Zagrebačka redateljica Jasna Nanut otkriva što ju je motiviralo da napusti voditeljski posao, magistrira režiju s 40 i napravi prvi dugometražni film na temu bračne nevjere - koji se uskoro počinje prikazivati u kinima
Vještina da gledatelja do te mjere uvedeš u fiktivni svijet da on kompletno zaboravi na stvarnost bila mi je toliko impresivna da sam je poželjela svladati. I to još od srednje škole, kad sam išla u Kinoteku i Filmoteku 16, koja, nažalost, više ne postoji, i gledala rane cikluse Romana Polanskog, Wima Wendersa i Erica Rohmera. Samo jedan dio te vještine je jezik, s kojim se volim igrati: jedna riječ na krivom mjestu čini razliku između uvjerljive i neuvjerljive rečenice na filmu - govori Jasna Nanut (48), poznato lice generacija TV gledatelja koje je pamte kao reporterku u HRT-ovom "Glamour Caféu", voditeljicu "Trenutka istine" i "MasterChefa" na Novoj TV. Sad se široj publici predstavlja u jednoj posve drugačijoj ulozi - kao redateljica nekoliko nagrađivanih kratkih filmova, čiji prvi dugometražni "Sedmo nebo" 9. studenog kreće u kinodistribuciju. To je crna komedija o oženjenom muškarcu koji vodi paralelni ljubavni život, a okuplja impresivni ansambl od 42 glumca, s Krešimirom Mikićem u glavnoj ulozi. Da je napravila dobar posao sugerirao je spontani pljesak dvije i pol tisuće gledatelja ljetos u Areni, usred premijerne projekcije na festivalu u Puli, a natječe se i u glavnom programu dugometražnog filma na skorašnjem Zagreb Film Festivalu.
Koliko dugo ste radili na filmu?
- Sedam godina, od toga pet godina na scenariju. To je, više-manje, normalno za debitantski dugometražni film u hrvatskim okvirima. Nitko od nas si ne može priuštiti da ode na pusti otok godinu dana i piše scenarij, moramo paralelno preživjeti pa se proces otegne. Pisanje scenarija je zahtjevan posao i, kad je pred tobom prvi film, traje tako dugo jer imaš potrebu utkati sve što si prošla, što si shvatila o životu i ljudima, a to, naravno, ne stane u sat i pol. Treba ti puno vremena da uopće shvatiš što želiš reći. Jer ako to ne znaš - nemaš film. Srećom, u procesu stvaranja scenarija pridružio mi se Hrvoje Osvadić, producent filma, zajednički smo ga dovršili.
Zašto ste odabrali bračnu nevjeru kao glavnu temu?
- Više me zanimala pozicija zrele osobe, što dovodi do naglih promjena u našem ponašanju, djelovanju. Nevjera je intimno pitanje, ne prilazim mu s predrasudom, već se bavim posljedicama na razini lika i njegovog odnosa s drugima. Zapravo sam u priču krenula od krize srednjih godina, u koju većina nas zapadne prije ili kasnije. Bilo mi je zanimljivo kako se počnemo ponašati kao tinejdžeri, iznova se tražimo, pokušavamo shvatiti tko smo i što želimo, jer zaključci do kojih smo došli u formativnim godinama više ne vrijede. Sada se umiješalo iskustvo, težimo redefiniranju samih sebe na temelju svega što smo naučili kroz godine.
Kad počinje kriza srednjih godina kod žena?
- Čini mi se da sam ja svoju odradila u tridesetima. Tad mi se dogodilo puno promjena u životu. A što si stariji, ulozi su sve veći jer su veće i odgovornosti. Kad dobiješ dijete, život se stubokom mijenja. Tada se pretvaraš u odraslog čovjeka, odgovoran si za drugo ljudsko biće - a to jako mijenja stvari. Tada sam odlučila promijeniti karijeru, vratiti se filmu. Ključna je tu bila podrška mog partnera, ne bih to mogla sama. Tada je naša kći imala 2 - 3 godine, ona mi je također ulila hrabrost. Sjećam se kad bih imala težak dan, došla bih doma, vidjela nju i svi bi problemi bili izbrisani - jer je ona dobro, a to je važnije od svega, istinski smisao života.
Povratak studiju režije je dosta hrabar i financijski neizvjestan put kad imate odgovornost za još jedno živo biće...
- Je, jako neizvjestan, ali i izazovan. Osigurati egzistenciju u umjetničkoj branši jako je komplicirano, no cijelo vrijeme sam paralelno radila scenaristički i redateljski posao na raznim komercijalnim TV projektima.
Što vas je potaknulo na to da se maknete od kamere, odnosno da stanete iza nje?
- Režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti upisala sam u ranim dvadesetima, no ubrzo sam osjetila da mi treba životnog iskustva kako bih se bavila filmom. Rijetki su genijalci poput Kanađanina Xaviera Dolana koji naprave sjajan prvi film s 20 godina. Zato sam nakon druge godine studija odlučila tu priču staviti na čekanje i živjeti punim plućima. No, ostala sam blizu filmu. Putovala sam po svijetu sa sestrom Ivanom Nanut, radile smo reportaže s filmskih festivala, potom sam i zatrudnjela... Kad je Kimi krenula u vrtić, tad sam osjetila da je pravi trenutak za povratak studiju. Položila sam razliku ispita, koja se u međuvremenu nakupila jer se promijenio sustav studiranja. Ipak, ne mogu reći da sam se vratila posve samouvjerena. Pitala sam se hoću li se snaći, hoće li me okolina prihvatiti... No, redatelju su godine prednost, a s kolegama studentima sam kliknula do te mjere da zajedno radimo i danas, prijatelji smo. Većina njih radili su na "Sedmom nebu" - direktor fotografije Tomislav Sutlar, montažer Tomislav Stojanović, scenograf Denis Rubinić, montažer zvuka Ivan Zelić, maestralni dizajner zvuka Martin Semenčić koji nas je, nažalost, prerano napustio, ovo mu je posljednji film... Jako sam ponosna na sve nas.
Glavni lik u vašem filmu, kojeg tumači Krešo Mikić, radi kao producent zabavnog showa i pita se što to radi umjesto da se bavi umjetnošću, brine se kakav to sadržaj servira vlastitoj djeci... Jesu li to pitanja koja ste sebi postavljali tijekom TV karijere?
- Naravno. Sjećam se kad smo se Ivana i ja vratile s jednog festivala gdje smo intervjuirale redatelja Davida Lyncha, naišle smo na nerazumijevanje urednika koji nikad nije čuo za njega pa samim time nije htio emitirati prilog jer "koga to zanima". To je bilo prilično destimulativno jer uloga javne televizije je educirati i produhovljavati publiku, ne podilaziti joj. Upravo zato što imam toliko televizijsko iskustvo, kreiranje lika kojeg tumači Krešimir Mikić bilo mi je dijelom jednostavno, tim više što mi je pomogao Hrvoje koji je ujedno i televizijski producent. Doslovno mi je diktirao replike iz vlastitog iskustva u pero.
Kako danas gledate na svoje voditeljske angažmane u "MasterChefu", "Trenutku istine"?
- U "Masterchefu" sam naučila mnoge korisne stvari - kako napraviti dobar temeljac, sočan rižoto, hummus, baba ganoush, crumble... Bili smo sjajna ekipa, Tomislav Gretić, Mate Janković, Radovan Marčić i ja, rado se sjetim tih dana, njihovog ismijavanja mene koja jedem 17 puta dnevno, steznika koji sam morala nositi na kraju sezone, njihovog nadmetanja tko će iza kulisa napraviti bolje jelo, lekcija kako da ispečem gavune (moraš ih posušiti prije valjanja u brašno!)... Čujem da "Trenutak istine" i danas gledaju mladi na YouTubeu, da ne vjeruješ... Nedavno sam gledala sjajan film "Falcon Lake". Njegova redateljica je Charlotte Le Bon, koja u Kanadi vodi slične TV formate kao što sam ja vodila u Hrvatskoj, pomislila sam - eto, nisam jedina koja je napravila taj skok.
Režirate li reklame?
Režija reklama u Hrvatskoj se, nažalost, smatra muškim poslom. Rijetke kolegice uspiju se probiti. Žao mi je zbog toga, nadam se da će se to što prije promijeniti. Žene imaju mnoge u redateljskom poslu zlata vrijedne odlike - majčinski instinkt, sposobnost obavljanja više poslova odjednom, samokritičnost...
Zašto ste glavnu ulogu u filmu dali muškarcu?
- Privlačila me muška perspektiva viđena kroz moje ženske oči. Živimo u svijetu poljuljane muškosti koja jednako frustrira obje strane. Muškarci su nezadovoljni jer im fali snage, odlučnosti, a žene su nezadovoljne jer im fale upravo ta muška snaga i odlučnost. Zato mi je bilo zanimljivo staviti muškarca pred veliku životnu dilemu, i to muškarca čiji se posao svodi upravo na donošenje odluka. Nino Radman nije u stanju donijeti onu osnovnu životnu odluku koja je njemu pitanje života i smrti, a nama ostalima - sa svakim njegovim pokušajem - sve je smješnija. Zanimalo me gdje se ta snaga izgubila, zašto se muškarci u takvim situacijama toliko koprcaju, što ih zapravo muči?
Što vas je točno pokrenulo?
- Pri samom početku stvaranja filma vukla me misao jedne prijateljice koja je rekla da u Hrvatskoj loši brakovi traju do smrti. Brak je zastarjela institucija koja teško drži korak s današnjim vremenom. Teško nam jedna osoba može biti napeta cijeli život. Pritom ne mislim samo na seksualnu napetost već želju da s jednom osobom dijelimo život do kraja. No djeci je brak njihovih roditelja ideal. U trenutku kad odlučiš razvrgnuti brak, slamaš srce i svome djetetu, rušiš ideal, uništavaš bajku, a bajka je vrlo jednostavna - mama, tata i ja. Zato je teško otići. Tu su, naravno, i ekonomski razlozi. Teško je plaćati račune sam. Na festivalu u Luksemburgu, gdje se nedavno prikazalo "Sedmo nebo", poveo se razgovor o razvodima: 80 posto njihovih brakova završava razvodom, treći su u Europi po statistici. Objasnili su mi zašto smatraju da je to tako - jer je život kratak, a plaće su visoke. Kad ulaziš u brak ili izvanbračnu zajednicu, vjeruješ da je to zauvijek. A kad najednom shvatiš da nisi više sretan, to je neuspjeh s kojim se nije lako suočiti. U seriji "Ted Lasso" jako je dobro prikazana patnja glavnog lika koji prolazi kroz razvod, jer njegova žena naprosto više nije "unutra". I tu mi je bila zanimljiva ta muška perspektiva, više od moje ženske jer mi je moja poznata, a muška - intrigantna. Nikad je neću razumjeti do kraja, mi smo bića s drugih planeta, no u tome je upravo čar naše međusobne privlačnosti.
Brine li vas da će se ljudi prepoznati u vašem filmu?
- Mnogim ljudima koji su gledali film u Puli i Luksemburgu upravo se svidjelo to što se "Sedmo nebo" bavi dilemom koja muči i njih - nastaviti kolotečinu ili početi ispočetka, na polovici života? Lakše ti je kad vidiš da i druge muči tvoj problem, postaje ti manje strašan. Naravno da su u filmu mnoge izjave i postupci inspirirani mojom okolinom, ali da vam sad pustim film o vama, vjerujem da se ne biste prepoznali. Mi sebe ne vidimo realno.
Kako izgledaju vaši dani?
- Svaki dan mi je različit, to volim. Ne bih preživjela u ritmu od 9 do 17 sati. Stvaranje filma je opsesivan posao, ne možeš samo tako ući u njega, niti izaći. Evo, upravo smo se Hrvoje i ja vratili s festivala u Luksemburgu. Prvi put sam bila u tom gradu, izgleda kao filmski set. Na projekciji "Sedmog neba" bilo je puno Hrvata, postavljali su nam nakon projekcije baš zanimljiva, pametna pitanja. Upoznala sam i svog daljnjeg rođaka, za kojeg nisam ni znala da postoji, iako glavni lik "Sedmog neba" nosi njegovo prezime. Nadrealno.
Što je vaša kći rekla na "Sedmo nebo"?
- Kimi ide u drugi razred gimnazije i gledala je film u svim fazama, ona je moja testna publika. Jako je stroga prema meni, to mi i treba. Nas dvije davnih smo dana gledale "Seinfeld", kroz njene oči ponovno sam proživljavala sve njihove maestralne fore, a u "Sedmom nebu" humor je često seinfeldovski tako da joj se svidio. Ona ima puno bolju svijest o stresu od mene. Ja želim biti maksimalno učinkovita, a ona sebe stavlja na prvo mjesto, svjesna je izvora stresa i zna se čuvati. Ona uči od mene, ja od nje, to je taj krug života, snaga evolucije. Postajemo bolji, cjelovitiji, zadovoljniji ljudi.