Osim što je najtraženiji glumac u ovom dijelu Europe, 43-godišnji Goran Bogdan jedan je i od najskromnijih - samo ga je teško uhvatiti za intervju, a to zna svatko tko je jednom probao. Ovaj put smo ga zatekli na glavnom zagrebačkom kolodvoru, u kupeu vlaka. Ne, nije nikamo putovao, baš je ovih dana u Hrvatskoj, na relaciji Zagreb - Šibenik gdje snima i film i seriju. U Šibeniku snima seriju "Bijeli put", u produkciji HRT-a, prema scenariju Emira Imamovića Pirkea i u režiji Tomislava Rukavine gdje glumi s Ninom Violić i Elvisom Bošnjakom.
Zatečen pak u kupeu, snimao je kratki film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" u režiji našeg istaknutog dokumentarista Nebojše Slijepčevića o pokolju nad Bošnjacima u bosanskom mjestu Štrpci. U pauzi snimanja kratko je tek otišao do Beograda na predstavljanje filma Ivana Marinovića "Živi i zdravi", gdje je iznova u paru igrao s našom glumicom Tihanom Lazović Trifunović, ovaj put u ulozi vjenčanog kuma njezinog supruga.
Naše druženje trajalo je dva sata, a susret je bio, kao i uvijek - prijateljski, samo što Goranu kao našoj trenutačno najvećoj filmskoj zvijezdi svako malo netko prilazi ne bi li ga pozdravio i porazgovarao s njim. Naš intervju je zbog toga također "patio". Kratko smo skoknuli do improvizirane kantine gdje smo uz goveđi gulaš, kasnije i štrudlu od jabuka, razgovarali o nekoliko projekata koje je završio ili upravo završava jer o drugim poslovima radi ugovornih obaveza još ne smije govoriti. Tijekom našeg razgovora dotakli smo se tema ljubavi i doma, unatoč glumčevoj jasno izraženoj diskretnosti o obiteljskim odnosima i partnerstvu s 31-godišnjom beogradskom glumicom Jovanom Stojiljković.
Upravo ste na zagrebačkom Glavnom kolodvoru završili snimanje filma s redateljem Nebojšom Slijepčevićem. O čemu je riječ u filmu, odnosno kakva je vaša uloga?
- Film se bavi zločinima nad bošnjačkim stanovništvom u Štrpcima, odnosno otmicom i likvidacijom 20 civila iz vlaka na liniji Beograd - Bar. To je okosnica radnje, ali bavimo se više odnosom čovjeka, nijemog promatrača, na svireposti koje se događaju oko njega. Na vječnu dilemu reagirati ili ne reagirati i samu mogućnost koliko je reagirati moguće. Koliko je humanost krhka i koliko su granice ljudskog porozne. Kako je svijet koji mislimo da je stvarnost ustvari samo "naša" stvarnost. Da svjetovi koje smo toliko pomno i s trudom gradili, a ta nam je gradnja izazivala tjeskobe i strepnje, nadanja, očekivanja, razočaranje, mogu lako biti isparani i pretvoreni u prah a da nitko ili malo tko reagira na to.
Kratki film ima drugačije autorske izazove, ima li i za glumce i autore?
- Sigurno da su drugačiji, ali više u formativnom smislu. Sama srž tih izazova ostaje ista. Čak je malo teže jer skraćujući vremenski okvir izričaja primorani ste biti koncizniji i direktniji. Kako režijski, tako i u glumi. Prisiljeni ste sažimati i racionalizirati svoje postupke. Da razmišljate izvanjski, odnosno da izmjestite fokus i da više nego inače uzmete u obzir oko publike i upravljate joj koncentracijom. Navodeći je da u kraćem razdoblju stječe određene zaključke. Super je to vježba da se vaš umjetnički ego stavlja pod kontrolu. Nemate vremena uživati u sebi i kititi djelo nepotrebnim viškovima.
U Šibeniku pak snimate seriju prema tekstu Emira Imamovića Pirkea. Slučajno znam da ste i prijatelji. Kako se glumački prilazi prijateljskom, odnosno prijateljevom tekstu?
- Isto kao i inače. Sreća u nesreći ili samo sreća jest da je Pirke vrhunski pisac. A dodatna je sreća da zahvaljujući tome znam za roman odavno i dugo smo razgovarali o tome koliko bi dobro bilo adaptirati ga. Maštalo se da bude film, ali možda je još i bolje da je ispala serija. Kao što sam gore govorio o sažetosti kratke forme, u seriji imate suprotno - slobodu dužine. Više je mjesta za naraciju. Atmosfera ima prostora za raspuhati se, raspojasati se. Smatram da književnost voli serije. Ne govori se bez veze da je renesansa televizije proistekla baš iz serija i da je ovo novo vrijeme baš vrijeme pisaca, odnosno scenarista.
Koja je vaša uloga?
- Glumim načelnika policije. Nije tipičan policajac. No, ne bih dalje otkrivao da ne kvarim gledateljima skorašnje iskustvo.
Upravo ste predstavili film "Živi i zdravi" gdje igrate s Tihanom Lazović - dok mi čekamo na hrvatsku premijeru - recite nam nešto o filmu i vašoj ulozi.
- Taj je film nastao na osnovu jedne videokasete s kraja 80-ih. Redatelj Ivan Marinović mi je dugo pričao o tome i ta svadba je bila okosnica i za naš film. Teško je reći da je to romantična komedija. Ima romantike i ima smijeha, ali ono što je smiješno je životnost situacija. Ne smijemo se gegovima, nego se s knedlom u grlu smijemo sebi samima. Tihana igra mladenku, ja sam mladoženjin najbolji prijatelj i kum.
Također, Tihana i vi ste imali nekoliko zanimljivih glumačkih partnerstava. Postajete nezaobilazan tim u većim projektima. Što donosi ta spoznaja?
- Nadam se da smo birani zbog naše kvalitete. Ne zbog neke tipizacije. U Tihaninu kvalitetu ne sumnjam nimalo, a na svojim sumnjama radim. Tihanu znam od Akademije i već na kratkim filmovima koje je snimala kao studentica znao sam da se pred nama nalazi neprikosnoveni talent. Ne mogu opisati ljepotu i lakoću dijeljenja scene s njom. Tihana dozvoljava ogromnu kreativnost i slobodu. Znate da vas sa suprotne strane čeka sigurnost, zaigranost, povjerenje jer tek tada nastaje čarolija.
Film je doslovno, implicitno i eksplicitno jako političko oruđe - kako ostati autorski neokaljan?
- Onom kome je, neka je i bujrum mu. Smatram da nema jačeg političkog stava, nema jače propagande od kvalitete. Sve više se opredjeljujem politički za kvalitetu, za dubinu. Makar se i zeznuli pa krajnji proizvod ne ispadne toliko dobar, opet dobro. Treba stremiti ka tome i dozvoliti si i grešku nekada. Kada kažemo "neokaljan"- pitam se, koliko je moguće biti neokaljan? Više od pola života se kaljamo i kaljaju nas pa se ostatak pokušavamo oprati i očistiti. I ta "kaljavost" je nužni dio nas.
Dakle, u jednoj mjeri se može?
- Ne znam, ali mora se.
Iritira li vas praksa političke korektnosti koja u pravilu simulira korektnost, a nastavlja reproducirati iste odnose moći?
- Ne znam da li me iritira. Pitam se što je s druge strane. Tu čačkajući stižemo do samih početaka. Možda ja, koji sam odgojen u silnoj buci i galami, zazivam neku pristojnost i korektnost. A na nama samima je da se tražimo i uspostavljamo svoje svjetove. Od društva tražim samo da bude funkcionirajući sistem. Bojim se tih "popujućih" sistema. Lako skrenu u totalitarizme, te tuđe želje da meni bude bolje. Ostavite me na miru! Dovoljno čovjek ima muke da spozna samog sebe. Svijet mu tu ne pomaže. To ispada neprestano žongliranje sa žiletima. Svi se upliću u sve i svakoga jer valjda nemaju snage i hrabrosti sobom se baviti. Reproduciranje istih odnosa moći je ustvari slika stanja nemoći. Stalno živimo neku burnu i važnu povijest, stalno nas ti mlinovi zbilje i globalnih tekovina melju i melju. Mi moramo ovdje puno borbenog truda uložiti da bismo došli do nule. Umara to.
Zašto je apolitičnost unutar umjetničkih krugova popularna? Kada govorim o politici, mislim, naravno, i na filmske politike reprezentacije....
- Mislim da je to rezultat tog umora. Meni se čini da nije to apolitičnost, nego nešto puno gore - apatičnost. Odsustvo svih stavova. Nije ništa samo po sebi ni pravo ni krivo. To je odraz ili odgovor na pritiske. Ne znam je li ispravno očekivati od svijeta da bude drugačiji. Možemo se nadati. Ali očekivati? To nužno implicira razočaranje. Na kraju krajeva sam sebe razočaravam. Što imam od svijeta očekivati?
Strahujete li od ulaska u glumačku stereotipiju?
- Ne fali mi strahova. A prvo je to problem. Strah je možda prvi neprijatelj kreativnosti. Možda je bolje baciti se naglavačke iz aviona. S druge strane, bolje ispasti glup nego ispasti iz aviona. Ne znam, iskreno, istražujem sve i svašta i želim dozvoliti tu slobodu da se zezam i da se ne shvaćam ozbiljno.
Što bi vama sada bio izlazak iz zone komfora? Ili ste već tamo...
- Ne osjećam se komforno nimalo. Težim komforu. Mada mi se čini da nisam čovjek od komfora.
Nova, druga snimanja su u tijeku - što smijete najaviti?
- Osim ovog o čemu smo govorili, ništa drugo. Snimam puno, hvala Bogu, i svuda!
Smijemo li vam se nadati ponovno u teatru?
- Nadam se da da. Ali, da se razumijemo, ja sam jako ispunjen kreativno. Otkrivam svaki dan nešto novo. Stupanj angažmana u meni gori svaki dan, sve više. Hoću bolje, više, jače. U kojoj formi, nije mi važno. Ne mora to nužno biti uopće gluma. Učim i znatiželjan sam. Smanjuje mi se "ekshibicionizam" s godinama. Tražio sam priznanje i ljubav, i još ga tražim. Auditorij mi je bio širok, a katkad i preširok, sada to shvaćam. Mislim da je cilj svesti ga na jednu osobu. Mene. Na kraju se sve svede na to.
Značajno ste promijenili lifestyle, čini mi se - pričajmo o pozitivnim i negativnim posljedicama te odluke...
- Nisam promijenio lifestyle zapravo nimalo. Sve je isto samo što mi uloge donose određene pravce koje slijedim. I to nije zadano, nego sam sebi zadajem. Sljedeće uloge koje mi predstoje zahtijevaju od mene taj neki pristup. Ne mora značiti da neće opet otići u nekom drugom smjeru, odnosno da neću krenuti istraživati neki smjer. Da ne ispadnem bahat. Ovako, ovim putem stvaram sebi dodatnu dozu zanimljivosti. Igram se s raznim stvarima, možda i griješim, možda "brijem", ali čini mi se da mi radi neku razliku. Sjetim se tu razgovora između Dustina Hoffmana i Sir Laurencea Oliviera gdje je stariji rekao mlađem kolegi, koji zbog scene nije spavao tri noći: "Kolega, a da probate s glumom?" Možda mistificiram, ali sad je, eto, tako.
Valentinovo je iza nas, imate li odnos prema tom danu? Sjetimo se francuskog filozofa Alaina Badioua koji je rekao da je ljubav u ovakvom svijetu uhvaćena u škripac i opkoljena, odnosno, kako je rekao pjesnik Rimbaud, da bi je trebalo i ponovno izmisliti... Kakav je vaš odnos prema tim idejama?
- Možda baš to. Ta želja za novim i stalnim izmišljanjem sebe i svijeta oko nas oštećuje ljubav. Umara je. Podsjeća na doziranje droge kod ovisnika. Pokušava si izazvati onaj prvi "thrill" dok ne umre od predoziranja, nikad ne uspijevajući doseći onaj prvi šut, prvu ljubav. Glad postaje svrha samoj sebi. Neutaživa. Možda je ljubav unutar nas samih i ne znam treba li je izmišljati. Prije zamišljati. Više se slažem s Badiouom da je treba braniti i čuvati jer to podrazumijeva neko postojanje i bdjenje, a izmišljati je treba samo kada je nema. Kako god, branili je ili izmišljali, to je bolje raditi svakodnevno, a ne samo na Valentinovo. Suhoparno je samo jednom godišnje.
Što vas je u posljednje vrijeme ugodno iznenadilo?
- Problem je što me sve manje toga iznenađuje. Ili ja starim pa sam ciničniji. Gubim nadu u iznenađenja.
Živite između Beograda, Zagreba i Istre. Dom je proširena kategorija, za vas...
- Svijet je dom, odnosno dom je unutarnje stanje.