Kad nije na pozornici, Marko Bujanović, frontmen benda Gazde, vrijeme provodi uz knjigu: odlučio se vratiti na studij ekonomije, gdje mu je jedan od kolega i najdražih partnera za učenje - sin Andrija
Iako ove godine Gazde obilježavaju trideset godina njihovog bezvremenskog hita, "Još i danas zamiriše trešnja", a prije dvije godine proslavili su tri desetljeća karijere koju i dalje potvrđuju sa stotinjak koncerata godišnje, njihov frontmen Marko Bujanović (51) odlučio se ostvariti i na drugim poljima i uhvatiti se u koštac s novim izazovom. Dok bend nastavlja uspješno ispunjavati koncertne kalendare, Marko je prije nešto više od godinu dana odlučio napraviti iskorak izvan glazbenih okvira i upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu. Položivši gotovo sve ispite, upisao je drugu godinu studija, a motivacije mu nije nedostajalo jer neke ispite sluša, a neke i priprema zajedno sa sinom Andrijom (24), koji studira na trećoj godini.
"Ja sam kopirao njega, a on je zapravo kopirao mene. Naime, prvi sam puta Ekonomski fakultet upisao onda kada je trebalo, nakon srednje matematičke gimnazije, no u to vrijeme smo već počeli jako puno svirati s Gazdama i nisam se stigao posvetiti učenju. Sada sam krenuo iz početka. Mislio sam da će biti lakše, iz prve godine su mi ostala dva ispita, matematika i statistika. A ocjene? Prolazne, nisu za javnost", smije se Marko ponosno. Dijelom na sebe, a dijelom na najstarijeg sina Andriju s kojim dijeli školske klupe. Andrija je isprva dvije godine studirao povijest, a onda je, spletom nesretnih okolnosti, promijenio mnoge stvari u životu - pa tako i studij. Naime, s nepunih dvadeset godina doživio je tešku prometnu nesreću, kada je automobil iz suprotnog smjera prošao kroz crveno i oborio ga na skuteru, nakon čega je tjedan dana ležao u bolnici i bio podvrgnut dvjema operacijama. Bio je to prijelomni trenutak za nove životne odluke. Danas njihova tri motora stoje netaknuta u garaži njihova doma u Markuševcu i čekaju nove vlasnike. A tata i sin uhvatili su zajedno knjige u ruke i posvetili se učenju.
"Ponekad me prepoznaju na faksu, a studenti često misle da sam profesor - ne zbog garda nego zbog godina, pa kad uđem u predavaonicu, svi se malo utišaju. Smiješno je što sam stariji od većine profesora, kao i od dekanice. A povlastica nemam nikakvih, nitko mi nije još progledao kroz prste. Godi mi odlazak na predavanja. Htio sam malo "izbrusiti mozak", resetirati se od stalne svirke. Faks mi je došao kao mentalni odmak. Nitko nije propao jer je previše učio. Iako, nije lako sve uskladiti, studiranje zahtijeva sate učenja i nema prečaca. No, na to nisam ni navikao. Moj pokojni otac bio je poduzetnik, sestre blizanke su poduzetnice, a ja sam s petnaest godina počeo ozbiljno svirati i stvarati bend. Nikada nismo razmišljali da se zaposlimo negdje, nego uvijek da realiziramo svoje ideje - kojih ne manjka", govori Marko.
Kada je supruzi Tanji (52) rekao da će upisati faks, mislila je da se šali. "Smijala se i rekla da nisam normalan, što nije daleko od istine. Svi su me doma zezali, posebno sinovi Nikola (19), koji studira fiziku, i Juraj (23) koji studira građevinu. Njih dvojica Ekonomiju ni ne priznaju kao faks", smije se Marko. Ipak, i od Nikole i od Juraja katkad ima velike koristi jer mu povremeno daju instrukcije iz matematike. To, kaže, kompenziraju ručkom. Iako njegova supruga Tanja drži četiri kuta kuće, Marko voli uzeti kuhaču u ruke. Andrija hvali tatine mesne delicije koje se dugo i sporo pripremaju, a Marko skromno kaže kako je dobar u pripremi roštilja.
"Tata super kuha, ali svi se uključujemo u kućanske obaveze kada stignemo. Uz studiranje, paralelno radim u jednoj start up kompaniji, a za ispite katkad uzimam godišnji. Fokus mi je da učim stalno i prikupljam iskustva. Za neke buduće zajedničke projekte sam otvoren - inicijativa je zasad više na njemu", govori Andrija, aludirajući pomalo na ekonomiju, ali i na glazbu.
Naime, i on obožava tamburašku glazbu, a svira i brač, vrstu tamburaškog instrumenta, baš kao i tata pa kaže da ne bi odbio da ga tata pozove u Gazde. No, taj bend čvrst je, kaže Marko, kao i prije tri desetljeća. Naime, od početka okupljanja postav benda je isti.
Isti postav tri desetljeća
"Okupili smo se tada, ranih devedesetih, kao prijatelji iz djetinjstva. Većina nas išla je u isti razred. Zajedno smo igrali nogomet, košarku, zajedno smo počeli svirati kada nam je bilo dvanaest godina, a sa šesnaest smo već svirali po restoranima. Jedva smo bili punoljetni kada smo dupkom napunili veliku dvoranu Doma sportova. Složni smo, rijetko se posvađamo, ali brzo prođe. Svi se znamo iz djetinjstva i to je jače od svega", govori Marko.
Dodaje kako bend Gazde broji čak devetnaestero djece te da je ponosan na svoja tri sina i najmlađu, mezimicu obitelji, 11-godišnju Petru koja pohađa peti razred osnovne škole. Tinejdžerske mušice njega i suprugu su zaobišle, a sretan je što još žele biti s njima pod istim krovom u Markuševcu. "Naš kvart je neotkrivena oaza. Živimo pokraj šume, bude nas ptice, navečer je potpuna tišina. Automobil prođe svaka dva sata, divno mjesto za život. Srećom, prije desetak godina smo sagradili kvalitetnu drvenu kuću pa smo u potresu ostali netaknuti", prisjeća se.
Andrija dodaje kako je kao tinejdžer često prigovarao na lokaciju jer im je zadnji bus prema kući odlazio već oko ponoći, ali danas tu oazu mira ne bi mijenjao ni za što. "Dobro smo povezani s Maksimirom i Sljemenom pa često odlazimo svi na skijanje i hodanje. Ponekad samo sa sestrom odem na sanjkanje i jednostavno uživamo. Petra i ja se najbolje slažemo, ona je najmlađa, a ja najstariji. Imamo zajedničke interese, ona svira violinu, ja sviram brač. Svi smo muzikalni u obitelji. Juraj je jedno vrijeme pjevao i dobro mu ide, ali više ga zanima građevina. Nikola je svojedobno plesao folklor, kao i naša mama", govori Andrija.
Uspomene na Markuševac
Marka i suprugu Tanju spojila je glazba. Upoznali su se 1992. na folkloru, gdje je on svirao, a ona plesala, a sedam godina kasnije su se vjenčali. "Kad su dečki bili mali, supruga je puno više vremena provodila s njima, radi djece je napustila posao u banci, jer sam ja često bio na svirkama. Ali, uvijek sam se trudio sve nadoknaditi. No, nikada nisam djecu forsirao da se moraju baviti glazbom, htio sam da se posvete nekim svojim karijerama. Mislim da svatko treba naći u životu svoje mjesto gdje mu je dobro, u čemu se snalazi, da gradi neke svoje karijere. Danas mi je drago da ih glazba zanima, a posebno što je Andrija imao priliku učiti svirati tamburu kod profesora koji je i mene učio, pokojnog Danka Mazuta koji je bio jako angažiran oko tamburaške sekcije u Markuševcu", objašnjava.
Priznaje da im je zagrebačka Arena na listi želja, dok njegov Andrija dodaje kako su njemu najdraži tatini intimni koncerti upravo u Markuševcu - gdje je sve počelo. Obitelj ga prati kad god sviraju u Zagrebu.
"Jako smo puno putovali po Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Nizozemskoj, pet puta smo bili u Australiji, četiri puta u Americi i Kanadi. I danas sviramo izvan Hrvatske, ali naš veliki cilj je Arena, kojoj se nadamo za dvije godine. Trenutno radimo na novom, desetom studijskom albumu. Što se publike tiče, najviše je čine mladi, oni danas nose koncerte, ali dolaze i ljudi koji su s nama od samih početaka. Lijepo je vidjeti tu mješavinu generacija. U povodu jubilarne obljetnice objave pjesme "Još i danas zamiriši trešnja" Croatia Records izdala je našu prvu ploču nazvanu upravo po toj pjesmi, na kojoj je 13 najvećih hitova. Imamo i dva live albuma snimljena u Domu sportova, a treći je pred samim dovršetkom - miksamo ga i uskoro će biti objavljen. Posebno nam je drag jer je snimljen u povodu 30. godišnjice benda, traje tri sata, najdulji je do sada i ima sjajnu atmosferu. To izdanje samo što nije izašlo - nadamo mu se do Božića, kao poklon ispod bora - govori Marko Bujanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....