Što gledatelje očekuje u novoj emisiji Cash or Trash?

- Očekuje ih jedno televizijsko osvježenje, emisija u kojoj su glavne zvijezde gledatelji koji donose svoje stare stvari o kojima malo ili ništa ne znaju. Naš procjenitelj Ilam Shuhani priča priču o tom predmetu, otkriva tajne koje nosi i procjenjuje njegovu tržišnu vrijednost, a onda taj predmet odlazi u sobu trgovaca, gdje vrlo zanimljivi i krajnje originalni kupci licitiraju za njega. Ako se proda, prodavatelj je odmah isplaćen u gotovini, odnosno kešu.

Što je vama najzanimljivije?

- Zanimljivi su mi prodavatelji i priče koje pričaju o predmetima koje donose, onda i to kako ih naš procjenitelj Ilam opisuje i koju im vrijednost procjenjuje, a onda je izuzetno dinamično u sobi trgovaca kad krenu svi komentari i dodatne informacije o samom predmetu, licitacija koja je puna iščekivanja - hoće li na kraju onaj koji predmet prodaje i dobiti ono što za njega očekuje.

Jeste li ljubiteljica antikviteta?

- Osobno zaista ne poznajem svijet antikviteta i ne mogu reći da sam velika ljubiteljica. S ovom emisijom se dosta toga promijenilo i priznajem da mi je cijeli taj svijet postao izrazito zanimljiv. Počela sam razmišljati i o tome koliko smo kao društvo postali hiper konzumenti i ne trudimo se puno kad se nešto potrga, pokvari, naprosto ih mijenjamo za drugi. Ova emisija nosi i tu poruku da malo zastanemo i razmislimo. Stara stolica da se obnoviti, neki vintage luster bi baš možda dobro pristajao u vašem dnevnom boravku, a o odjeći da ne pričam...

Kakve su vaše kolekcionarske navike?

- Imam nekoliko opsesija, ne znam zašto me privlače kamene glave, ali kad ih na putovanjima uočim, guram ih u kofere koliko god da su teške i nezgrapne. Privlače me istočnjačke kulture i njihova filozofija života, pa se tako rodila i velika opsesija za kineskim mačkama. Počela sam ih i darovati prijateljima vjerujući da će i njima donijeti dobru energiju.

Kad privatno ili poslovno nešto zapne, prvo si dam pravo da me boli – ne glumim da je sve u redu - kaže Irina

VANESA PANDZIC CROPIX

Koja je vaša definicija uspjeha?

- Za mene je uspjeh ravnoteža između onoga što radim i onoga kako se osjećam dok to radim. Nije mi dovoljno da se iza posla nalaze samo rezultati na papiru – jednako mi je važno da imam mir u sebi, osjećaj smisla i da znam zašto to što radim uopće radim. Uspjeh je kad posao ne pojede moj privatni život, nego ga obogati, kad mogu rasti profesionalno, a istovremeno ostati svoja. I kad navečer mogu mirno zaspati znajući da sam taj dan bila u skladu sa sobom – tada znam da sam na pravom mjestu, i u životu, i u poslu.

Na što ste najponosniji u životu?

- Najponosnija sam na to što sam sve u životu izgradila sama, sa sviješću da za sve uspone i padove mogu okriviti – ili nagraditi – isključivo sebe. Danas sam u fazi života u kojoj sam poslovno potpuno neovisna, i na tu slobodu sam iznimno ponosna. Naravno, na prvom mjestu uvijek je moj sin Karlo, student druge godine ekonomije. Njegov razvoj, vrijednosti i put koji gradi najveća su potvrda da sam u nečemu najvažnijem u životu napravila dobar posao. Kao samohrana majka, to doživljavam kao svoj najveći osobni uspjeh. U poslovnom smislu, ponosna sam na svoju privatnu tvrtku i projekt ordinacija.hr, koji sam uspješno predala novom vlasniku. Bio je to moj veliki poduzetnički ispit – i dokaz da mogu graditi, voditi i uspješno zatvarati projekte. Danas najviše cijenim život koji živim u balansu, u miru i privatno i poslovno. Za mene je upravo to – pravi luksuz.

A najveća životna greška, što si zamjerate?

- Moja najveća greška bila je što sam znala predugo ostajati u emocijama koje su me iscrpljivale. Predugo sam znala ostajati u stvarima koje su me boljele – situacijama, razočaranjima, završecima – i davala im više vremena i energije nego što su zaslužili. Nisam uvijek znala pustiti kad je trebalo. Danas na sve gledam s više nježnosti prema sebi. Postala sam brža u otpuštanju i puno mudrija u tome gdje dajem svoje srce i svoju energiju.

U kojem trenutku ste shvatili da ste doživjeli burnout?

- Bilo je to u trenutku kad sam osvijestila da mi se cijeli život vrti oko posla. U isto vrijeme radila sam nekoliko poslova, sama odgajala dijete, završavala izgradnju kuće, bio je tu i pas... i u tom tempu sam se negdje usput izgubila. Najviše mi je nedostajalo vrijeme sa sinom, balans. To je bila prekretnica, Karlo je tad imao 8 godina. Odlučila sam da posao više neće upravljati mojim životom. Svjesno sam počela rasterećivati raspored, uzimati manje obaveza i ostavljati više prostora za život. Tako je ostalo do danas – posao ne upravlja mojim životom, ja upravljam njime. Ne brojim dane po kalendaru, nego po tome kako se osjećam. Radim u svom ritmu, biram s kim i kako radim, i najvažnije – sve ove godine sam prisutna majka i mirna žena.

O kojem zanimanju ste maštali kao klinka?

- Htjela sam biti voditeljica Dnevnika. Sjećam se da sam satima čitala tekstove po kući, glumeći da sam TV voditeljica. Zanimljivo, moj životni put me odveo primarno u svijet radija, i danas moram reći da je to moj medij broj jedan, onaj koji me prihvatio kao svoju i dopustio mi da uvijek budem autentična.

Voditeljica nove emisije Cash or Trash

VANESA PANDZIC CROPIX

Kako biste sebe opisali kao majku?

- Svi koji me poznaju reći će da sam previše popustljiva, iako ja nisam pobornik toga da s djetetom trebaš i možeš biti prijatelj. Tu povlačim jasnu granicu, ali s druge strane, ne postavljam se iznad njega niti mu želim docirati, o svim stvarima vrlo otvoreno razgovaramo, nema tajni, sudjelujem u svakom i najsitnijem dijelu njegovog života, zajedno komentiramo uspjehe i neuspjehe. Ne osuđujem, uvijek želim biti podrška, njegova stijena u kojoj ima oslonac, mama koja će mu uvijek davati korijene i krila.

Što je najbolje u majčinstvu, što najteže?

- Nema škole za roditeljstvo, majčinstvo je istovremeno najljepša ljubav i najteža odgovornost. Moj sin me naučio strpljenju, prisutnosti i onome što je zaista važno. Najteže je nositi stalno odgovornost i onu tihu brigu koja nikad ne prestaje. S druge strane, nema ljepšeg nego promatrati kako dijete izrasta u osobu. Ta odgovornost te mijenja zauvijek, ali istovremeno uči koliko si snažnija nego što si ikada mislila.

Ima li nešto što biste voljeli promijeniti kod sebe – fizički i karakterno?

- Fizički više ne težim savršenstvu, nego zdravlju i dobroj energiji u vlastitom tijelu. Naravno da imam trenutke kad bih na sebi nešto sitno promijenila, kao i svaka žena, ali danas mi je važnije da se osjećam dobro nego da izgledam “idealno”. Karakterno, ponekad mi je teško što sam preveliki empata. Voljela bih svijet gledati s malo hladnije distance, mislim da bih tako lakše mogla progutati sve ono što nam se na dnevnoj bazi servira. Voljela bih biti više sebična, brinem o svima oko sebe, malo manje o sebi.

Još uvijek učim više voljeti sebe, a to je nešto što zahtjeva dugotrajan, disciplinirani trening.

Što ne podnosite kod suradnika i kolega?

- Teško mi padaju ljudi koji grade odnose iz interesa, a ne iz karaktera, i oni koji su spremni pregaziti druge radi osobne koristi. U poslu cijenim lojalnost, čistu komunikaciju i odgovornost. Ne volim kalkulante u odnosima. Ljude koji govore jedno, misle drugo, a rade treće. U poslu mi je važno povjerenje – a tamo gdje njega nema, nema ni suradnje.

Što vam može pokvariti, a što popraviti dan?

- Jako sam osjetljiva na bilo kakve vijesti koje se tiču ljudi koje volim i bilo kakva loša vijest, pokvari mi dan, jednako vrijedi i obrnuto. Baka je znala reći da nikad nije upoznala nekoga tko se tako jako veseli malim stvarima, i kad je u pitanju ono što mi podiže raspoloženje, to je serija izrazito malih stvari. Mogu se jako razveseliti zato što je neka omiljena serija ponovno krenula u prikazivanje, neki dan zato što je Karlo položio treći kolokvij za redom, a evo danas zato što sam kao najnespretnija osoba u pripremi kolača, nakon dvije, tri katastrofe, uspješno završila Schwarzwald tortu.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Sisku?

- Po obitelji, mom tati koji danas više nije s nama i svim svojim dragim prijateljima. Moja najbolja prijateljica iz Siska zove se isto kao ja, Irina, njegujemo prijateljstvo otkad sam ja imala pet, a ona sedam godina, i to veliko prijateljstvo traje i danas. Sisak me izgradio kao osobu, jer sam u djetinjstvu upravo tamo krenula u svim svojim kreativnim smjerovima, bavila se glumom, plesom, išla u glazbenu školu, učila strane jezike, imala prvu radijsku emisiju s 12 godina upravo na radio Sisku. Jako puno toga me veže za Sisak i dan danas.

Koja vam je najdraža knjiga?

- Moj tata bio je veliki obožavatelj i kolekcionar knjiga. Naslijedila sam ogromnu biblioteku. Poput njega, i meni je najdraži pisac Milan Kundera, a knjiga koju bih izdvojila je „Nepodnošljiva lakoća postojanja” Milana Kundere. Volim knjige koje nisu lake, ali su istinite – koje ti ne daju gotove odgovore, nego te natjeraju da gledaš dublje u sebe i u odnose među ljudima. Kundera to radi briljantno, tiho i nemilosrdno iskreno.

Irina Čulinović

VANESA PANDžIć/CROPIX

Imate li neostvarene želje?

- Imam ih puno, i stalno proizvodim nove. Ja sam hodajuća tvornica želja. Ali od svih, na vrhu su uvijek putovanja. Ne zanimaju me samo destinacije, nego ljudi, kulture, mirisi, okusi i način na koji se drugdje živi. To je ono što me najviše obogaćuje – iskustva, a ne stvari. I nekako vjerujem da su upravo to jedine “uspomene” koje zaista nosimo sa sobom cijeli život. Osim toga, u meni tinja poduzetnički duh, imam različite poslovne ideje, pa je jedna od želja da barem jednu od njih ponovno izgradim, postavim na noge i da to bude nešto što će me istinski ispunjavati.

Što nikada ne biste oprostili?

- Izdaju. Lojalnost mi je najvažnija u privatnim i poslovnim odnosima. Možda mogu razumjeti pogreške, slabosti i krive procjene, ali svjesnu izdaju – ne. Kad me netko izda, koliko god se trudim, to je nešto što ne mogu oprostiti.

Najveća kriza u karijeri?

- To je zasigurno bio odlazak s radija. To je bio moj svijet — moj ritam, moja energija, moj identitet. Odlazak sam doživjela vrlo osobno i vrlo bolno. Trebalo mi je dugo da se pomirim s činjenicom da sam radiju zauvijek rekla zbogom, bio je to za mene težak udarac i osobni poraz. No, s mikrofonom nikad nisam prekinula vezu, godinama dajem glas u TV i radijskim reklamama, audio-knjigama, crtanim filmovima i serijama, moderiram evente... Moj glas se nije ugasio, nego jedna faza mog života. A svaka faza, koliko god bila bolna, otvori mjesto nečemu novom.

Kako se privatno i poslovno izvlačite iz loših razdoblja?

- Kad privatno ili poslovno nešto zapne, prvo si dam pravo da me boli – ne glumim da je sve u redu. Onda pojednostavim život i posao, maknem sve što nije nužno, usporim i vratim se osnovama. Pomažu mi mali rituali, dobar razgovor s mojim ljudima i kretanje – jer tijelo često izliječi ono što glava ne može. I najvažnije, podsjećam se da nijedno stanje nije trajno. Danas više ne tražim u krizi poraz, nego poruku: što mi život pokušava reći i kamo me želi odvesti dalje.

Što vas čini sretnom ženom?

- Sretnom me čine male, svakodnevne stvari. Odlazak na jogu s mojom Tihanom, dobar ručak koji skuham, nova sušilica kojoj se iskreno veselim, druženje s prijateljima, zagrljaj mog sina, ljubav koju dajem i primam od mog francuskog buldoga Peppea, i mir koji imam uz mog Vedrana. Nekad su to sitnice, ali kad se zbroje – to je cijeli jedan lijep život.