Francuska dizajnerica rođena prije 140 godina, koja je žene oslobodila korzeta, krutih tkanina i strogih krojeva, bila je u brojnim izvanbračnim vezama, sama izgradila i vodila svoje poslovno carstvo, a zbog ljubavi prema nacističkom časniku umalo je doslovce izgubila glavu
Danas svi žude za Chanelovom torbom, tvid jaknicom i parfemom, no malo je tko od suvremenih konzumenata upoznat s likom žene koja je osnovala tu luksuznu modnu kuću. Dapače, u javnosti se koristi skraćena varijanta imena brenda - Chanel, umjesto Coco Chanel.
A ta žena iz mjesta Saumur na zapadu Francuske, čija je karijera službeno počela 1910. otvaranjem salona šešira u Parizu, ispisala je modnu povijest osmislivši suvremeno žensko odijevanje. Štoviše, Gabrielle Bonheur “Coco” Chanel bila je suvremena i po stilu života: bila je samostalna, financijski neovisna, otvorenih pogleda na svijet i odlučna u nakani da sama osmisli svoj život. Stvorila je modno carstvo koje je uključivalo odjeću, modne dodatke, parfeme i kozmetiku, posjedovala je raskošne nekretnine i umjetnine te se družila s najvećim intelektualcima modernog doba.
Njen je život bio kombinacija talenta i sreće, upornosti i prepoznatih prilika, ali i nerazumnih odluka i neshvatljivih postupaka. Ljubovala je s bogatima i slavnima, no istinski je voljela samo jednog muškarca. Imala je čvrsta uvjerenja od kojih nije odstupala niti ih je željela objašnjavati; bila je omiljena u društvu i slobodoumna, a opet su neke njezine izjave bile oštre i osuđujuće. Primjerice, jednom je izjavila da je vidjela previše brakova koje su razorili homoseksualci. No, bez obzira na to kako netko gleda na njen privatni život, ne može joj se osporiti da je prva žena koja je od svog imena i stila života uspjela osmisliti brend čije su kreacije unijele revoluciju u žensku svakodnevicu.
"Stvorila sam modu dvadesetog stoljeća. Zašto? Zato što sam znala izraziti svoje vrijeme. Stoga što sam ponajprije vidjela život ovog stoljeća. Kreirala sam odjeću prvenstveno za sebe. Ja sam se željela baviti sportom, a kako se takva odjeća nije mogla kupiti, odlučila sam je sama dizajnirati. Ženskom sam tijelu podarila slobodu. Prije mene krojačice su se držale zastarjelih krojeva jer nisu izlazile iz svojih radionica. Ja sam pak izašla iz radionice i živjela mondenim životom, pa sam znala koje potrebe, ukuse, sklonosti i želje imaju žene poput mene", otkrila je kreatorica u biografiji koju je napisao njen prijatelj i diplomat Paul Morand. A te su žene bile željne života kakav je dotad bio rezerviran samo za muškarce: izlasci, zabave i zanimljivo društvo umjesto bavljenja kućanskim poslovima, podizanjem djece i tetošenjem supruga. Prema onima koje su odabrale takav život bila je i pomalo okrutna.
"Žene su same krive što ih muškarci iskorištavaju, zbog kombinacije zavisti, taštine, potrebe za zavođenjem i mentalne zbrkanosti. Jadne žene, tolike industrije žive od njihovih slabosti", znala je govoriti. No, nije bila blagonaklona ni prema onima koje su živjele poput nje.
Ne osjećam prijateljstvo prema ženama. Nijedna me nije nikad oduševila. Žene su isprazne, a ja sam duhovita, ponekad površna, ponekad lakomislena, ali nikad isprazna - govorila je. Tek je jednu, Misiju Sert, muzu pisca Marcela Prousta i slikara Jeana Renoira, smatrala istinskom prijateljicom. Ona je nosila njene revije, pravila joj društvo na krstarenjima Azurnom obalom te boravila u njenom apartmanu u pariškoj ulici Cambon 31. Za njih dvije tada je kružila priča da su ovisne o morfiju koji si na zabavama uštrcavaju iglom kroz odjeću. Kad je Misia 1950. umrla, pokopana je u ružičastoj haljini koju joj je kreirala Coco. Druga žena koja je na veliku dizajnericu ostavila velik dojam bila je austrijska glumica Romy Schneider. Divu europske i američke kinematografije 50-ih i 60-ih godina upoznala je kad je imala gotovo osamdeset godina i pričala je o njoj kao o kćeri koju nikad nije imala. I u tom je odnosu dominirala - to je bila njena sudbina koju su odredile okolnosti njezina djetinjstva i rane mladosti.
Gabrielle se, naime, rodila 12. kolovoza 1883. u teškom siromaštvu. Otac joj je bio putujući trgovac, a majka pralja te su imali još četvero djece. Kad joj je umrla majka, otac alkoholičar djecu je odveo u sirotište koje su vodile opatice. No, Coco, čija je energičnost i odlučnost izbijala iz svake crte lica i svakog pokreta, nije se pomirila sa životom siromašne obespravljene žene koji joj se kesio u lice - premda još nije znala točno što bi radila i na koji bi se način u životu obogatila. No, čim je navršila petnaest te više nije morala biti u sirotištu, sa sestrom je otišla u Vichy, gdje se zaposlila u trgovini rubljem, a znanje krojenja i šivanja stečeno u samostanu koristila za popravljanje i šivanje odjeće po narudžbi kako bi povećala svoje skromne prihode prodavačice. No, isprva je željela postati pjevačica, a tek kad joj je ta ideja neslavno propala, shvatila je da se može uzdržavati svojim talentom za oblikovanje odjevnih predmeta. Iz te je životne faze potekao nadimak Coco - zvučan i pamtljiv, a iz upotrebe je ubrzo istisnuo njeno službeno ime. U svom je repertoaru, naime, imala pjesmu “Qui qu’a vu Coco” (u prijevodu - Tko je vidio Coco) koja je govorila o djevojci u potrazi za izgubljenim psićem Cocom.
No, dizajnerica definitivno nije bila ničiji psić, kako poslovno tako ni privatno. Premda se s 27 godina ludo zaljubila u Britanca Arthura Boya Chapela (prema njemu je Karl Lagerfeld, dugogodišnji kreativni direktor modne kuće Chanel, nazvao model torbe koji je postao klasik), nije se željela za njega udati. Zbog njega je ostavila Etiennea Balsana, francuskog bogataša s kojim je živjela šest godina i uz kojeg je naučila kako se ponašati u otmjenom društvu. Čak se nagađalo da je njen nećak Andre Palasse, sin jedne od njenih sestara, zapravo njeno i Balsanovo dijete. No, za Boya ona nije bila samo lijepa igračka nego je istinski vjerovao u njen talent i pomogao joj otvoriti salon u Parizu, u ulici Cambon 21, u kojem je prodavala svoje šešire. Zahvaljujući talentu, ali i vezama u društvenoj eliti kojoj je bila privlačna zbog svojih slobodoumnih nazora, posao joj je krenuo toliko dobro da je nakon tri godine, 1913., otvorila podružnicu u Deauvilleu, elitnom ljetovalištu u Normandiji, u kojoj je prodavala i liniju ležerne odjeće od pamučnog džerseja. Ta je linija kasnije prerasla u sezonske kolekcije visoke mode i pret-a-portera.
Dvije godine kasnije otvorila je treću trgovinu, u Biarritzu, mondenom ljetovalištu na atlantskoj obali južne Francuske, no umjesto da se raduje zbog njezina uspjeha, Boy ju je kukavički - tipično za slabe muškarce koji su u vezi sa snažnim ženama - odlučio napustiti te se oženiti engleskom plemenitašicom Dianom Lister Wyndham. No, i opet kukavički, nije imao snage doista prekinuti vezu s Cocom, već je živio s njom do dana vjenčanja te joj se vratio odmah nakon obreda. Coco je bila svjesna da je Boy slabić pa je znala govoriti da je najbolje živjeti sam, a ne u paru i da su ljubavni parovi dosadni kao zajednica. No, svejedno ga je primila natrag i vjerojatno bi ostali zajedno cijeli život da krajem 1919. nije poginuo u automobilskoj nesreći na povratku iz Monte Carla u Pariz.
I premda je nastavila živjeti kao i prije, i izlaziti s muškarcima, Coco Chanel više nikad ni prema kome nije osjećala tako strastvenu ljubav kao prema Boyu. Bila je u vezi s francuskim pjesnikom Pierreom Reverdyjem te slavnim ruskim skladateljem Igorom Stravinskim, no premda talentirani i širokih nazora kao i ona, nisu je očarali toliko da bi postala udanom ženom. Nije pokleknula ni pred britanskim vojvodom od Westminstera kojeg je upoznala na Silvestrovo 1925., u svojim četrdesetima. Prijatelj premijera Winstona Churchilla, koji je tada bio u drugom braku, mjesecima joj je slao bukete ruža i košare voća ne bi li je udobrovoljio na zajednički izlazak. I to je bio tek početak. Vojvoda, koji se u međuvremenu razveo, potom joj je kupio kuću u elitnoj londonskoj četvrti Mayfair, kao i zemljište na francuskoj rivijeri u mjestu Roquebrune-Cap-Martin na kojem je sagradila vilu La Pausa. Pričalo se da joj je jednom prilikom u košari, uz povrće kupljeno na tržnici, poslao i pozamašni smaragd te da joj prerušen u dostavljača donosi dijamante i skupocjene poslastice. Premda ju je prosio nekoliko puta, Coco se pravdala da joj posao oduzima previše snage i vremena, a da su joj slobodni trenuci rezervirani za druženje sa slavnim prijateljima intelektualcima, piscem i filmašem Jeanom Cocteauom, spisateljicom Colette, slikarima Salvadorom Dalijem i Pablom Picassom, koreografom Sergejem Djagilevom... Vojvoda se stoga 1930. vjenčao s mladom britanskom aristokratkinjom Loelijom Ponsonby, a Coco je na tu vijest samo rekla da joj je njen posao ionako važniji od bilo kojeg muškarca.
"Nije slučajno da sam ostala sama. Muškarcu je vrlo teško živjeti s osobom čvrstog karaktera kakva sam ja. A kad bi i pristao, onda bi to meni bilo nepodnošljivo", rekla je Coco, koja je tada bila u četrdesetima. U to joj je vrijeme počeo zapinjati posao. Na modnoj sceni pojavili su se drugi dizajneri i dizajnerice koji su imali inovativne ideje. Najveća joj je konkurencija bila talentirana Talijanka Elsa Schiaparelli koja je 1927. u Parizu osnovala modnu kuću koja je vrlo brzo postala popularna, a i družila se s istim intelektualcima i umjetnicima kao i Coco.
Na posao se najviše odrazila ekonomska kriza i dolazak na vlast Hitlera, koji je najavljivao veliki rat. No, ipak su svi ostali iznenađeni kad je 1939. zatvorila sve svoje dućane, osim trgovine koja je prodavala čuveni parfem Chanel No.5., jedan od njenih komercijalno najuspješnijih proizvoda. Kolale su priče da je trgovine morala zatvoriti jer su njene radnice odlučile štrajkati, no Mademoiselle, Gospođica, kako su je nazivali, svima je objašnjavala da ne dolaze na posao jer su im muški članovi obitelji uvojačeni. No, ubrzo će dizajnericu snaći još veće poslovne muke. Kompletnu distribuciju svojih parfema, naime, povjerila je braći Paulu i Pierreu Wertheimeru s kojima je poslovala od 1924. i koji su na račun te njene odluke postali milijarderi, dok su njoj isplaćivali sitniš. Doduše, taj je sitniš bio dovoljno velik da joj omogući stanovanje u apartmanu pariškog luksuznog hotela Ritz, no Coco je smatrala da je pokradena. Kako bi vratila kontrolu nad svojim poslovnim carstvom, 1941. pomoć je potražila kod okupatorske nacističke vlasti koristeći svoj položaj “arijevke” u odnosu na Wertheimerove koji su bili Židovi. No, braća su pred nacistima već bila izbjegla u New York, a posao formalno prebacili na francuskog biznismena, svog prijatelja, koji im ga je nakon završetka rata vratio.
Pa kad nije imala sreće u poslu, ponovno joj se osmjehnula u ljubavi. Upoznala je njemačkog časnika Hansa Günthera von Dincklagea, koji je bio puno mlađi od šezdesetogodišnje Coco. Vrapčić, kako ga je zvala, bio je protivnik rata i okupacije i čak je pomagao francuskim partizanima. No, za Francuze je on bio njemački okupator pa je Coco nakon rata optužena za kolaboraciju s okupatorom za što se osuđivalo i na smrt. Postumno su iznesene optužbe da je bila nacistička špijunka kojoj je bio zadatak da pomoću svojih veza s britanskim političarima i plemstvom pomogne povratak na prijestolje bivšeg britanskog kralja Edwarda VIII. koji je abdicirao zbog ljubavi prema Amerikanki Wallis Simpson. Vojvoda od Windsora je, naime, otvoreno simpatizirao naciste, koji su preko njega željeli uspostaviti marionetsku vlast u Velikoj Britaniji.
No, tada to nitko nije spominjao. Dizajnerica se branila da si u svojoj dobi nije mogla priuštiti odbiti ljubavnika, no nije ju spasio njen duh već utjecajni prijatelji među kojima je bio i Winston Churchill. Zatražili su od nje da se na neko vrijeme preseli u Švicarsku, u Lausanneu, “zlatno utočište za jednu Francuskinju”, kako je povjerila prijateljima. No ne zadugo: sa 71 godinom odlučila je održati povratničku reviju u Parizu te se vratiti na modnu scenu. S braćom Wertheimer se dogovorila da preuzmu posao, ali da joj istodobno plaćaju sve troškove do smrti. Revija održana u veljači 1954. bila je fijasko, kritičari su je pokopali, a nije se svidjela ni publici, no Mademoiselle je bila uporna pa je tijekom 60-ih modnu kuću ponovo učinila relevantnom.
Bio je to dokaz da nikad ne treba odustati i da treba ustrajati u svojoj zamisli jer se njena vjernost klasičnom stilu još jednom isplatila. Popularnost joj se proširila sve do Hollywooda i Broadwaya pa je odijevala mnoge holivudske dive. Dok se krajem 1969. spremala odletjeti iz Pariza u New York na premijeru mjuzikla “Coco”, u kojem ju je glumila Katharine Hepburn, velika poklonica njezina dizajna i prijateljica, kreatorica je doživjela blagi moždani udar pa je prevezena u američku bolnicu u pariškoj četvrti Neuilly. Oporavljala se polako i teško, no nakon tri mjeseca ponovo je počela raditi govoreći kako je boravak u bolnici za nju preskup. Novu je kolekciju predstavila u kolovozu 1970., a posljednji parfem - Chanel No.19 - te godine u prosincu. Premda je imala 87, pohvalila se kako joj na ulici prilaze muškarci i pitaju koji to miris koristi. - To je lijep kompliment za ženu moje dobi - rekla je, a kad su je pitali koja je to točno dob, ispalila je kao iz topa: - Sto, zauvijek. Umrla je početkom sljedeće godine u svom pariškom stanu. Smrt ju je zatekla usred dovršavanja kolekcije koja je prikazana 25 dana kasnije u njenom atelijeru, pred brojnim štovateljima njezina lika i djela.