ona mu je ostavila i stan u Beogradu, gdje povremeno boravi kad radi ili ide u posjet obitelji, a u Beogradu je i njegova agentica. Prvu ulogu u Italiji dobio je u filmu ‘Red Land‘, povijesnoj drami u kojoj su glumili veliki Franco Nero i Geraldine Chaplin. Nakon toga uslijedio je projekt ‘Bijeg do mora‘ redatelja Veljka Bulajića, koji, nažalost, kaže, još nije izašao. Surađivao je s Tomom Wlaschihom iz ‘Game of Thronesa‘, ali i s brojnim domaćim i regionalnim imenima, među ostalima Goranom Grgićem, Borkom Perićem, Mirkom Vlahovićem, Jadrankom Đokić i drugima.
Snimao je i film ‘The Last Prosecco‘ s Radom Šerbedžijom i Giuseppeom Battistonom u Italiji, potom projekt svjetske produkcije ‘The White Crow‘ redatelja Ralpha Fiennesa. Jednako važan bio mu je i film ‘Rafaël‘ Bena Sombogaarta, poznatog nizozemskog redatelja koji je bio nominiran za Oscara i višestruko nagrađivan na festivalima u Berlinu, Torontu, Chicagu i Palm Springsu. Za glumačke uzore izdvaja one koji imaju snažnu prisutnost i emociju: Al Pacina, Marcella Mastroiannija, Roberta De Nira i Marlona Branda, kao i Johnnyja Deppa, Christiana Balea i Toma Hardyja.
Sretno zaljubljen
Ovaj zaljubljenik u filmove, dobru hranu, glazbu, putovanja i duga druženja s prijateljima uživa u boravku uz more, pa čak i u samoći, koja na njega djeluje meditativno, kao i u igranju picigina s klubom iz Poreča. O ljubavnom životu otkriva da ima djevojku Sanju, Zagrepčanku koja se bavi organizacijom evenata. „Osvojila me svojom velikodušnošću. Uvijek je nasmijana i pozitivna, zrači dobrom energijom i jednostavnošću. Uz to je vrlo lijepa, pametna i snalažljiva. Ona je osoba koja se zna snaći u svakoj situaciji i koja ima prirodan osjećaj za ljude. Zna biti i kritična, a najljepše je što je uvijek na mojoj strani”, priča o svojoj dragoj. Zajedničko vrijeme provode odlazeći na večere, putujući i družeći se spontano s prijateljima. O sebi kaže da je emotivac, veseljak, tvrdoglav, katkad kompliciran kada krene analizirati, ambiciozan, ali i ponizan.
„Život me naučio da se stvari mogu promijeniti preko noći i zato danas puno više cijenim ljude, iskustva i male trenutke nego materijalne stvari”, iskren je. U nadolazećim mjesecima veseli brojnim izazovima. U ovom trenutku paralelno je uključen u pet projekata: dva u Srbiji, dva u Hrvatskoj i jedan u Italiji. Priprema dosnimavanje dugometražnog filma ‘Nonina Villa‘, koji je napisao zajedno s Filipom Dizdarom koji potpisuje režiju. „Ja sam u projektu producent, scenarist i glumac, što mi je jedno novo, veliko i izazovno iskustvo.
U ekipi su i Dominik Čičak i Goran Vinčić Vinča kao producenti i glumci, a od glumačke postave tu su, između ostalih, Barbara Vicković, Matilda Sorić, Lucija Alfier, Andrija Kuzmanović, Matija Kačan, Domagoj Janković i još niz sjajnih kolega”, najavljuje Antonio. Dodaje da će rado otići i na neke ljetne festivale ako se ukaže prilika. Privatno jedva čeka more sa svojom dragom i ekipom iz picigin kluba "Poreč". „To je već tradicija koja se ne preskače. Nekako se svake godine svi zakunemo da ćemo igrati lagano, a na kraju završi kao da se igra finale Svjetskog prvenstva”, zaključio je kroz smijeh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....