Iako je davno osvojio srca gledatelja u serijama ‘Bitange i princeze‘, ‘Stipe u gostima‘, ‘Crno-bijeli svijet‘ te brojnim predstavama u matičnom kazalištu Kerempuh, gdje više od dva desetljeća zabavlja publiku i sebe (nadaleko mu je hvaljena glavna uloga u predstavi ‘Škrtac‘), Hrvoje Kečkeš (50) posljednjih je godina postao omiljeni voditelj na bravo! radiju. Zajedno s kolegama Dorom Srdar i Markom Bratošem budio je Zagrepčane, nasmijavao ih, i odlično im je to išlo kao timu. To će nastaviti i 6. listopada na Hrvatskom radiju, gdje ovaj trojac odlazi, pa smo tim povodom razgovarali s Hrvojem, i o tome kad se zaljubio u glumu, što mu znači Dinamo, kako se riješio opasnog poroka, ljubavi sa suprugom Vedranom, o njihovoj kćerkici Miši i 50. rođendanu.

Jeste li ikad mogli zamisliti da će se vaš odlazak s bravo! radija u javnosti komunicirati kao najveći radijski transfer?

Teško mi je to bilo zamisliti, a kamoli činjenicu da ću se radijskim voditeljstvom baviti osam godina. I da ću imati tu sreću naći se u ekipi koja će biti toliko slušana na jednoj nacionalnoj frekvenciji. To je zamislivo u nekim većim zemljama, ali da će naš prelazak na Drugi program Hrvatskog radija nekoga toliko zanimati – nisam se nadao.

Uigrani radijski tim uskoro će se čuti u Hrvatskom programu; Dora Srdar, Marko Bratoš i Hrvoje Kečkeš

JOSIP MOLER CROPIX

Je li vas malo strah i imate li tremu od dolaska na Drugi program, s obzirom na njegov kultni status i vjerne slušatelje?

Kad radiš neke promjene, nešto novo, moraš računati na to da će jedan dio starih slušatelja možda biti razočaran, barem u početku. No nas upravo motivira ta činjenica – napraviti nešto novo i vjerovati u sebe da možemo kvalitetnim sadržajem zadržati što veći broj slušatelja, ali i dovesti puno novih. Jednostavno vjerujem da će im naš program s vremenom prirasti srcu.

Što mislite, u čemu je magija trojca kojeg činite vi, Dora Srdar i Marko Bratoš? Koliko se konceptualno naslanja na čuveni BBC radio?

Dobro ste to detektirali, mi bismo se voljeli nasloniti na BBC, upravo nam je to neka ideja. Mislim da možemo, a naše su kvalitete – evo, sad se malo “prodajem” – prirodnost i opuštenost. Kad smo u programu, obično jesmo dobre volje, ali kad i nismo, ne bježimo od toga. Vjerujemo da u tom trenutku ima dosta ljudi koji također nisu dobre volje, a mi iskrenošću i energijom ne pokušavamo na silu doprijeti do njih, već spontano podići razinu dobre volje i njima i sebi.

Hrvoje u radijskom ‘elementu‘

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Koji je najbolji osjećaj na radiju?

To što ljudi ne vide kako si odjeven, barem što se mene tiče. Mislim da ima nešto romantično u tome da slušatelji sami vizualiziraju neke stvari, mada je danas sve više radija online i prenosi se i video program. To su neki novi sadržaji u koje ćemo se i mi trebati uklopiti.

Kako je došlo do toga da ste kao afirmirani glumac postali i prepoznatljiv radijski glas?

Kontaktirala me kolegica Doris Pinčić koju sam tada tek površno poznavao, nismo imali priliku glumiti zajedno, a radila je na bravo! radiju. Kad smo razgovarali o mom angažmanu, isprva nisam mogao zamisliti da ću svako jutro biti u programu, i to od šest do devet. Međutim, postupno sam osvijestio da imam želju i potrebu dati nešto lijepo slušateljima s tom ekipom.

Hrvoje priznaje da glas ne čuva, ali, srećom, nikad nije imao problem s njim

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Kako čuvate glas?

Moram priznati da ga ne čuvam. Čak se ne mogu sjetiti da sam ikada imao problema s glasom u ozbiljnoj mjeri da sam morao preskočiti smjenu na radiju ili otkazati nastup u predstavi.

Zapalite li cigaretu?

Ne klasičnu, pušim elektronske posljednjih šest godina. Priznajem, prije sam pušio obične cigarete, ali ne previše. Kad sam prešao na ovu elektronsku spravicu, uvidio sam da mi obična cigareta više ne odgovara.

Suprugu Vedranu je, kaže, upoznao na jednom tulumu tako što mu je složila ukusan sendvič

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Ostvarili ste brojne uloge koje se i danas pamte: poput Kaze iz Bitangi i princeza, zatim u seriji Crno-bijeli svijet, bili ste Miro u Stipe u gostima. Zašto gluma?

Ne tvrdim da i ovo radim sjajno, ali vjerujte, čega god bih se uhvatio, bilo bi gore od glume. Kod mene je to počelo jako rano. Negdje u drugom razredu osnovne krenuo sam na recitatorske i dramske grupe u svojoj školi u Zapruđu. A u petom ili šestom razredu osnovne krenuo sam na dramske grupe u ZKM-u, i to mi je bila velika želja. Moji roditelji nisu iz te branše; naša obiteljska povezanost s glumom bila je ta da smo zajedno gledali filmove dok sam bio dijete. Kad sam završio akademiju, uvijek sam imao sreću da je što god bih igrao bilo dobro prihvaćeno. Tako da bih bio lud da nisam pokušao i ustrajao u tome.

U kakvoj ste obitelji odrasli?

Rekao bih – prosječnoj zagrebačkoj. Majka je radila kao knjigovotkinja u jednoj firmi, a moj otac je elektrotehničar. Jedno je vrijeme radio semafore u firmi Nikola Tesla, pa potom u Ericssonu. Dosta kasno, tek sa deset godina, dobio sam brata Alana i on je za mene uvijek mali mlađi brat. Alan je daleko od glume, ali u mnogo smo stvari slični. Bili smo sretna i bezbrižna djeca. Mislim da je to najvažnije: omogućiti djeci da što više maštaju, a oni će sami naći svoj put.

Veliki navijač Dinama igra mali nogomet s ekipom iz Kerempuha

MARKO TODOROV CROPIX

O čemu ste maštali kao dječak?

Možda će nekome zvučati ludo, ali već sam kao klinac znao da ću voditi ovakve intervjue, igrati u kazalištu i da će publika pljeskati. Naravno, i da ću biti na filmskom setu.

A nogomet – veliki ste zaljubljenik u Dinamo?

Znao sam da neću biti nogometaš, ali sam osjećao da ću do kraja života pratiti klub za koji navijam, i to od trenutka kad sam s ocem došao na prvu utakmicu u Maksimir. Bila je to 1982. Tada je Dinamo postao prvak bivše države. I taj prizor...

Čega se sjećate od tog dana?

Svega! Pobjede Dinama, gola Zlatka Cice Kranjčara za koji Džemal Mustedanagić kaže da ga nije Cico zabio, već ga je on pogodio, a taj se odbijanac pretvorio u povijesnu pobjedu. Pamtim prepun stadion, brdo zastava i u poluvremenu Mateja Matešića i Sanju Doležal koji s grupom Prva ljubav pjevaju Dinamovu himnu Nebo se plavi. Nakon toga Dinamo postaje moja ljubav.

"Idem u teretanu, nešto sam mršaviji nego prijašnjih godina, ne opterećujem se prolaznošću. Čak bih rekao da se osjećam bolje sada nego u dvadesetima", govori

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Igrate li nogomet rekreativno?

Za razliku od nekih mojih prijatelja i kolega, nikad ga nisam trenirao, ali ga rekreativno igram svaki ponedjeljak, i to od 2006. Tu je ekipa u kojoj su i talentirani nogometaši glumci; Josip Brakus, Filip Detelić, Matija Šakoranja, Matej Đurđević i drugi. Svi igramo sve; to je mali nogomet, i što je netipično za ovu igru, ne “pokoljemo” se oko rezultata. Prilično smo smireni.

Jeste li nekad osjetili pritisak slave?

Ne, ne toliko da bih se morao zatvarati doma i bježati. Nisam niti čovjek koji bi to morao, neki egotriper koji bi uživao u tome. Nemam ni paranoju da me netko prati. Uglavnom su reakcije na mene pozitivne.

Prije nekoliko godina otvoreno ste pričali da ste imali problema s alkoholom. Što vam je bio okidač za taj problem?

Ne znam točno što je bio okidač, vjerojatno traženje neke dodane vrijednosti. Srećom, uvijek sam imao želju i odlučnost prestati s time. Naravno, ne može to kad ti hoćeš – treba se tome posvetiti, raditi na tom problemu da bi uspio.

Zvijezda brojnih domaćih serija kaže da je od malih nogu znala da je gluma njegov poziv

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Što vam je najviše pomoglo u odvikavanju?

Podrška supruge, brata, okoline, prijatelja. Imao sam sreću da sam bio okružen ljudima koji me nisu poticali na piće; naprotiv, pazili su na mene. Kad sagledam, moje je pijenje bilo i društveno uvjetovano. Znate kako je, malo se popije iza predstave, pa se fešta, druži... Ali ne bih rekao da je profesija utjecala na taj moj problem. Naprotiv, pomogla mi je da još više stavim fokus na predstave i tekstove.

Kako je izgledao vaš prvi susret sa suprugom Vedranom?

Upoznali smo se na jednom tulumu; bio sam gladan i ona mi je složila ukusan sendvič. I tako je započeo naš razgovor.

Sjećate li se od čega je bio sendvič?

Mislim da je bio od čajne i nekog sirnog namaza.

Uskoro slavite godišnjicu vaše veze.

Tako je, 15. listopada bit će 27 godina da smo zajedno.

Jeste li ostali romantični?

Pa znate što, sve manje. Čovjek dođe u neke godine, pa mu je ta romantika smiješna. Mogu samo reći da Vedranina i moja priča traje i trajat će.

Za kćerkicu Mišu ističe da je kreativna, druželjubiva, a za ljubav prema supruzi Vedrani kako je ‘satkana u više dimenzija – od zaljubljenosti do podrške i poštovanja, mijenja oblike, ali uvijek traje‘

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Što vam je Vedrana dala?

Ona mi je najbliža. Ona je moja pohvala, moja kritika, majka našeg djeteta. Ljubav je sama po sebi satkana u više dimenzija – od zaljubljenosti do podrške i poštovanja - mijenja oblike, ali uvijek traje.

Kako biste opisali kćerkicu Mišu?

Naša Miša je svoja, fenomenalna, obožavamo je. Ima sedam godina i ide u drugi razred. Super je u školi, druželjubiva, ide na plesnu i dramsku grupu, druži se s ekipom u kvartu. Ima i kreativnu crtu i puštamo je da uživa u djetinjstvu, a s vremenom će doći do toga gdje bi se više željela okušati.

U ožujku ste navršili 50 godina. Znači li vam to nešto posebno?

Idem u teretanu, nešto sam mršaviji nego prijašnjih godina, ne opterećujem se prolaznošću. Čak bih rekao da se osjećam bolje sada nego u dvadesetima.