Dok njegovi prijatelji iz benda "Cubismo" u zoru čvrsto spavaju, umorni nakon kasnonoćne svirke i putovanja kući, njihovom frontmanu i perkusionisti Hrvoju Rupčiću počinje novi dan. Dovoljno mu je odspavati dva ili tri sata da se, bosonog i pun energije, zaputi u svoj vrt nedaleko od obiteljskog doma u Vukomeričkim goricama, ubrati zrele tikvice, mladi luk, papriku, rajčicu, korabu, lisnatu salatu. Počupa i vlati trave koje su unatoč redovitom plijevljenju izniknule u gredicama, a kada se njegova supruga Ivana, glazbenica i modna dizajnerica, malo kasnije probudi, u kuhinji je dočeka košara s povrćem za ručak. S njom se budi i njihov sin Petar koji će u rujnu napuniti tri godine: dan mu počinje tako da bosonog dotrči tati u vrt i baci mu se u naručje.
Ljeti se u njihovoj kući na malenom brijegu hoda bez obuće: to je tek jedna od brojnih prednosti života u prirodi omiljenog muzičara, čiji je bend u 28 godina postojanja nanizao 24 Porina. Ovo ljeto su rasprodani, sviraju uzduž i poprijeko Hrvatske, stoga će se glazbenik pridružiti supruzi i sinu na moru tek krajem kolovoza. Već u rujnu očekuju ga prve probe s orkestrom matičnog kazališta Komedija čiji je član gotovo dvadeset godina. Da nema svoj vrt, izvor radosti kad mu sve rodi - i muke ako mu gredice napadnu nametnici - teško da bi sve zadatke odrađivao ležerno, kao da "brodi" kroz život bez napora.
"Trebale su mi tri godine da pohvatam osnove vrtlarenja i shvatim što znači kada vam ljudi sa sela kažu da im trenutak u kojem urone prste u svoju zemlju odnosi sve brige. Taj osjećaj je glavni razlog zbog kojeg smo se 2020., iz stana višekatnice u Sigetu, preselili u zagrebački zeleni prsten. Stvar je u tome da Ivana i ja najbolje funkcioniramo u prirodi: ja sam dvadesetak godina planinario, a otkako mi je Ivana postala životna suputnica, odlazili smo na motorističko-planinarska putovanja. Bili smo na Kavkazu, u Maroku preko Atlasa, u Iranu, popeli smo se na najviši vulkan u Aziji, 5610 metara visok Damavand, a s tog putovanja je nastala i moja druga knjiga "U zemlji plemenitih ljudi". Osim izvrsnog prijema u Hrvatskoj prevedena i na perzijski jezik, te je u Iranu prodana u više od 15 tisuća primjeraka. Sljedeće godine napravili smo motoavanturu Središnjom Azijom, od Hrvatske sve do Kine i Afganistana i vratili se preko Kavkaza, a knjiga s tog putovanja još uvijek je u izradi. Prije tri godine smo pak putovali Jordanom. Zajedno smo otvorili i svoj Youtube kanal pod nazivom "Šarena kugla" na koji smo stavili putopisne dokumentarce koje smo napravili na tim putovanjima. Poslije tih avantura uredno smo se vraćali u naš stan na sedmom katu "betonjare", a zadovoljstvo nakon putovanja brzo bi nestalo, dok jednog dana nismo zaključili da tu nešto ne štima", govori 53-godišnji Hrvoje Rupčić.
Kada su prelomili odluku o odlasku iz grada, trebalo je izabrati mjesto kamo se preseliti. Ivana Kujundžić Rupčić, 35-godišnja Imoćanka s kojom se glazbenik vjenčao 29. srpnja 2019. na Biokovu, kaže da ih je do brijega na kojem danas žive, dovela planinarska markacija.
"Bila sam trudna s Petrom pa sam penjanje po Biokovu i Velebitu zamijenila šetnjama po šumi. Hrvoje me motorom odvezao u ovaj kraj nadomak grada. Došli smo do mjesta u blizini naše današnje kuće i ugledali planinarsku oznaku koja nas je vodila do šume - kroz ulicu u kojoj sam zamijetila predivnu, malu drvenu kuću! Hrvoje je primijetio da je čeznutljivo gledam, a kada je tu večer poslije šetnje posegnuo za laptopom, naslutila sam da će potražiti drvenu kućicu za nas dvoje i bebu kada se rodi", govori osnivačica modnog brenda Monarch Fashion, koja je prije udaje i majčinstva bila pjevačica gipsy swing benda "Gadjo Manouche".
Muzičar je u oglasniku naletio baš na to isto, 100 godina staro drveno zdanje koje joj se toliko svidjelo. I cijena je bila povoljna. Najbolje je bilo to da se kupovima kućice poklopila sa zatvaranjem zbog pandemije korone: budući da je smještena unutar gradskog prstena, mogli su dolaziti i uređivati zapuštenu nekretninu koliko su god htjeli.
"Izgledala je kao da dvadesetak godina nitko nije ušao u nju, bila je puna paučine, nije imala struje ni vode. Vodu za čišćenje donosili smo iz Zagreba", kaže glazbenik dodajući da su čestim dolascima privukli pozornost prve susjede: prodavala je kuću u kojoj danas stanuju. I nju su kupili povoljno: preselili su potkraj ljeta 2020. prije nego se 3. rujna te godine rodio Petar.
Drveno zdanje danas je njihov produženi dnevni boravak gdje se Ivana i njezin suprug nadmeću tko će prvi zauzeti ležaljku ispred raskošnih grmova hortenzija. Na kraju dana, u vrtu koji okružuje kućicu iz bajke, izgrađenu 1920., pijuckaju domaći orahovac ili liker od dunja i ruža, kucaju se s Petrom kad im se smjesti u naručju sa svojom čašom punom soka koja samo što se nije prolila. Ondje često ugošćuju prijatelje (zezaju ih da su postali ‘brdovlasnici‘), u posjet im često dolaze Hrvojevi sinovi iz prvog braka, Noa (25) i Jakov (19), a u srpnju su na svom malom brdu proslavili četvrtu godišnjicu braka.
Šala o "brdovlasništvu" ima smisla jer su vlasnici preko 4000 četvornih metara plodne zemlje i livada, prostrane jednokatnice s dvije terase, vrta, drvene kućice, a to sve stajalo ih je koliko i polovica njegovog obiteljskog stana u Sigetu. Zemlju je trebalo obraditi, htjeli su imati vlastitu hranu i ako sve ispadne kako su isplanirali, stvoriti samodostatno domaćinstvo koliko je god moguće. Problem je bio u tome što Ivana i Hrvoje nisu imali nikakvo predznanje.
"Ivanina mama rekla mi je da vrt prije sadnje treba temeljito ‘prefrezati‘. Nisam imao pojma što je to. Našao sam susjeda koji mi je objasnio da se termin odnosi na obrađivanje i usitnjavanje tla uz pomoć rotirajućeg oruđa, ‘freze‘. Kad me je susjed poslije ‘frezanja‘ pitao gdje će mi biti gredice, nisam znao ni što su gredice. Krenuo sam u vrtu od apsolutnog neznanja i uz pomoć savjeta susjeda, istraživanja na internetu, postao sam relativno uspješan autodidakt u ekološkom uzgajanju povrća", priča Hrvoje Rupčić.
Učio je na vlastitim pogreškama. Primjerice, shvatio je da mu mrkva "odbija" uspjeti ma što napravio. Ne paše joj zemlja i gotovo, kaže. S druge strane, grašak im je proljetos obilno rodio iako ga je neravnomjerno utiskivao sjeme u gredice, po principu "što bude, bit će".
"Ivana je spremila u zamrzivač preko 15 kilograma graška. Prošle godine smo imali 120 kilograma rajčica, što nam je previše pa sam ih ove godine posadio manje. Dobro ćemo proći s paprikama, nadam se bogatom urodu niskih mahuna u čijoj mi je sadnji pomogao Petar - priča vođa "Cubisma". No, maleni katkad previše revno pomaže tati. Prošle godine izvukao je iz vrta sve oznake na kojima je stajalo što je posađeno u gredicama – gledao je kako tata pljevi vrt pa je to iskopirao", ne znajući da to ne bi smio dirati.
Voća imaju toliko da bi mogli otvoriti OPG za preradu jabuka, krušaka, šljiva, dunja, višanja, trešanja, ribiza, malina, kupina i grožđa s brajde pokraj njihove drvene kućice, a lani su posadili smokvu. Preradu voća i povrća u zimnicu preuzela je Ivana, uz svakodnevno pripremanje obroka kad je Hrvoje na putu. Oboje su jako dobri za štednjakom, no kuhinja im je relativno mala stoga su uveli pravilo da je riječ "dnevnog chefa", posljednja. Primjerice, kada Ivana zamoli supruga da joj prepusti prostor dovršiti krem juhu od graška i mente te krekere od sjemenki, on to mora uvažiti i pričekati svoj red za pečenje otkoštenih bataka i zabataka začinjenih s malo dimljene paprike i kumina.
"Jako volim ljuto i imam posebnu gredicu s ljutim papričicama, posadio sam i scorpion, jednu od najžešćih na svijetu. U dogovoru s Ivanom, dodajem ju samo u svoj tanjur jer ona ne voli žestoke okuse", kaže Hrvoje Rupčić.
Kaže kako se na njihovom stolu za svaki ručak mora se naći velika zdjela salate. Često naribaju i mladi kupus iz vrta s eko mrkvom (koju im daruje susjed), s mladim lukom i cherry rajčicama. Ili pripreme salatu od bulgura i mente, zasitnu ljetnu salatu koja može biti i samostalni obrok. Na njihovom stolu često se nađe tanko narezani "povisme", odnosno slanina iz Ivaninog kraja.
"Nastojimo jesti onako kako su se hranili naši stari. Prioritet su domaće namirnice iz našeg podneblja, ponajviše povrće. Jedemo malo mesa: ne mislimo sasvim prijeći na vegetarijansku kuhinju ali smo shvatili da nam je mala količina, veličine dlana, dovoljna. Ne jedeno ni kupovne paštete i nareske: draži nam je proteinski kruh koji sami pečemo, kod kuće pripremljeni namaze od povrća, poput humusa, sir koji Ivana priprema od susjedovog nepasteriziranog mlijeka", kaže muzičar.
U jela redovito ubace prstohvat mirodija koje ih podsjećaju na njihova putovanja, poput kumina i kurkume te puno ljekovitog začina koji objedinjuje hrvatsku kuhinju s gastronomijama Bliskog istoka i Perzije kuhinju, mentu.
"Gotovo da nema jela na našim putovanjima u kojima nismo osjetili metvicu, uključujući i namaz od patlidžana, borani bademjan kojim su nas nahranili nomadi u Iranu. Ponijeli smo recept, Ivana i ja ga često pripremamo na njihov način. Okus mente u nama budi prekrasna sjećanja i želju da kada Petar malo poraste, zemlju plemenitih ljudi posjetimo ponovno", zaključuje Hrvoje Rupčić.