Kada preko puta vas sjedne osoba koja je sveučilišni profesor, filmski redatelj, pisac i glazbenik, teško je odlučiti odakle započeti razgovor. A kada pritom saznate da ima dvije srednje škole, tri fa­­kulteta i magisterij, da je trostruki doktor znanosti, nositelj neslužbene titule "najobrazovanijeg Hrvata" te da mu je izmjeren IQ od čak 183 - dilema postaje još veća. Nikša Sviličić (55) virtuoz je na gitari koji svira čak trinaest instrumenata, zatvorenih očiju slaže Rubikovu kocku, piše pjesme, a okušao se i kao glumac u novom filmu o caru Dioklecijanu. Stručnjak je za interpersonalnu komunikaciju i predavač na prestižnim sveučilištima poput Harvarda, University of Vienna i Korea University of Technology and Education, a ujedno je i najmlađi dobitnik Nagrade za životno djelo u Hrvatskoj. No možda je najzanimljivije to što sve čega se prihvati radi s lakoćom i guštom. Zbog silnih obaveza nije ga bilo jednostavno uhvatiti za razgovor, ali tu i tamo pronađe koji slobodan trenutak. Tada ga provodi na putovanjima, u druženjima s prijateljima ili u svojoj oazi u Komiži. I premda već godinama spava tek tri i pol sata, zna se i opustiti - najčešće uz omiljenu seriju "Sein­­feld", čije epizode zna gotovo napamet. Ili uz "Crno zrcalo" i slične serije koje ga fasciniraju jer, kako kaže, igraju se idejom budućnosti koja je zapravo vrlo blizu.

Ljudi su uglavnom briljantni u jednom segmentu karijere, a vi ste svestrani perfekcionist koji ima potvrđeni IQ 183. Jeste li oduvijek bili takvi?

Uvijek mi je neugodno kad se razgovor počne vrtjeti oko tih brojki jer za mene je IQ zanimljiva psihološka kategorija i može nešto reći o načinu na koji netko razmišlja ili povezuje informacije, ali život vrlo brzo pokaže da sama inteligencija nije ni približno dovoljna. Puno važniji su upornost, disciplina i sposobnost povezivanja informacija. Ako sam u nečemu imao sreće, onda je to u toj kombinaciji: glava koja voli povezivati stvari i karakter koji ne odustaje. Zbuni me kad me netko opiše kao svestranog perfekcionista, jer iz moje perspektive to više izgleda kao dijagnoza ozbiljne kronične znatiželje koja se s godinama pogoršavala. Ako naiđem na nešto što mi je zanimljivo, želim razumjeti dubinu i smisao toga - bilo da se radi o nekoj riječi, priči ili poslovici ili o radu i tehničkim specifikacijama Kaplanove izotopne turbine. Mislim da tu dijagnozu, na užas moje okoline koja nikada nije imala mira sa mnom, nosim utkanu u sebe od najranijeg djetinjstva.

O kojem ste zanimanju maštali kao dijete?

Želio sam biti padobranac, pa su me suptilno odgovorili od toga, zatim astronaut i treće - da radim u ćevabdžinici! Od toga me još nisu uspjeli odgovoriti!

Kako su Slavonija i Dalmacija oblikovale vaš život?

Moja pokojna majka Branka iz ponosnih Bogdanovaca u Slavoniji bila je profesorica, a otac Andrija liječnik specijalist iz Komiže. Rođen sam u Osijeku, a kada su mi bile dvije godine, preselili smo se u Split. Djetinjstvo pamtim po mirisima splitskih ulica u rano proljeće, igranju "na franje" i "na balun". Kasnije Split pamtim po stalnim svirkama i bendovima, putovanjima s KUD-om Jedinstvo u kojem sam godinama svirao violinu. Slavonska ravnica mi je u dušu utkala ljubav i ultimativnu odanost bliskim i dragim ljudima, a Dalmacija prkos i ambiciju da sve što radim, radim najbolje što mogu i da stvari nikada ne ostavljam nedovršene.

Uz Komižu ga veže genetika, ali i mnogo više od toga...

PRIVATNI ALBUM

Jeste li paralelno završili medicinsku i glazbenu srednju školu, Akademiju dramske umjetnosti, Fakultet političkih znanosti i Filozofski fakultet?

Da, sve sam studirao paralelno i završio istovremeno. Ujutro bih išao u medicinsku školu, a popodne u glazbenu, što je značilo da sam dio dana provodio uz anatomiju i fiziologiju, a drugi dio uz harmoniju, solfeggio i instrument. To je savršena kombinacija: jedan dio mozga trenira analitiku i zadanost, a drugi senzibilitet i kreativnost. Potraga za znanjem ima divnu osobinu da otvara nova vrata baš u trenutku kad pomislite da ste nešto razumjeli i ponovno vas tjera na put prema otkrivanju dubina samoga sebe. Tek kasnije sam shvatio da se svi ti putevi zapravo susreću na istom mjestu jer, u mom slučaju, film, komunikologija, povijest umjetnosti, muzeologija, filozofija, književnost - naizgled su različita područja, a zapravo samo različiti načini da pokušamo odgovoriti na isto pitanje: kako ljudi razumiju svijet oko sebe i kako pokušavaju razumjeti jedni druge?

Kako izgleda život studenta koji istodobno studira na tri fakulteta i na svima je među najboljima?

Kad se to danas prepričava, i meni zvuči suludo: tri fakulteta, knjige, ispiti, ambicije, strahovi, rat, besparica. No, meni je to tada bio sasvim prirodan ritam života. Bio sam savjestan student na sva tri fakulteta i to mi je bilo važno. Nisam imao živaca za studentsku verziju ruskog ruleta tipa: "Možda me baš to neće pitati". Ako je na popisu bilo deset knjiga, ja sam pročitao svih deset i još jednu-dvije za svaki slučaj - da mogu šarmirati profesora. Znam da sam na sva tri faksa položio ukupno 144 ispita i u tom razdoblju dobio Rektorovu nagradu, Nagradu društva znanstvenika i još nekoliko akademskih nagrada na koje sam ponosan. Roditelji su mi one sumorne 1990., na prvoj godini faksa, dali 305 maraka za željeni printer i rekli: "To je to od nas, oprosti, ali eto - snaći ćeš se ti…" To je bio zadnji novac koji sam u životu dobio od roditelja, ali sam zato imao sjajne ocjene i s lakoćom bih dobivao mjesto u studentskom domu. Živio sam u gotovo svima - od Šare, preko Save do Cvjetnog naselja. Domovi su tada bili posebni, mali svemiri - mjesta gdje su se sudarale ambicije, snovi, razočaranja i životni rebalansi ranih dvadesetih. Istovremeno sam imao bend i zarađivao kao profesionalni studijski glazbenik. Svirao sam gitaru i violinu s ozbiljnim glazbenicima, snimao, putovao, pa me glazba tada dijelom hranila i vodila doslovno po cijelom svijetu.

Jeste li ikad pali neki ispit?

Bio sam jako marljiv student s najboljim ocjenama u generaciji na sva tri fakulteta i ni­­kada nisam pao niti jedan ispit. Ali to nije bila herojska priča jer kad vas nešto stvarno zanima, onda se ne cjenkate s gradivom upravo zbog toga što vas istinski zanima to što učite. Ne smatrate to obavezom, nego privilegijom i guštom. Dani su znali biti hektični: ujutro predavanja na jed­­nom fakultetu, zatim brzo na tramvaj pa na drugi, pa vježbe na trećem navečer, u zadnjoj grupi. Bez discipline to ne bi išlo, vrijeme sam organizirao gotovo kirurški precizno. Jedina stvar koja je u toj jednadžbi ozbiljno stradala bio je san. U prosjeku sam spavao oko tri sata - i danas spavam toliko - što je, naravno, izazivalo očaj kod mojih cimera u studentskim domovima. Oni bi se spremali za spavanje, a ja bih tek otvarao knjige.

Posjeduje više od sto gitara, a svira 13 instrumenata

PRIVATNI ALBUM

Trostruki ste doktor znanosti - iz povijesti umjetnosti i muzeologije, filmologije i književnosti te komunikologije - što vas je motiviralo da istražujete različita područja?

Iza toga ne stoji veliki plan niti ambicija da čovjek "skuplja" titule, već znatiželja koja s godinama očito nije pokazivala namjeru da se smiri. Film, književnost i komunikologija na prvi pogled djeluju kao tri različita svijeta, ali zapravo su to samo tri različita načina da pokušamo razumjeti isti fenomen - ljude i svijet oko nas. Film priča priče slikama, književnost ih priča riječima, a komunikologija pokušava objasniti ljepote i načine kako te priče putuju među ljudima i zašto neke zaboravljamo, a neke ostaju s nama cijeli život.

Kakav je osjećaj nositi titulu "najobrazovanijeg Hrvata"?

Svaki put kad čujem takvu formulaciju, osjetim nelagodu. Ne zato što ne cijenim obrazovanje ili godine rada koje su iza mene, nego zato što takve etikete ne razumiju da obrazovanje nije natjecanje u kojem se može jednostavno izmjeriti tko je "najviše" ili "najdalje" stigao. Ono je prije svega proces koji ima različite dinamike, putanje i dubine, pa su tako mnogi ljudi koje osobno poznajem u svojim područjima znanja dosegli razine ozbiljnije od mojih, ali nemaju potrebu za javnom prepoznatljivošću - pa se za njih ne zna koliko bi se trebalo znati. Diplome i doktorati su više putokazi koji pokazuju kojim ste se stazama kretali i marker upornosti i posvećenosti cilju nego dokaz da ste negdje konačno stigli.

Nervira li vas što mnogi mladi danas uče samo za ocjene, a do faksa ne znaju što ih zanima?

Kao društvo smo u posljednjih petnaest godina napravili ozbiljnu pogrešku čije ćemo posljedice tek u potpunosti osjetiti - hiperinflaciju odličnih učenika koja je otvorila veliku pukotinu u normativima znanja i strukturi generacija. Kada gotovo svi postanu odlikaši, ocjena prestaje biti mjera znanja i truda te postaje tek administrativna kategorija. Slična stvar dogodila se i na razini visokog obrazovanja. U bivšoj Jugoslaviji oko sedam posto populacije imalo je visoko obrazovanje, dok se danas u generaciji do 35 godina taj udio približava gotovo 49 posto. Na prvi pogled to zvuči kao civilizacijski uspjeh, no društvo ne može zdravo funkcionirati ako gotovo polovicu ge­­neracije usmjeri prema akademskom obrazovanju, kao da je to jedini legitimni životni put. Nisu svi rođeni za studiranje. Netko ima dar za matematiku ili filozofiju, a netko osjećaj za materijal, prostor ili tehniku i u prirodnijem bi sustavu postao vrhunski keramičar, stolar ili električar. Danas takvi sjede u uredima s diplomama koje ih nikada nisu istinski zanimale. Posljedice tog poremećaja vidimo svakodnevno - dobrog majstora danas je gotovo nemoguće pronaći, a na njihove se usluge čeka tjednima ili mjesecima. U tom kontekstu kritičan sam i prema bolonjskom modelu obrazovanja. Ideja je možda bila plemenita, ali u praksi je ozbiljno promijenila sustav vrijednosti: diploma je postala društvena norma, a ne rezultat stvarne intelektualne znatiželje i interesa.

Violina mu je jedna od omiljenih instrumenata

PRIVATNI ALBUM

Vlasnik ste i Porina koji vam je donijela suradnja s Oliverom Dragojevićem na pjesmi "Vjerujem u anđele". Po čemu ga pamtite?

Po rijetkoj kombinaciji jednostavnosti i veličine. Bio je umjetnik ogromnog talenta, ali bez ikakve potrebe da to naglašava. S njim je sve bilo prirodno: razgovor, šala, rad u studiju, priče o ribarenju. Imao je dalmatinsku toplinu i duhovitost koja u nekoliko rečenica razbije svaku umjetničku napetost i upravo zato su ljudi uz njega uvijek bili opušteni. Između nas je postojalo ono što je u glazbi često najvažnije - međusobno povjerenje. Jednom mi je Oliver rekao da je pjesma koju sam napisao kao soundtrack filma super i da će je rado otpjevati, ali da bi me molio da promijenim glavninu teksta jer mu se nije svidio i da se vidimo za tjedan dana u istom bircu. Nekim čudom ja zaboravim na dogovor i jedva stignem minutu prije vremena. I dok počinje pljusak, doslovno izmišljam neki novi tekst, pišući ga na nekom papiriću na koljenima - da bar s nečim dođem Oliveru i da ne ispadnem neozbiljan. Kada je vidio novi tekst, raspametio se i rekao: "To je to. Super!" Nikada nije doznao da su riječi nastale minutu pred sastanak. Kada je prvi put otpjevao "Anđele", dok sam ga ja pratio na gitari, ona je odjednom postala svemir. Taj je čovjek imao rijetku sposobnost da pjesmi udahne život.

Kome ste još pisali pjesme?

Već desetak godina blisko surađujem s Ne­­nom Belanom i nastale su pjesme koje su našle put do publike, a meni je najbliža srcu "Na Cvitnu nedilju". Za Zdravka Čolića smo, u suradnji s Belanom koji je napisao glazbu, a ja tekst, napravili novu pjesmu koja uskoro izlazi. Rekao mi je da će se njegov novi album zvati po jednom stihu iz te pjesme, ali taj detalj zasad ćemo zadržati kao iznenađenje. Bila mi je čast, ali trenutno mogu samo reći da taj stih i pjesma nosi duh velikih Čolićevih hitova iz osamdesetih.

Koliko gitara posjedujete?

Više od sto. To je jedna od onih strasti koje je teško racionalno objasniti, ali možda je upravo u tome njezina ljepota. Za svaku znam gdje sam je kupio, kada je ušla u moj život, od kojeg je drva napravljena i kakav joj je karakter tona. Različita drva stvaraju različite svjetove zvuka - cedar, smreka, mahagonij, palisandar, rosewood - svaki nosi svoj akustički potpis. Gitara tako postaje suputnik kroz različite faze života, a u svakom instrumentu čuvam dah i duh prošlog vremena.

Nikša u društvu prijatelja glazebenika: Nene Belana, Zdravka Čolića i Nikše Bratoša

PRIVATNI ALBUM

Vaš film "Vjerujem u anđele" osvojio je nagrade publike na više međunarodnih festivala - što mislite da je publiku najviše dotaknulo u toj priči?

Jednostavnost i univerzalnost istinite priče na kojoj se film temelji, a kakvu samo život može napisati. To je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih igranih filmova kada je riječ o nagradama festivalske publike, što me veseli jer publika reagira instinktivno, bez teorija i kalkulacija. Film ne ovisi o dnevnoj politici ni trendovima, a ujedno je vrlo osobna priča - moj hommage Komiži i otoku Visu. Prije svega, to je film koji slavi život kroz njegove nesavršenosti i male trenutke koji nas podsjećaju koliko je lijepo biti dio vremena u kojem živimo.

U "Dioklecijanu" imate ulogu papinskog namjesnika za Dalmaciju. Je li istina da ste od honorara kupili još jednu gitaru?

Nazvao me Božidar Domagoj Burić i rekao: "Nikša, kad zatvorim oči, vidim te kao papinskog povjerenika za Dalmaciju - Junija. Hoćeš li ga glumiti u mom filmu i seriji Dioklecijan?" Teško je odbiti tako uvjerljiv poziv. Honorar sam pretočio u krasnu koncertnu gitaru od brazilskog rosewooda. Prijatelji se šale da moj život završava pretvoren u instrumente, a u toj teoriji ima ponešto istine.

Kako ste uspjeli žmireći složiti Rubikovu kocku?

- Pretpostavljam da ciljate na YouTube video u kojem mi u brodu za Vis prije korone Neno Belan daje Rubikovu kocku, a ja je složim ne gledajući. Da, mogu je složiti zatvorenih očiju, ali u tome nema nikakve posebne magije jer to je stvar dobre memorije, koncentracije, prstohvata prostorne inteligencije i vježbe. Kad dovoljno puta ponovite određeni niz poteza, mozak ga počne pamtiti gotovo automatski. Zapravo je jednostavan princip: najprije pogledate kocku, zapamtite raspored, a onda se oslonite na niz algoritama koje ruke izvode gotovo mehanički. To mi je uvijek bila više zabavna mentalna igra nego nešto čime bih se posebno hvalio.

Koliko vam međunarodna priznanja znače u odnosu na priznanja u Hrvatskoj?

Lijepo je kad nešto što radite razumiju i ljudi izvan vašeg jezika i kulture. Ipak, priznanja iz Hrvatske imaju jednu drugu, vrlo intimnu dimenziju - dolaze iz prostora koji vas je oblikovao i u kojem živite. Najdraža mi je Nagrada za životno djelo, kao najmlađi dobitnik u Republici Hrvatskoj 2018., s 48 godina.

Kako izgleda vaš tipičan radni dan - kada ustajete i liježete?

Moj ritam je pomalo neobičan jer vrlo rijetko idem spavati prije pola pet ujutro, a obaveze mi uglavnom počinju vrlo rano pa nije teško izračunati koliko sna to ostavlja, ali svejedno - ja ionako budan sanjam.

Koje su vam strasti mimo posla?

Putovanja su mi oduvijek bila više od hobija, gotovo životni sveti gral. Posjetio sam dvoznamenkasti broj zemalja i svako putovanje doživljavam kao lekciju iz poniznosti: svijet je ogroman, raznolik i fascinantan, a mi mali. Posebno me raznježi dječačka priča: imao sam omot za školsku bilježnicu sa slikama Machu Picchua, Iguazúa, Svalbarda, piramida... Go­­di­­nama sam zamišljao ta mjesta, a život mi je omogućio da ih zaista posjetim. Osjećaj kad se dječačka mašta pretoči u stvarnost je neprocjenjiv. Strastveno pratim sport i imam pomalo savantski odnos prema podacima, osobito u nogometu i košarci. Nekada, recimo, uz društvo i čašu vina za stolom krene igranka tipa "Tko je igrao u finalu bugarskog nogometnog kupa 1953.?" pa dok ostatak stola gleda s nevjericom, društvo i ja znamo odgovor. Što se hedonizma tiče, veliki sam gurman i volim dobru hranu, društvo i razgovor koji traje dulje nego što je planirano. Kako je rekao Hemingway: "Piti mogu sa svakim, ali jesti samo s prijateljima." U toj rečenici ima puno životne mudrosti.

Što vam je trenutno u fokusu karijere?

Moj fokus je razgranat, ali sve se vrti oko ne­­­­koliko velikih projekata. Komponiram pje­­­sme za različite izvođače, što me ispunjava jer pjesma nosi posebnu radost stvaranja. Završio sam opsežan projekt - knjigu o tetovažama "Od Tabbooa do Tattooa" s više od tisuću stranica, na kojoj sam radio desetljećima, a planiram je objaviti najesen. Paralelno sam dovršio knjigu "Tamo gdje mitovi sretnu istine", o dvjema dubrovačkim karakama koje su 1539. nestale, istražujući razloge njihova nestanka. Pripremam i novu knjigu "Metodologija i algoritmi komunikacije", udžbenik iz komunikologije za studente i sve koji žele razumjeti kako nastaju poruke i zašto neke riječi ili slike snažno ut­­ječu na društvo. Moj prozni roman "Kobna gora" čeka da ga konačno nastavim sa 117. stranice.

Što vas veže uz Komižu?

Genetika, ali i mnogo više od toga. Na mojoj teraci su se pisali i brisali tekstovi, smišljale ideje, slagale rečenice, otkrivali svjetovi... Ponekad se šalim da bi za mene Komiža, kad bi postojala neka akademska pravda, trebala dobiti barem počasni doktorat za inspiraciju. Kompas duše koji mi ne da zalutati na otvoreno more i uvijek me vrati na pravi kurs.