Ravnatelj Instituta ‘Ruđer Bošković‘ David M. Smith otkriva kako je voditi najveću znanstvenu ustanovu u Hrvatskoj, je li se kao rođeni Australac priviknuo na Zagreb, gdje je upoznao suprugu Hrvaticu te što je najvažnije čemu uči svoju djecu.
"Najiskrenije, kao mladić rođen na drugom kraju svijeta nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana živjeti u Hrvatskoj, a kamoli voditi najveći nacionalni institut u području prirodnih znanosti u vašoj zemlji. I sjajno mi je kako život ponekad napiše priče sa zapletima koje sami nikad ne bismo zamislili", započinje svoju priču rođeni Australac, dr. sc. David M. Smith (52), kojem je Upravno vijeće Instituta ‘Ruđer Bošković‘ nedavno potvrdilo treći uzastopni četverogodišnji mandat za ravnatelja, na što gleda kao na duboku potvrdu kolega koji su zadovoljni njegovim dosadašnjim radom. Hrvatska je već više od dvadeset godina njegov dom, a za njegov dolazak u Lijepu našu zaslužna je prvenstveno - ljubav. Naime, Davidova supruga je Hrvatica Ana Sunčana Smith, znanstvenica međunarodnog ugleda, teorijska fizičarka, redovita profesorica na Sveučilištu u Erlangenu i znanstvena savjetnica u trajnom izboru na Institutu ‘Ruđer Bošković‘ koji je obilježio njihov život.
"Vrlo sam zadovoljan novim projektom koji će promijeniti lice Instituta, a koji donosi nove zgrade, obnovu postojećih prostora i nabavu vrhunske znanstvene opreme. Veseli me i Programski ugovor koji je Institut potpisao s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih za razdoblje 2024. - 2027. koji nam je donio veću stabilnost, predvidljivost i više upravljačke autonomije, a to je za ozbiljnu znanstvenu instituciju iznimno važno", naglašava dr. sc. David M. Smith. Ponosan je i zbog međunarodnog pozicioniranja Instituta kroz snažnu ulogu u projektu razvoja fuzijske energije - projektu DONES, zbog ulaska u prestižni savez EU-LIFE, dok u novom mandatu želi, prije svega, sigurno privesti kraju veliku infrastrukturnu transformaciju, ugovoriti novi Programski ugovor za naredno razdoblje, nastaviti jačati međunarodni ugled Instituta i dalje otvarati prostor mladim znanstvenicima.
Osim što se pokazao sposobnim voditi najveću znanstvenu instituciju u državi, prati ga i glas dobrog kolege i šefa. "Rekao bih da sam vjerojatno preblag, ili barem nedovoljno strog. Više me zanima kako iz nekog problema izaći i kako nastaviti dalje nego tko je u nekom trenutku što skrivio. I dalje vjerujem da su ‘mrkve‘ dugoročno snažniji pokretač promjena od ‘batina‘, premda je u stvarnom životu ravnotežu između toga dvoje ponekad teško pronaći. S druge strane, kad sam uvjeren da sam u nečemu u pravu, znam biti vrlo tvrdoglav", smije se znanstvenik koji je po prirodi karaktera, govori, usmjeren na rješenja, posvećen i odgovoran. Rođen je 1973. u Dubbou, u ruralnom dijelu Novog Južnog Walesa u Australiji. S roditeljima se 1977. preselio u Orange, također gradić u unutrašnjosti, gdje je proveo cijelo školovanje.
"Odrastao sam u obitelji srednje klase. Oboje mojih roditelja isprva su radili kao srednjoškolski profesori, otac je predavao jezike, a majka matematiku. Moj otac je prije mojeg rođenja bio zaređen za anglikanskog svećenika", prisjetio se znanstvenik, koji za sebe kaže da je bio znatiželjno i aktivno dijete i, pretpostavlja, popriličan izazov za roditelje. Govori da ga tvrdoglavost nikad nije napustila, u školi nije imao veće poteškoće, samo bi katkad upadao u nestašluke zbog kombinacije dosade i potrebe za pažnjom. Izvan škole pak najviše ga je privlačio sport - biciklizam, odbojka, kriket, golf, nogomet. Godine 1991. upisao je dvojni studij prirodnih znanosti i ekonomije na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri.
Fascinacija matematikom
U znanstvenom dijelu fokus mu je bio na matematici i kemiji, s druge strane na ekonomiji i statistici. "Godine 1995. radio sam tzv. ‘honours‘ godinu iz kemije i tada me posebno privukla fizička kemija, ponajprije zato što me fascinirala mogućnost da matematičkim jezikom razumijemo prirodni svijet. To me odvelo na doktorat iz računalne kemije, gdje sam između 1996. i 1999. radio na računalnom modeliranju reakcija povezanih s vitaminom B12", govori David. Fakultet mu je donio i ljubav, ondje je upoznao buduću suprugu Anu Sunčanu koja je studirala na Research School of Physics, zajedno s nekoliko Smithovih prijatelja.
"Ana je iznimna žena i znanstvenica. Privukla me s mnogo toga, ali iskra je planula u jednom vrlo ‘nefilmskom‘, gotovo znanstvenom trenutku. Trebala je pomoć oko superračunalnih kapaciteta na sveučilištu, a to je bilo područje koje sam dobro poznavao. Zajednički prijatelj predložio joj je da se obrati meni. Taj radni kontakt vrlo brzo je prerastao u nešto mnogo veće", prisjetio se David početaka ljubavi sa suprugom. Kao mladi par David i Sunčana 2000. godine došli su privremeno u Zagreb kako bi Ana završila posljednje ispite, David postdoktorski staž, nakon čega su planirali odlazak u San Francisco. Vjenčali su se 15. siječnja 2000. godine u crkvi sv. Petra u Zagrebu.
"Tijekom 2000. u ‘Ruđeru‘ sam radio kao poslijedoktorand u Grupi za kvantnu organsku kemiju, na određeno vrijeme, a zanimljiv splet različitih okolnosti i obrata doveo nas je u München, mene kao stipendista Zaklade Alexander von Humboldt na Sveučilištu Ludwig Maximilians, a Anu kao doktorandicu na Tehničkom sveučilištu. Pred kraj boravka u Münchenu prijavio sam se za stalno mjesto znanstvenog suradnika na hrvatskom Institutu, nemajući nikakve ambicije za velike funkcije", objašnjava gospodin Smith. No, spletom okolnosti 2009. prihvatio je mjesto jednog od troje pomoćnika ravnatelja, na toj je dužnosti ostao do 2014., da bi dvije godine poslije postao pročelnik Zavoda za fizičku kemiju - prisjeća se. "Tada još nisam razmišljao o tome da postanem ravnatelj. Prijelomni trenutak dogodio se kada je tadašnji ravnatelj Tome Antičić otišao na mjesto državnog tajnika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih, a njegovo se mjesto otvorilo pomalo neočekivano. Iskreno, dvojio sam. No, mnoge kolegice i kolege snažno su me ohrabrile i na kraju sam popustio tom tihom, ali upornom nagovaranju", govori David. Istodobno je sa suprugom gradio obitelj - dobili su troje djece, kćer Lanu (25), koja je studirala fiziku u Zagrebu, a sada je na doktoratu u Lausannei, te sinove Adriana (17) i Alana (13).
Obitelj u kamperu
"Kao otac nisam dovoljno strog. Ipak, moja tvrdoglava strana ponekad prevlada i postoje stvari preko kojih ne mogu prijeći. Najvažnije mi je da naša djeca izrastu u ljude koji imaju i samopouzdanje i samokontrolu", iskren je David, čija djeca vole surfanje i skijanje, posebno Alan koji ga ozbiljno trenira. Uz to, obiteljski dosta putuju kamperom. Tako su obišli Crnu Goru, Englesku i Škotsku, Rumunjsku, Finsku, Poljsku, Maroko, Japan i Irsku, dok su im zime nerijetko rezervirane za kratka skijanja negdje u Alpama i nedjeljne izlete na Sljeme, Velebit ili negdje na more. Ovaj iznimni znanstvenik kaže kako obiteljski dio ljeta provodi na omiljenom Pašmanu, a nije mu stran ni Primošten, Senj, Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik.
"Osor, između Cresa i Lošinja, također me snažno osvojio. Hrvatska ima tu rijetku sposobnost da uvijek iznova iznenadi, čak i kad mislite da ste je dobro upoznali ", tvrdi Australac, iskren i o pitanjima što ga u Hrvatskoj oduševljava, a što mu ide na živce. "Volim toplinu Hrvata, njihov smisao za humor, osobito ironiju i sarkazam, i taj opušteniji odnos prema životu koji ide uz to. Teško je ostati ravnodušan i prema ljepoti zemlje, a i sam stil života ovdje ima neku privlačnu notu. A smeta mi manjak ozbiljnosti koji nekada može kliznuti u klimavu radnu etiku, stalna sklonost prigovaranju, kao i činjenica da tu ima jako puno samoprozvanih stručnjaka za gotovo sva područja", objašnjava David M. Smith. Šali se da je i on postao Hrvat kad su u pitanju delicije i ispijanje kave. Nekad je kavu pio brzo, kaže, poput Talijana i Australaca, a danas mu nije mrsko sjediti u kafiću, voditi obične razgovore bez osjećaja gubitka vremena. Od domaćih specijaliteta zavolio je roštilj, janjetinu s ražnja, jadransku ribu, sarmu, grah, punjene paprike. No, s hrvatskim jezikom još vodi bitku.
"Dvadeset i šest godina sam tu i još ga učim. Mislim da mi je trebalo otprilike pet godina da mogu funkcionalno komunicirati. I dalje vodim bitku s gramatikom, a posebno s padežima. Čitati i slušati mi je danas relativno lako, govorim dovoljno dobro da me gotovo svi razumiju, osim možda najstrožih gramatičkih čistunaca. No, pisanje mi je i dalje najteži dio, ali polako napredujem", smije se ravnatelj Instituta ‘Ruđer Bošković‘, ljubitelj motora Harley-Davidson (još nije došao u fazu da si ga nabavi) i poezije, koju je nekad pisao na engleskom jeziku. Ono što ga privatno veseli u skorije vrijeme je kratki odmor za uskrsne praznike, mota mu se po glavi, otkriva, i surfersko putovanje u Portugal, a poslovno - ostati potpuno prisutan u svemu što je već pokrenuto i gurati u najboljem smjeru.
"Ponekad je i u znanosti, kao i u životu, najvažnije ne stati i ne izgubiti smjer", zaključuje svestrani i staloženi gospodin David M. Smith.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....