Bio je jedan od najomiljenijih ljudi s javne scene. Miroslav Ćiro Blažević otvoreno se borio s bolesti, govorio je o smrti, o svemu je bez zadrške pričao, gotovo do zadnjeg dana. Preminuo je uoči svog 88. rođendana, neki pišu dva, a neki jedan dan. To je zato što u službenim papirima piše da je Blažević rođen 10. veljače 1935. godine u Travniku, no Ćiro je nekoliko puta objasnio kako se njegov otac Mato malo više zadržao u kafiću pa ga je kod matičara upisao dan kasnije.
Majka Katica i otac Mato imali su petero djece kada je rođen najmlađi Miroslav. Tata je bio postolar, a kasnije su otvorili gostionicu. Imao je pet godina kada je dobio nadimak koji ga je pratio cijeli život - na zabavi u hrvatskom domu bila je zabava s lutkom koja se zvala Ćiro.
"Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja," napisao je Ćiro u jednoj od svojih posljednjih objava.
Roditelji su ga upisali u sjemenište, jer su htjeli da postane svećenik, no tamo se zaljubio u časnu sestru, to je prvi puta otkrio u intervjuu za Gloriju."To je bila želja moje majke uz koju sam bio i ostao jako vezan. Pa sam zbog nje ušao u isusovačko sjemenište u Travniku, ali nisam izdržao. Zaljubio sam se u časnu sestru Auroru i to sam priznao majci. Bila je konsternirana, ali kao dobra pedagoginja i učiteljica protiv tog mog argumenta nije mogla. Ona (Aurora) nije ni znala da sam zaljubljen u nju, priznao sam to samo mami i sebi, naravno", otkrio je Ćiro.
Obitelj Blažević za vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela je veliku tragediju, majku su partizani odveli u zatvor, ostao je bez dva starija brata - Ante je poginuo s 19, a Joško sa 17 godina. Tata je završio na putu za Bleiburg.
Prije nego se počeo baviti nogometom, Ćiro je skijao. O tome je nedavno i pisao na svojoj službenoj stranici. Nakon što su ga u planinarsko-skijaškom društvu poslali da nastupa na republičkom prvenstvu, brzo se istaknuo. Na slovenskom Pohorju nastupao je 1950., bilo mu je 15 godina i završio je treći. Nevjerojatan rezultat postigao je na držanom prvenstvu u Jahorini.
"Poslao mi je danas jedan prijatelj sliku s Vlašića. Tu sam napravio prve skijaške korake i odatle sam sa svega 17 godina otišao osvojiti državno prvenstvo u Sarajevo… Do tada je bilo nezamislivo da to osvoji bilo tko drugi osim Slovenaca, a onda se - samo u flanel košulji na sebi - pojavio vaš Ćiro", napisao je Ćiro uz fotografiju na kojoj kao mladi dečko skija samo u košulji.
O tom natjecanju rekao je da se smrzao i drhtao od hladnoće, a on je uspio pobijediti slovenske natjecatelje, što je tada bilo nezamislivo. Nakon skijaške utrke postao je glavni heroj, a od Đure Pucara, prvog čovjeka u BiH dobio je posebnu nagradu. "Dobio sam skije, džemper, ali i upalu pluća. Travnik me slavio, a ja sam ležao s upalom", prisjetio se Ćiro.
Iako je bio neosporivi skijaški talent, nogomet ga je vukao. Službeno je karijeru započeo u travničkom klubu Bratstvo. O svojim roditeljima i odrastanju vrlo je otvoreno govorio. Otac postolar u nekom je trenu otvorio gostionicu, Ćiro nije krio da je otac mnogo pio, no na kraju, ne zamjera mu ništa.
"Sve sam mu oprostio, iako je bio više pijan nego trijezan, a sa mnom se počeo baviti kad sam postao zvijezda. Nije znao ni nogometna pravila", rekao nam je u razgovoru. Zbog oca nije u životu popio kap alkohola, a opisao je jednu obiteljsku anegdotu o tome koliko su se njegovi roditelji slagali.
"Slušajte ovu priču... Zvijezda sam u travničkom Bratstvu, pa oca svi zbog mene časte i on u jednom trenutku pripremi mezu da skupa pojedemo i popijemo. A ja mu kažem da njemu uz inat, kako se u Travniku govori, nikad neću niti kap popiti. Tako je i bilo. Živio sam po zakonitostima svoje majke, a ona nikad nije dala na oca, premda ju je maltretirao, bacao i rušio po kući... Kad sam se osjetio dovoljno snažnim jednom prilikom sam ga uhvatio, a on viče da ga pustim. Broji mi do tri, ali ja mogu i petoricu držati, toliko sam snažan i bijesan na njega. Za to vrijeme majka svetica uzima cjepanicu i puče me njome po leđima. Viče da me sram bilo, da pustim oca... Na što se otac majci obraća i govori: ‘Jesam li ti rekao da se ne miješaš?‘", ispričao je Miroslav Ćiro Blažević za Gloriju.
Prvih godina je paralelno trenirao skijanje i nogomet, no za ovaj posljednji sport prevagnuo je Dinamo za koji je počeo igrati 1954. I to je bio splet sretnih okolnosti. Te je godine trebao ići na državno prvenstvo u Mrkopalj, no prije skijanja otišao je u Zagreb posjetiti sestre Dragicu i Jelenu te je tamo naišao na bivšeg trenera Gloca koji ga je trenirao u Travniku. Pozvao ga je da dođe na probu u Dinamo.
Ćiro je, naravno, došao. "U Dinamu je bio trener Milan Antolković, a ja sam ga odmah impresionirao borbenošću, fantastičnošću i tehnikom. Sve je bilo spremno da se predstavim Dinamovim navijačima", opisao je Ćiro taj sudbonosni susret.
Prvo je napustio skijanje, no prije nego je obukao Dinamov dres, morao je obući vojnu uniformu i odslužiti vojni rok, koji je tada povećan na 24 mjeseca. Nakon Dinama odlazi u Lokomotivu, a zatim se vraća u Bosnu i Hercegovinu u Sarajevo, gdje igra do 1958, a u Hrvatsku se vratio 1958., ali ovoga puta u Rijeku. U Rijeci mu se 1962., godinu dana nakon vjenčanja, rodila najstarija kći Barbara.
Blažević je više od 60 godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, kćeri Barbaru i Catherine te sina Miroslava Juniora. Za svoje unuke kazao je da među njima ima sportaša, no otkrio je da se neće profesionalno baviti nogometom.
"Na sreću ili nesreću nisu rođeni da budu šampioni, pa im je bolje da se drže škole. Permanentno učenje i znanje su najvažniji da biste egzistirali, to im nastojim prenijeti", kazao nam je kada je otkrio da su njegovi unuci također talentirani sportaši.
Ćiro je nakon Rijeke igrao za švicarski nogometni klub Sion. No, posljednjih godina igrače karijere imao je jake bolove u koljenu, o tome se konzultirao sa svojom sestrom Jozefinom. "Seka, neću biti veliki nogometaš. Ne mogu više, koljeno me boli da mi dođe plakati. Ali obećajem ti, bit ću veliki trener", kazao je Ćiro sestri.
Prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey. U briljantnoj trenerskoj karijeri vodio 25 klubova - u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija - Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23.
Osvojio je brojne utakmice i prvenstva, no dva velika rezultata su mu obilježila karijeru i život - Dinamov naslov prvaka Jugoslavije iz 1982. te bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj. Naravno, to su pobjede koje su i njemu najbitnije.
"Uvijek ’82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo ’82 je na prvom mjestu, pa onda dugo ništa, pa moji Vatreni," kazao je Blažević u prosincu 2021. na premijeri dokumentarnog filma o Miroslavu “Ćiri” Blaževiću autora Sabahudina Topalbećirevića.
A za te velike pobjede vezao je i najveće dragocjenosti. "Kapa sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, bijeli šal, UEFA-ina potvrda da sam trener svih trenera, dva kaputa, košulja i kravata koje sam nosio u to vrijeme... To su moje najveće dragocjenosti i uspomene", kazao nam je Ćiro.
Svoj vedri duh zadržao je do posljednjih dana, i nakon dugogodišnje borbe s karcinomom, svjesnosti da je njegov kraj blizu, bio je spreman na šalu - i to na svoj račun. Spremno je ispričao najbolji vic koji je čuo u posljednje vrijeme.
"Što bi Ćiro htio da mu se u pogrebnom slovu kaže? Eno ga se mrda", ispalio je kao iz topa Ćiro, dodavši da je to i vic i želja, a da mu je najdraže što je nekoga nasmijao.