Dubrovački kantautor, koji će uskoro održati koncerte u Osijeku i Zagrebu, prisjeća se djetinjstva i najvažnijih trenutaka karijere, otkriva koje ljubavi stoje iza njegovih hitova te u čemu uživa sa sinom Kristijanom i unukom Celine.
Bilo je blizu ponoći u to davno ljeto 1965. kada je mladi glazbenik Ibrica Jusić prišao redarima na ulazu u dubrovački klub Labirint u Starom gradu s molbom da ga puste unutra bez plaćanja jer nije imao novca za ulaznicu. "Nisu me pustili. Nikakav i jadan, sjeo sam na skaline, uzeo gitaru i zasvirao da mi tuga prođe. Pojavila su se dva mlada para, sjeli su i slušali. Prišao mi je i malo stariji momak te po dubrovački rekao: "Dođi i sutra, imamo prijatelje u Zagrebu, bit će im drago da te čuju…" Glazbenik se vratio sljedeće i još mnogih večeri. Publike je bilo sve više. Svirao je iz ljubavi prema rodnom gradu, nitko mu to nije plaćao. Otada do danas, Ibrica već više od šezdeset godina prebire po gitari ispred Dominikanskog samostana u povijesnoj jezgri grada, njegova pjesma postala je jedna od najljepših dubrovačkih tradicija, a on jedan od omiljenih hrvatskih šansonjera. Čak i oni koji ga tamo slušaju prvi put, shvaćaju da on nije glazbenik kao drugi, već simbol samog Grada.
"Još sam prvih večeri zamolio publiku da na skalinama ne plješće, ne puši i ne pije. To je moj princip. Tamo se uživa sotto voce. Ako se to ne poštuje, kupim gitaru i idem doma", kaže 81-godišnja glazbena legenda. Njegovoj vjernoj publici uskoro će ipak zabridjeti dlanovi: Ibrica je pripremio pravu glazbenu poslasticu, obljetnički koncert "Od Shakespearea do sevdaha i nazad", glazbeni presjek svoje 61-godišnje karijere i preko šest desetljeća nastupa na skalinama rodnog grada. Prvi će se održati 15. travnja u osječkoj Koncertnoj dvorani Franje Krežme, a drugi 22. travnja u zagrebačkom Studentskom centru. S njim će na pozornicama biti njegov ljubimac: petipolgodišnji japanski akita Simba. Psi su oduvijek bili s njim na sceni, kao njegov zaštitni znak.
Uvijek uz psa
"To mi je peti prijatelj s četiri šape u životu, nakon dugodlakog belgijskog ovčara Vagabunda i crno-bijelog ovčara Oskara, kojeg sam spasio iz snijegom zametene Ljubljane. Treći je bio škotski ovčar Arčibald, pratio me 15 i pol godina. Nakon njega došao je belgijski crni ovčar Bond, pa Simba, kojeg sam nabavio kao štene", prisjeća se Ibrica.
Tijekom nastupa Simba je miran i nečujan. Najradije zauzima mjesto pokraj mikrofona i kutije s gitarom. Dok se publika smješta na sjedala, neki ga pokušavaju dozvati i pomaziti, no uzalud jer ljubimca je odgojio tako da ne obraća pozornost na tuđe pozive. Dubrovački kantautor će na svojim obljetničkim koncertima podsjetiti na najveće hitove, uglazbljeni Shakespeareov sonet 66 koji je prepjevao kao "Sit svega toga", "Jubi san jubi vašu ćer", "U svakom slučaju te volim", "Nemoj poći sad", "Spomeni se, Barbara", "Ne dajte da vas zavedu", "Laku noć", "Nostromo", "La vie", "Čovjek bez kafića"... Otkriva kako će koncertom u zagrebačkom Studentskom centru, poslije 58 godina, zatvoriti poseban krug: debitirao je na estradi u rujnu 1968. na Zagrebačkom festivalu održanom na istome mjestu. Iako mu je to bio prvi festival u životu, pobijedio je s pjesmom "Celuloidni pajac" čije je stihove napisao pjesnik Zvonimir Golob, a uglazbio ih je skladatelj i dirigent Pero Gotovac.
"Pero je odigrao ključnu ulogu na početku moje karijere. S njim me je spojila prijateljica, umjetnica Jagoda Buić. Srela ga je u ljeto 1968. na Stradunu i rekla mu da me dođe poslušati kod dominikanaca. Došao je i poslije svirke mi predložio: "Vama je mjesto u Zagrebu, a ne u Njemačkoj. Čekamo vas". Jagoda mu je, naime, već rekla da imam spremne dokumente za odlazak na rad u njemačku tvornicu automobila. Posao mi je pronašla moja tada već bivša djevojka, Njemica Barbara, opjevana nakon raskida u istoimenoj pjesmi za koju me je nadahnuo Jacques Prévert. Kako više nisam imao osjećajni motiv, bacio sam dokumente za Njemačku i stigao u Zagreb", prisjeća se kantautor.
Najbolji obrat u karijeri
Pobjeda na festivalu otvorila mu je vrata Satiričkog kabareta Jazavac, današnjeg Kerempuha. Tadašnji direktor, Fadil Hadžić, ponudio mu je stalnu glazbenu točku i honorar od kojeg je mogao pristojno živjeti u Zagrebu. Bio je to najbolji mogući obrat u karijeri kantautora čiji je prvi album "Ibrica Jusić" objavljen 1974. Drugi album bile su "Skaline od sudbine" po istoimenoj, mnogima znanoj pjesmi, uz njegove klasike "Na Stradunu", "Mačka", "Jubav moja". Iza Ibrice je sveukupno petnaest studijskih albuma i još toliko kompilacija. Od 1970. nastupao je u Parizu. Ondje je, uz pauze ljeti kad se vraćao u Dubrovnik te dolazio nastupati u Zagreb (gdje mu je i danas zimska "baza"), živio petnaest godina. Prijestolnicu šansone nije odabrao slučajno: upijao je stvaralaštvo Jacquesa Brela, Georgesa Brassensa i Léa Ferréa - kako bi, nadahnut njima, stvarao samo njemu svojstven glazbeni stil. Slično je svoj izgradio i veliki pjevač Charles Aznavour s kojim je Ibrica Jusić, na poziv francuskog pisca, novinara i producenta Jacquesa Chancela, 1979. nastupio u emisiji Le Grand Échiquier na TV France 1.
Izveo je pjesmu "Pismo ćali" Vice Vukova prepjevanu na francuski. I započeo prijateljstvo i suradnju s Chancelom koja je potrajala do producentove smrti 2014. godine.Dubrovačkog glazbenika muzika je odvela i na druge koncertne adrese. Među njima je dvorana Konserthuset u Stockholmu: dan prije Ibrice ondje je 1966. nastupala Ella Fitzgerald, a dan nakon njega koncert je imao Bob Dylan. Dubrovački kantautor je sredinom 70-ih nastupao u njujorškom Carnegie Hallu te u sidnejskoj Operi, 80-ih ga je bilo po cijeloj Europi (živio je na potezu Pariz - Stockholm - Dubrovnik - Zagreb) s tim da je 90-ih adrese i koncerte sveo na Hrvatsku, gdje ima vjernu i brojnu publiku.
Životna priča ovog fascinantnog glazbenika počinje u skromnom stanu u dubrovačkom Starom gradu, gdje je odrastao kao jedno od sedmero djece u radničkoj obitelji, majke Emine i oca Arifa. Majka mu je imala krasan sopran, a radila je kao pomoćna radnica u restoranima diljem grada, gdje je po potrebi i čistila jer je djecu trebalo prehraniti, dok mu je otac imao mali štand s voćem i povrćem na tržnici. Bio je i odličan harmonikaš.
"Roditelji su mi bili 63 godine u braku, do očeve smrti potkraj 80-ih. Dali su mi temelj, a Bog mi je dao talent ili, bolje rečeno, poziv. Bili smo siromašni, ali u tom našem siromaštvu uvijek je bilo pjesme, nerijetko sam pjevao da zaboravim da sam gladan. Otac Arif imao je harmoniku kojom se ponosio uoči Drugog svjetskog rata - kada su mi roditelji mnogo bolje živjeli. Međutim, sve što su imali, sve su im uzeli: sve je nakon rata otišlo u državnu imovinu", govori glazbenik.
Velika obitelj
Njegova najstarija sestra Hašmeta bila je solistica na radiju u Beogradu - gdje je diplomirala medicinu i ostala živjeti. Imali su i brata Kemala kojeg je ondašnja država odmah nakon Drugog svjetskog rata (zato što je kao 14-godišnjak bio partizanski kurir) školovala za mehaničara u mornaričkom Remontnom zavodu u Tivtu, gdje je kasnije radio. Upravo je on u obitelj Jusić, zahvaljujući solidnim primanjima, donio prvu gitaru.
"Zaključao ju je u ormar, no moj brat Đelo obio je bravu, prisvojio gitaru i po sluhu naučio svirati. Čim bi čuo da Kemal dolazi kući, s gitarom je bježao na Srđ. Na kraju mu je Kemal poklonio instrument. Tako je počela Đelina glazbena priča", govori Ibrica, dodajući kako su se u njegovoj mnogočlanoj obitelji prije Đele - rodile sestre Nutveta i Sabira. Starija je divno pjevala, dok je Sabiru više zanimao sport. Bila je plivačica u dubrovačkom klubu Jug, kasnije se udala i preselila u Švicarsku. Nakon njih dvije, 1939. rođen je Đelo Jusić, kojeg je "oteta" gitara odvela u svijet glazbe: 1961. osnovao je Dubrovačke trubadure, postao znameniti skladatelj, gitarist, aranžer i dirigent, čemu se potpuno posvetio nakon što su se Dubrovački trubaduri početkom 80-ih ugasili (poznati su po pjesmama "Jedan dan, samo jedan dan" i "Dok palme njišu grane"). Nakon Đele, na svijet je 15. prosinca 1944. došao Ibrahim Jusić. Obitelj mu je nadjenula nadimak Ibrica: ostao mu je do danas. Posljednji se rodio Mujica Jusić, vrstan kuhar i odličan bubnjar koji je preko ljeta svirao u grupi Libertas. Ibrica se, pak, odmalena trudio biti što više uz Đelu dok su njegovi Trubaduri svirali u klubu Labirint, i drugdje.
"Upijao sam uz njega glazbenički zanat. Sve sam bio spreman dati samo da budem uz njega. Međutim, nikad me nije pozvao u Trubadure", otkriva, dodajući kako ga to nikad nije otvoreno zamolio, ali se nadao i tugovao što ga zaobilazi. Đelo godinama nije objašnjavao zašto mu nije dao priliku.
"To smo riješili prije petnaest godina: pozvao me k sebi na piće. Pokrenuo je razgovor o toj temi, očito je imao potrebu da se opravda. Bilo je malo sira, malo pršuta, malo vina. Rekao je: "Znaš li zašto te nikad nisam uzeo u Trubadure? Osjećao sam da si presnažan karakter da bi se uklopio u grupu. A grupa je mogla imati samo jednog lidera – to sam bio ja." I tako smo to riješili", govori Ibrica, koji brata pamti i po savjetu da kad pjeva, svaki pojedinac u publici mora imati osjećaj da se obraća baš njemu. Toga se pridržava i danas.
Ibrica je već kao osmoškolac, zbog glazbenog dara, počeo pjevati i glumiti u dramskoj grupi u sklopu kazališta Marin Držić. S druge strane, privlačile su ga ulice, kantuni i skaline u Starom gradu, gdje je život bio zanimljiviji od školskih klupa i proba u kazalištu. Tada ga je, kaže, pratila reputacija (pre)velikog mangupa kojeg je policija uzela na zub. Često su dolazili obitelji Jusić pitati Ibricu gdje je bio sinoć i što je radio, premda su mu najveći grijesi bili ubrati tuđu smokvu ili iz zafrkancije na tržnici u Gundulićevoj poljani, gdje mu je radio otac, s tuđeg "bankina" uzeti voćku. Tako se Dubrovnikom proširila fama o njegovoj "delinkventskoj" mladosti. S obzirom na to da se zbog "posjeta" policije na cijelu njegovu obitelj počelo ružno gledati, donio je drastičnu odluku.
U popravnom domu izučio zanat
"Kad sam napunio 14 godina, završio sam u popravnom domu u Filip Jakovu, a malo kasnije u ustanovi sličnog tipa u Malom Lošinju. Zašto? Dozlogrdilo mi je maltretiranje policajaca. Rekao sam majci i ocu da ću se sam prijaviti. Kad sam stigao najprije u dom u Filip Jakov, a onda u popravnu instituciju na Lošinju, pitali su me zašto sam im došao? Odmah su vidjeli da nisam "propalitet". Počeo sam marljivo učiti. Tamo sam zavolio knjige, sakupljam ih sa strašću do danas: kad ih je previše, podijelim ih jer su i meni kad sam bio domski mulac poklanjali knjige", govori šansonjer kojeg danas, zbog iznimne opće naobrazbe na materinjem, francuskom i talijanskom jeziku (sve je sam savladao), uspoređuju s dubrovačkim renesanšanima.
Budući da je u popravnom domu u Malom Lošinju izučio tapetarski zanat, odnosno restauriranje namještaja, do danas ima alat za uređivanje i presvlačenje namještaja. Često ga je koristio kad je sam uređivao svoj mali stan u povijesnoj jezgri.
"U Malom Lošinju bio sam do svoje punoljetnosti. Tamo je 1961. počela moja glazbena karijera. Ako ćemo je računati od trenutka kada sam prvi put zapjevao na pozornici, onda je to bio moj prvi nastup s domskim glazbenim sastavom na lošinjskim plesnjacima pjevao sam rock‘n‘roll standarde".
Da se njega pitalo, u domu bi ostao dulje, no početkom 1962. morao se vratiti kući jer su gradske vlasti (čim je u prosincu 1961. postao punoljetan) prestale plaćati tridesetak tisuća ondašnjih dinara za njegovo školovanje i uzdržavanje. Došavši kući, ponovno se našao na neizbježnim ulicama Starog grada. Kako bi pronašao svoj put, uhvatio se jedinog sidra koje je imao, gitare. Glazbeni zanat, koji je tada počeo učiti u hodu uz brata Đelu i druge dubrovačke muzičare i što je ranije svladao u domu, primijenio je u malim dubrovačkim klubovima i intimnim pozornicama - i strpljivo čekao svoj trenutak. Sve se poklopilo sredinom 60-ih na jednom od najljepših mjesta Starog grada, skalinama preko puta crkve sv. Dominika i samostana.
Zbog legendarnih ljubavnih balada Ibrica Jusić smatra se najvećim romantikom hrvatske estrade. Opjevao je svoje mnoge ljubavi. Danas sve zanima koja se njegova bolno proživljena ljubav krije iza pjesme "Jubi san jubi vašu ćer", jedne od najljepših ljubavnih ispovijedi domaće glazbe?
"Godinu i pol dana bili smo skupa. Njezin otac me je proganjao po gradu, nije odobravao našu vezu. Jednu večer družili smo se s tekstopiscem Krstom Jurasom koji mi je napisao prekrasne pjesme. Znao je za neveselu pozadinu naše ljubavne priče jer mu je moja djevojka ispričala kakav problem imamo. Drugo jutro Krsto mi javlja da ima nešto za mene: radilo se o toj pjesmi. Dao mi tekst koji sam uglazbio. Do danas je ostala sevdah ranjenog srca. Nevjerojatno koliko je ta pjesma s kojom sam 1977. pobijedio na Opatijskom festivalu utjecala na sudbine zaljubljenih, koji su poput mene voljeli i izgubili", kaže kantautor, čija je draga iz pjesme završila fakultet primijenjenih umjetnosti i nakon raskida krenula dalje. Ranije je imao dugu vezu s mladom Splićankom, o kojoj je 2013., u povodu gostovanja u Splitu, rekao: "Moja splitska ljubav dala mi je svoje najljepše godine, od svoje devetnaeste do trideset i druge. I ja sam joj na tome zahvalan."
Najveće blago - unuka Celine
Premda je često isticao kako ljubav vreba na svakom kantunu, o njegovu ljubavnom životu zna se tek da ima jednu bivšu suprugu, jednu bivšu zaručnicu i dvoje odrasle djece. Ipak, iza te suzdržanosti krije se nekoliko važnih životnih priča, među kojima posebno mjesto zauzima ona o njegovu sinu Kristijanu, rođenom u Zagrebu 16. prosinca 1980., čija je majka Zagrepčanka Jadranka. To je jedna od zaključanih Ibričinih tema, stoga smo odgovor potražili u njegovoj biografiji "Ibrica Jusić, čovjek bez kafića" koja je naslov dobila po njegovoj poznatoj pjesmi, a autor je bosanskohercegovački književnik Amer Tikveša. Ondje stoji kako je dubrovački kantautor na svoj 36. rođendan 15. 12. 1980., iščekivao rođenje prvog djeteta. Iste večeri je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupio Gilbert Bécaud, francuski pjevač i glumac - njegov dobar znanac iz Pariza. Našli su se u zagrebačkom hotelu Esplanade poslije koncerta, gdje je pjevač odsjeo. Neko vrijeme su skupa čekali vijest iz rodilišta, a kako je njegov francuski kolega rano ujutro morao stići na zrakoplov, otišao je spavati. Čim je Ibrica doznao da se rodio Kristijan, probudio je Bécauda. Ovaj je uskoro u hotelski bistro u crvenom "bademantilu" i s njim nazdravio. Ibričinoj supruzi Bécaud je u pisanoj poruci poručio: "Bravo, madame, bienvenue bébé".
Kada je njegov sin napunio dvije godine, dječaka i njegovu majku povukao je u Pariz, gdje su živjeli neko vrijeme. Naposljetku su se vratili u Zagreb s tim da se kantautorov sin, koji ima i hrvatsko i francusko državljanstvo, kasnije vratio u francusku prijestolnicu te završio dva fakulteta: kroatistiku na Sorboni i privatnu glazbenu akademiju, klavir. Ibrica nerado otkriva da se, nakon razvoda od njegove mame, njih dvojica neko vrijeme nisu viđali.
"Slutio sam i nadao sam se da će mi se, kad postane punoljetan, Kristijan sam javiti. Tako je i bilo: 1998. na koncertu u Zagrebu, na zagrebačkoj Opatovini, čuo sam kako me je nakon nastupa zazvao: "Tata!" Tu večer dugo smo razgovarali o temama koje više nismo otvarali. Danas imamo odnos koji mi ispunjava srce. Kristijan mi je sa svojom suprugom darovao moje najveće blago: osmogodišnju unuku Celine.Već sada jako dobro slika. Kad sam je prvi put upoznao, već je imala tri godine. Promatrao sam je kako slaže Lego kocke i rekao sinu: "Bit će slikarica ili arhitektica, trećega nema", pohvalio se legendarni glazbenik. Njegovo drugo dijete, odrasla kći Emina, živi u Švedskoj. Nisu u kontaktu, što nije njegov izbor, zbog čega žali. No, život ne bi bio život, kaže na kraju, da nam se sve želje mogu ispuniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....