Što publiku očekuje u Lisinskom 22. travnja?

Očekujem vrhunsku izvedbu, nadahnutu svirku i vatromet emocija. To će biti prva premijera novog albuma "2 for Tango", kao i moje nove postave - AIRes Colective. Leon Brenko na klaviru, Goran Rukavina na kontrabasu i Žiga Kožar na bubnjevima i udaraljkama. Pridružit će nam se i posebna gošća, moja dugogodišnja suradnica, vokal i multiinstrumentalist Alba Nacinovich.

Kad biste svoj novi projekt AIRes Collectiv morali opisati jednom emocijom, koja bi to bila?

Opijenost glazbom.

Kao najnagrađivanijem hrvatskom jazz skladatelju, znače li vam više nagrade ili ovacije publike?

Sve ovo što radim, radim i za sebe, da bih uvijek u kvaliteti postavio "letvicu još malo više", ali naravno i za slušatelje. Kako nas je učio jazz guru Boško Petrović, "ak‘ ne sviraš publici, imaš doma kupaonicu - dobro odzvanja".

Dobitnik ste 33 Porina - gdje ih čuvate?

Posvuda. Imam studio koji je već pretrpan tehnikom, mikrofonima, monitorima, tako da sam morao postaviti komade namještaja i polica samo za Porine. I još mi je gužva.

Kad biste morali birati - gitara ili harmonika?

I jedno i drugo. Blizanac sam u horoskopu, imam uvijek dvije strane, dva pristupa, svaki pita svoj izražaj i instrument, pa makar i "bipolarno" različit.

Harmoniku ste počeli svirati već sa šest godina - kako se dogodila ta ljubav?

Da, još u vrtiću. Djed mi je s tavana skinuo jednu malu Galanti harmoniku i otada se ne odvajam ni od harmonike, ni od glazbe.

Kako izgleda vaš idealan dan kad nema koncerata, proba ni obaveza?

Bježim u našu starinu na Maloj Učki, u jedno neopisivo lijepo napušteno seoce na obroncima Učke, gdje uranjam u inspiraciju i nove skladbe, ali najviše u mir i tišinu netaknute prirode.

Elvis Stanić

ANTE CIZMIC/CROPIX CROPIX

Što vas može izbaciti iz ravnoteže, kada gubite živce?

Uglavnom rokovi, jer ponekad je teško raditi inspirativno i nadahnuto kad imaš zadano vrijeme, pa se često stvari naprave u pet do dvanaest.

Jedini ste Hrvat s diplomom Berkleeja. Po čemu pamtite bostonske dane?

Red, rad, disciplina. I mnoštvo izuzetno talentiranih kolega glazbenika i skladatelja iz čitavog svijeta na jednome mjestu, što je nevjerojatan vjetar u leđa. Tamo sam radio ponekad i 25 sati dnevno i nije mi žao.

Tko su vam kao klincu bili uzori?

Beatlesi, pa Hendrix i Clapton, pa kasnije Pat Metheny i na koncu Richard Galliano.

Što na vaš glazbeni opus kažu vaša kći i sin?

Alisa je, iako glazbeno obrazovana, ostala izvan pozornice, ali vrlo uspješno radi u organizaciji kulturnih evenata, dok je sin Adrian također uspješan menadžer u jednoj velikoj korporaciji. Izgleda da im je bilo previše glazbe doma, pa su "zbrisali" u malo tiši sektor. Oboje su u sretnim brakovima, a posebno mi je veselje Adrianova kćerkica, moja unučica Leia, koja s dvije i pol godine već nešto pjevuši i tuče po malom dječjem klaviriću.

U kojim kućanskim poslovima ste najbolji?

Kuham! I to s ponosom kažem, jer sam oduvijek kuhao i na kućnim partyjima pripremao zalogaje za gladne goste u kasne sate. Nije da se hvalim, pitajte suprugu Tanju, ako treba bilo gdje uskočiti, od usisavača do kućnog majstora - tu sam.

Dolazi li supruga na sve vaše nastupe?

Ne. Iako u šali kaže da me dovoljno puta u životu i vidjela i čula, svaki put me čeka nakon koncerta da pita kako je bilo, jesmo li dobro svirali, je li bilo ljudi... Osim toga, zajedno već 25 godina radimo opatijski Liburnia Jazz festival, tako da smo zajedno i u braku, i u poslu.

Kako biste se opisali u tri riječi?

Nikad zadovoljan, uvijek može i treba bolje.

Kada ste posljednji put zaplakali i zašto?

Svaki put kada čujem glazbu koja direktno ulazi u dušu. Počinje trncima, najprije se od "nebeskih" zvukova naježim, a zatim krenu suze. Recimo, od Mozartovog "Requiema".

Imate li poroke?

Dobra spiza, trebao bih biti umjereniji, ali tu vrstu discipline teško podnosim.

Koji su vaši najveći strahovi?

Strah od nepoznatog, od gubitka kontrole nad situacijom.

A neostvareni snovi?

Nastup s harmonikom, svojom glazbom i velikim orkestrom, filharmonijom.

Čime biste se bavili da niste glazbenik?

Vjerojatno bih bio nešto u svijetu likovne umjetnosti.

Žalite li za čime?

Ne. Sve što se u životu dogodi, trebalo se dogoditi, ma koliko teško bilo. Za svaku odluku sami snosimo posljedice, ne kao kaznu nego kao školu, da budemo bolji.