Fotograf, biciklist, putopisac, čovjek koji živi po svome - to sve je Hrvoje Jurić, autor knjiga u kojima opisuje svoje avanture jer on je čovjek koji je rad od 9 - 17 zamijenio za ono što voli.
Kako opisati čovjeka koji zapravo voli ono što radi i uživa u životu, a da ne pripada svijetu fikcije? Da ne stanuje u izvjesnoj utopiji? Znamo mi - on se zove Hrvoje Jurić, naš je istaknuti putopisac, fotograf, snimatelj, biciklist i tu moramo staviti tri točke... jer biografija ovog zanimljivog čovjeka je šira od dohvata kojim je sada pokušavamo ograničiti. Živi po svojim pravilima, sa svoja dva psa, u svom automobilu, bilo gdje na svijetu. Kako? Lako! Njegove ideje doma, lifestylea, stvarnosti u velikoj su mjeri drugačija od dominantnih razmišljanja koja možete pročitati u medijima i zato smo posebno sretni što je baš on, naš sugovornik.
Dom može biti svašta...
- Meni je to svako mjesto na kojemu se osjećam dobro. Tamo gdje smo moji psi i ja, gdje ima dobro za pojesti...
Vaši ukućani su...
- Psi Ena, Max i ja smo članovi ove putujuće obitelji. Živimo kao čopor. Ena je miks Border Collija i Settera i uskoro će imati sedam godina, a Max je Border koji će uskoro imati četiri godine.
Kada ste, uvjetno rečeno, odabrali lifestyle nomada, kako je vaša uža i šira intimna javnost na to reagirala?
- Nikada nisam bio zainteresiran živjeti na ovakav način. Smatrao sam da kada jednom odete na cestu, da povratka nema. Odnosno da je teško vratiti se u stvarnost, u kuću, i stvoriti obitelj ako želite. Bojao sam se da ću izgubiti doticaj sa stvarnošću. I onda se sve jednostavno dogodilo. Ne mogu reći da nisam birao. Efekt koji je postignut je da danas imam puno kvalitetnije odnose s prijateljima i obitelji.
Danas živite puno više „stvarnosti” od prosječnog građanina...
- Često su me pitali koji je to posao koji ja radim i koliko oduzima vremena i odgovor je jednostavan – kada sam se prebacio u ovakav "način življenja", shvatio sam da imam svo vrijeme svijeta i da mogu maksimalno iskoristiti vrijeme ispred mene. Neovisno jesam li u Rumunjskoj gdje snimam medvjede ili u Alpama gdje se pripremam za put za Norvešku i li Durmitor, činjenica je da kada se ujutro probudim mogu odmah upaliti kameru i fotografirati. Uglavnom sam na lokacijama koje oduzimaju dah, a one, i ponajviše ljudi, nas mijenjaju. Danas radim više nego ikada, ali nemam taj osjećaj unatoč tome što nemam radno vrijeme, i novac većinu toga ne može platiti.
Ipak, važno je napomenuti da vaš poslovni status i lifestyle nije nužno „romantičan” kako izgleda, i da zahtijeva odstupanje od iluzije sigurnosti na koju smo kulturološki „nakačeni”...
- I to uvijek kažem: da sam od 12 godina mojih putovanja, osam godina si jedva hranu mogao priuštiti. Oduvijek mi je ta ideja sigurnosti bila prividna. Uglavnom ne znamo što će se dogoditi s nama, i moja je odluka u tom smislu bila da budem apsolutno ovisan o sebi. Privatno i poslovno se kod ljudi uglavnom odjeljuje, a ja sam to nekako spojio. Moje privatno gotovo da i ne postoji. U tom smislu je jako teško ostvariti odnose s prijateljima, ljubavne odnose. Međutim, moja je odluka jasna, odlučio sam se posvetiti ovome što radim, a danas – sutra ako se što dogodi u smislu partnerstva, dogodit će se, a ako ne, nema veze – u dobrom sam društvu.
Kada je najbolje fotografirati?
- U rano jutro i predvečerje, kada je "zlatni sat".
Ručak radite često, jer kao pravi filozof odnosno nomad „sve svoje nosite sa sobom”?
- Teoretski imam sve što sam imao i doma, samo u manje kvadrata, ili više, kako želite.
Da približimo, što je to što sve nosite sa sobom u svom automobilu?
- Kada sam prodao kuću, shvatio sam da sam skupljao stvari koje mi ne trebaju, odnosno da mi treba puno manje od onoga što sam imao. U svom Dusteru nosim solarni tuš, stvari za higijenu, kuhalo, mini frižider, tu je odjeća, moja hrana, pseća hrana. Kao pravi Slavonac sa sobom uvijek nosim kobasicu, kulen ili kulenovu seku. Moj auto je moj mali kamper.
Je li priprema hrane izazovnija za takav lifestyle?
- Što sam stariji sve više biram kvalitetniju hranu. Trudim se, kako se kaže, češće jesti „na žlicu”.
Kada je život postao ljepše iskustvo, nakon svih teških perioda koje ste prošli - primarno mislim na prerane gubitke roditelja?
- Dolaskom Maxa u moj život i prvim putovanjem oko svijeta.
Kada ste počeli vjerovati u sebe, odnosno kada ste počeli vjerovati da ovo sve ima smisla?
- Vrlo rano sam vjerovao da ću u jednom periodu života moći živjeti od ovoga što radim. Naravno, kao u svakom poslu, i ja sam se sa svojim preispitivao ima li uopće smisla.
Što vam se čini, kako ste istrajali tako dugo? Predugo ste si mogli priuštiti samo jedan obrok dnevno....
- Moja tvrdoglavost koju sam naslijedio od roditelja je dosta pomogla. I činjenica da ako dugo i predano radite, jednom morate uspjeti. Nemam poroke i bavim se sportom. Suštinski živim jedan skroman život. Moje životne potrebe su iz korijena promijenjene.
Put oko svijeta vam je dao puno lekcija, koje želite podijeliti s nama?
- Prije mojih putovanja bio sam jedna prilično pravocrtna osoba i svatko tko je bio drugačiji, meni je predstavljao problem ili ugrozu. Naučio sam da nisam toliko dobra osoba i da se moram mijenjati. Ljudi su uglavnom onakvi kakvi ste prema njima. Do sada, moram reći, niti jedan jedini problem na putovanjima nisam imao.
Koja je druga, univerzalna misao o kulturama koje na prvu djeluju toliko različite? Koja je lekcija?
- Kada se ugase „svjetla reflektora” svi smo mi samo ljudi na ovom svijetu. Prestao sam biti vjernik jer smatram da religija uništava ljude. Znam i vjerujem da se u čovjeku nalazi i dobro i loše, kako god to nazvali naknadno. Ne vjerujem u nevidljivu ruku koja nama upravlja. Naprosto, vjerujem u ljude ili ne vjerujem.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Gloria x Dacia