U svijetu filma Danijel Pek je posljednjih tjedana najtraženija osoba. Producentu i suosnivaču uspješne produkcijske kuće Antitalent, koju vodi sa suprugom Katarinom Prpić, uoči 73. Pula Film Festivala koji počinje 9. srpnja mobitel ne prestaje zvoniti. Pod zvjezdanim nebom pulskog amfiteatra, najstariji hrvatski filmski festival otvorit će kao umjetnički ravnatelj s projekcijom rekordne "Svadbe", a zatvorit će ga s Brešanovim hitom "Kako je počeo rat na mom otoku". Sedam dana, pulska Arena spojit će domaće senzacije s velikim svjetskim imenima poput Almodóvara, Pawlikowskog i Nolana.

Najstariji hrvatski filmski festival otvorit će kao umjetnički ravnatelj s projekcijom rekordne "Svadbe", a zatvorit će ga s Brešanovim hitom "Kako je počeo rat na mom otoku".

MANUEL ANGELINI

Danijelov glavni ured je auto — na najčešćoj relaciji Buzet–Zagreb. Tamo održava sastanke, sluša radio drame i razmišlja o idućem projektu. Sa suprugom i dvojicom sinova je prije nekoliko godina iz gradske vreve pobjegao u mir Istre. U njihovom domu film se živi od jutra do mraka. Desetogodišnji sin Adam već je zaljubljen u fotografiju i snimanje, dok petogodišnji Vili filmske kolege svojih roditelja doživljava kao svoje prijatelje. No kad mama i tata previše vremena provedu zalijepljeni za laptope, dečki znaju jasno dati do znanja da bi voljeli neki normalniji posao u kući — pa su im tako predložili da postanu frizerka i prodavač solarnih panela, ravno po uzoru na lik iz najnovijih Mini Minionsa. Izgleda da ih djeca, unatoč svemu, i dalje doživljavaju kao svoje male superjunake.

Danijel sa suprugom Katarinom i sinovima živi u Istri

MANUEL ANGELINI

Pred nama je otvorenje 73. Pula film festivala — i to s filmom „Svadba” koji je privukao gotovo 800.000 gledatelja u Hrvatskoj te više od dva milijuna u regiji i svijetu. Kako tumačite fenomenologiju njegovog uspjeha i je li odluka da otvara festival, najvažnija izjava o tome gdje bi hrvatska kinematografija trebala biti?

Možda najvažnija komponenta tog uspjeha mi se čini upornost - redatelj i producent Svadbe nisu odustajali iako su podaci govorili da domaći film ne prolazi dobro u kinima, iako su ih godinama odbijali na natječajima za financiranje, iako ih mnogi i danas gledaju kao ružno pače našeg filma. No imali su viziju kakav film žele napraviti, dosljedno su primijenili formule zabavne priče, glumačkih zvijezda i odlične promocije, a na kraju su imali i malo sreće s timingom. A stvarno je bitno na kraju, kad sve napraviš kako treba, imati i malo sreće. Svadba je napravila povijesnu gledanost ne samo u hrvatskim okvirima nego i u širem europskom kontekstu i mislim da toga ili nismo svjesni ili ne govorimo dovoljno. Sve drugo osim otvaranja Pule za mene i festivalski tim bilo bi na neki način ignoriranje tog uspjeha, a jedna od uloga našeg nacionalnog festivala je upravo da zajednički slavimo sve uspjehe hrvatskog filma. No, ne bih to priznanje i proslavu uspjeha tumačio kao poruku – za hrvatski film je jednako važna i komedija i intimna drama, istraživački dokumentarac, politički triler, film za djecu ili povijesni film. Svi ti rodovi i žanrovi čine jednu živu i značajnu kinematografiju kakvu želimo razvijati.

Uz vas, ove godine Pula je dobila i novu ravnateljicu Vlatku Kolarović — mijenja li se time i dinamika unutar samog festivala? Kako navigirate kreativnu slobodu i tko su uz vas dvoje ljudi s kojima kreirate pulsku priču?

Vlatka je iskusna u kulturi i stalo joj je i do Pule i do filma, a mogu reći i da je u ova 2 mjeseca pokazala da joj je stalo i do pozitivne festivalske atmosfere. Zadovoljstvo je raditi s timom profesionalnih i posvećenih suradnika, iznenadili biste se o koliko se velikom timu radi i nije floskula kad kažem da su svi jednako važni, i ravnatelji i tehnika, i blagajne i volonteri.

Ove godine u natjecanju imate čak tri dječja filma, uključujući animirani "Kristalni planet" koji nosi pedigre Dušana Vukotića. Je li to svjesna investicija u buduću publiku?

Iako bih to volio, mi u Puli ne možemo preuzeti zasluge za velik broj filmova za djecu, to je prvenstveno zasluga autora i producenata koji su se odlučili baviti tim zahtjevnim žanrom i HAVC-a koji ih u tome sve više podržava. Potpuno zasluženo jer su nam filmovi za djecu sve kvalitetniji i moderniji, prilagođeni publici i temama koje ih zanimaju, što se vidi i na domaćim i međunarodnim uspjesima. Strateški, to je važna investicija i u održanje hrvatskog jezika i kulture. Vidim po svojoj djeci koje sadržaje gledaju i kako radi njih u svakodnevni govor preuzimaju strane izraze - kada mi petogodišnji sin nakon meksičkog filma za djecu na sve odgovara sa „Sí“. To je sada smiješno i simpatično, ali radije bih da nas nasmijava forama iz nekih novih „Smogovaca”.

„Antitalent” u ladicama ima adaptacije Kristiana Novaka, krimić Jurice Pavičića "Crvena voda" i film po tekstu Tene Štivičić — tri potpuno različite estetike i tri vrste publike. U kojoj su fazi spomenuti projekti?

Možda ova anegdota dobro opisuje kako izgleda naš posao - kad smo se prije godinu i pol dana vraćali s dodjele Oscara, nismo znali što ćemo raditi, niti hoćemo li uopće išta raditi. U međuvremenu smo snimili igrani film, 2 kratka, igranu seriju i nekoliko reklama. Tako se brzo u našem poslu izmjenjuju neizvjesnost i uspjeh. Vrlo je slično i s projektima, često dugo stoje i polako sazrijevaju, a onda se sve dogodi u kratko vrijeme. Film „Mama tata i ja” koji je napisala Tena je u montaži, dva filma po Kristianovim romanima će kroz idućih godinu do dvije biti spremni za produkciju, a uskoro ćemo imati i velike vijesti oko adaptacije Juričine Crvene vode, sjajnog romana koji je napravio pravi svjetski uspjeh. Dodao bih tome još dvije velike adaptacije – „Čudo u Poskokovoj dragi“ Ante Tomića koju će režirati Rajko Grlić i jedan nesvakidašnji primjer – Nađa Petrović režirati će film „Meduze žive zauvijek, dok ih ne uhvate“ po vlastitom romanu koji preporučam za pročitati svim mladima i svim roditeljima.

Producent je zanimanje koje nema radno vrijeme i rijetko dopušta da film ostane na poslu kad zatvoriš vrata. Kako izgleda jedan vaš običan dan — i postoji li uopće nešto što bi se moglo nazvati rutinom u životu između Buzeta, Pule i Zagreba?

Nema rutine, svaki dan je drugačiji i svaki dan se i posao i ja malo promijenimo. Ali konstanta je da sam često u vožnji, održim kolegij iz auta, sastanak za novi projekt... Moj kolega Mario Kozina kaže da smo gotovo cijeli Pulski festival programirali na relaciji Buzet Zagreb. Vožnja mi je postala užitak i često jedino mirno vrijeme za razmišljanje, slušanje glazbe i podcasta. Navukao sam se na Povijest četvrtkom, radio drame i radio romane Hrvatskog radija.

Danijelov glavni ured je auto, na najčešćoj relaciji Buzet–Zagreb - tamo održava sastanke, sluša radio drame i razmišlja o idućem projektu.

MANUEL ANGELINI

Katarina Prpić je vaša supruga, producentica i najvjerojatnije prva osoba kojoj pokazujete scenarij koji vas uzbuđuje. Kako se donose odluke u kući gdje oboje razumijete posao iznutra — je li to prednost ili je ponekad teže jer nema tko reći "ostavi to na poslu"?

Mislim da smo pronašli dobar balans, sve podijelimo i prokomentiramo ali ima odluka koje svako od nas donosi samostalno. Nije uvijek lako i nije da uvijek imamo jednako mišljenje, ali je iskreno i funkcionira. I da, Katarina je prva koja čuje za novu ideju i njezina je reakcija obično dobar test koliko je to pametno raditi.

Vaši sinovi odrastaju u Istri, okruženi filmom. Brinete li se da će ih to previše opteretiti ili se nadate da će ih zaraziti? Kako izgleda obiteljski život isprepleten filmom iz svih smjerova i to u malom mjestu, a ne u zagrebačkoj žiži?

Katarina i ja smo odrasli u malim gradovima i ponajviše radi sjećanja na bezbrižno i sigurno djetinjstvo, isto smo željeli našoj djeci. Nismo zažalili, gdje god živjeli naš je posao svuda po Hrvatskoj i Europi, često putujemo, ali opet je to znatno manje nego vrijeme provedeno (ili izgubljeno) u prometnim gužvama velikog grada. Zato imamo više vremena za dvojicu sinova i to je najvažnija prednost života u Istri. Dečki vole gledati filmove i drago mi je, no o tome što će raditi u životu neka odluče sami kad za to dođe vrijeme. Adam ima 10, voli fotografirati i snimati, a Vili već sa 5 godina voli razgovarati s našim kolegama – kaže da su mu prijatelji Nebojša, Gogo, Rade i Rajko. No, ponekad dok se igraju a Katarina i ja smo zadubljeni u laptope, znaju nam reći da bi željeli da prestanemo raditi taj posao. Vili je predložio da budemo frizerka i prodavač solarnih panela – po uzoru na zadnji film o Gruu i Malcima, što nas je razveselio jer nas valjda još uvijek gledaju kao superheroje, a očigledno iz filmova uče puno toga o životu.

"Svemir u nama" slogan je ovogodišnje Pule, a kameru opisujete kao instrument za mjerenje nevidljivog. No vi ste producent — čovjek koji mora znati koliko taj svemir košta i hoće li biti gotov na vrijeme. Kako u istoj osobi koegzistiraju romantična vizija filma i brutalna aritmetika projekata?

Moj najbolji prijatelj ima vrlo jednostavnu filozofiju koje se često sjetim, kaže da je najbolja ideja ona koja je ostvariva. I to mi se čini kao jednostavna metafora posla kojim se bavimo – tražimo načine kako da „svemirske“ ideje pretvorimo u svemirske brodove. A ti brodovi, bez obzira koliko bili predivno dizajnirani i imali najposebnije funkcije i namjene, moraju imati i pogon i posadu i gorivo da bi stigli do zvijezda. I dalje mi je najdraži dio poslova zamišljati brodove i pokušati prepoznati koji je najbrži prije nego uopće upali motore.

Kako izgleda vaše ljetovanje kad prođe Pula film festival i odmaraju li producenti ikad ili su osuđeni na 24/7 uključen mobitel?

Izgleda da ću ovo ljeto najviše raditi na spašavanju našeg travnjaka i vrta od vrućina, malo više spavati i gledati filmove s dečkima. To je sve što sam si zaželio do vrlo skorog idućeg festivala, idućeg snimanja i idućeg čitanja scenarija.