Legendarna francuska glumica, koja je osvojila sve prestižne europske filmske nagrade, kritičare intrigira odabirom uvrnutih uloga, modne znalce promišljenim stilom odijevanja, a medije svojom tajanstvenošću - jer skriva privatni život, iako je u skladnom braku već više od 40 godina.
Dobitnica je nagrade za životno djelo na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Berlinu, dvaput je nagrađena kao najbolja glumica u Cannesu, osvojila je venecijanski Volpi Cup i čak se 16 puta utrkivala za francuski César, a dvaput ga je i odnijela kući - Isabelle Huppert doista je legenda europske kinematografije. Njen rad cijenjen je i na svjetskom nivou pa je za glavnu ulogu u filmu "Elle" 2017. osvojila Zlatni globus i nominaciju za Oscara. Huppert, koja je nedavno proslavila 70. rođendan, ikona je francuskog filma, stila - i načina života.
Kao profesorica klavira Erika Kohut u filmu "Pijanistica" iz 2001. Huppert kaže svom učeniku: "Hladnoća - znači li ti to nešto?" - jer ne želi da njegova izvedba zvuči sentimentalno i pretjerano, a samim time i lažno. Sličan gard ima i u privatnom životu.
"O da, ja sam hladna. Pokušavam izbjeći sentimentalnost, ali to ne znači da emocije ne postoje, već da su na pravom mjestu"; izjavila je jednom prilikom. Kad bira uloge, najviše se vodi intuicijom. Scenarij, smatra, treba imati dobre dijaloge i što manje opisa - jer je to destabilizira i čini sumnjičavom prema njegovoj kvaliteti. Igrala je u sedam filmova francuskog redatelja Clauda Chabrola, kao i u filmovima Michaela Hanekea, s kojim dijeli stav o emocionalnoj suzdržanosti. Likovi koje tumači Isabelle Huppert uvijek su snažni, zavodljivi, pomalo manipulativni i - uvrnuti.
"Mi, prosječni gledatelji, često glumce doživljavamo tek kao oruđe u rukama redatelja, međutim Isabelle Huppert je pravi primjer da ta suradnja može biti i istinska, stvarna razmjena te da glumci mogu biti i pokretači emocija i sudjelovati u stvaranju samog koncepta filma", stajalo je u zajedničkoj izjavi Mariette Rissenbeek i Carla Chatriana, čelnih ljudi Berlinalea, povodom priznanja koje su lani uručili ovoj dramskoj umjetnici. Isabelle Huppert samu sebe, doduše, izbjegava deklarirati kao umjetnicu. Kaže da se takvom nikad nije doživljavala. Direktorica festivala Mariette Rissenbeek opisala ju je kao vrlo strastvenu glumicu, a Carlo Chatrian je dodao da su uloge koje bira "likovi koji se ne ustručavaju riskirati ili se suprotstaviti mainstreamu". Glumac Lars Eidinger (47), partner Isabelle Huppert u filmu "À propos de Joan", na festivalu u Berlinu govorio je pak o njenoj tek prividnoj suzdržanosti koja "u trenutku kada stupi pred kamere, potpuno nestane". Ispričao je kako su se u jednoj sceni trebali poljubiti - što mu je bio životni san, poljubiti Isabelle Huppert - ali je došlo do promjene scenarija i Eidinger je ostao razočaran. No, nakon završene scene Isabelle mu je prišla i jednostavno ga - poljubila.
Isabelle Huppert rođena je u pariškom 16. arondismanu, kao najmlađe od petero djece. Njezina majka Annick Beau bila je profesorica engleskog jezika, a otac Raymond Huppert je izrađivao sefove. Bio je Židov i prisiljen skrivati svoje porijeklo tijekom nacističke okupacije. Isabelle Huppert odgajana je kao katolkinja, a odrasla je u Ville-d‘Avray, predgrađu Pariza.
"Sve obitelji imaju svoje tajne. Ponekad bismo za Božić dobili male sefove", izjavila je jednom prilikom Isabelle Huppert. Znala je govoriti da je mimikrija koju je njen otac morao socijalno izvoditi da bi preživio u konačnici bila prava glumačka izvedba koja ju je životno fascinirala i motivirala. Školovala se u Versaillesu, gdje je na majčin poticaj upisala školu glume s 14 godina, a kasnije je upisala i studij glume na École Nationale Supérieure des Arts et Techniques du Théâtre (ENSATT) te na Conservatoire National Supérieur d‘Art Dramatique (CNSAD) u Parizu. Predavali su joj Jean-Laurent Cochet i Antoine Vitez. Također je učila ruski jezik na Institutu National des Langues et Civilizations Orientales (INALCO). Zanimljivo je da su sva djeca u obitelji odabrala umjetnički poziv: sestre Jacqueline i Elisabeth su glumice, dok je Caroline redateljica i scenaristica, a brat Rémi je književnik.
Isabelle Huppert debitirala je na filmskom platnu s "Faustine et le bel été" redateljice Nine Companéez te je ubrzo počela privlačiti pozornost svojim nastupima u "César et Rosalie" Claudea Sauteta, "Les valseuses" Bertranda Bliera i "Le juge et l‘assassin" Bertranda Taverniera. Osvojila je BAFTA-u 1978. za najbolju debitanticu, za glavnu ulogu u filmu "La dentèlliere" redatelja Claudea Gorette.
Hobi joj je fotografija, a omiljeni redatelji su joj europski velikani Michael Haneke, Claude Chabrol, Claire Denis, Raul Ruiz, Jean-Luc Godard, Maurice Pialat, Catherine Breillat, Bertrand Tavernier, Bertrand Blier. Povremeno je ulazila i u američku kinematografiju: u "Heaven‘s Gate" iz 1980. glumila je uz Jeffa Bridgesa, Krisa Kristoffersona i Christophera Walkena, a u komediji "I Heart Huckabees" iz 2004. uz Dustina Hoffmana, Judea Lawa i Marka Wahlberga. Redatelji su joj, izjavila je svojedobno, jedini kriterij izbora kada odlučuje hoće li sudjelovati u određenom filmskom projektu ili ne. S novinarima uglavnom ne razgovara ni o čemu osim o svojim filmovima - a postoji li veza između njezina privatnog života i uloga koje bira, to samo ona zna.
"Antonioni je rekao da je svaki film autobiografski i to vjerojatno jednako vrijedi i za glumce i za redatelje, ali čini mi se - nesvjesno. U mojim ulogama uvijek postoji oblik autoportreta",rekla je svojedobno za modni magazin Numéro. Za medijske standarde izrazito je zatvorena: svoje "zaleđeno" lice, naizgled bez emocija, pokazuje svaki put kad je pitaju, primjerice, o njenim političkim razmišljanjima ili obiteljskom životu. Rado, doduše, govori o svojim pariškim kinima - Christine Cinema Club i Ecole Cinema Club. Riječ je o dijelu nekadašnjeg lanca gradskih kina Action, koje su prije nekoliko godina kupili i uredili. U njima se prikazuju samo klasici, ne i novi filmovi.
"Kad u 22 sata odem na filmsku projekciju, u gledalištu sam redovito sama. Tada pomislim - Bože, je li to budućnost? Hoće li kina za 50 godina biti samo neka napuštena, povijesna mjesta? Ali onda ćete idući dan, ako odete gledati Marvelov film u poslijepodnevnim satima, vidjeti da je kino puno. Drugim riječima, kina su i dalje živa, ali u njima prolaze samo određeni žanrovi", rekla je lani u intervjuu za Rabbit‘s Foot, digitalnu platformu s fokusom na film, umjetnost i kulturu.
Njezin suprug Ronald Chammah (72) je pisac, producent i redatelj koji posljednjih godina vodi njihova kina. Zajedno su već više od četiri desetljeća, a skupa su radili samo na jednom filmskom projektu iz 1988. - "Milan Noir". Imaju troje djece, kćer Lolitu (39) te sinove Lorenza (35) i Angela (25). Lolita je glumica i s majkom je igrala u čak pet filmova - među kojima su "Copacabana" (2010.) i "Barrage" (2017.). Lorenzo je također poslovno vezan uz majku jer osmišljava njihove kino-programe, a samo je najmlađi, barem za sada, izvan filmske industrije i zaljubljenik je u nogomet.
"Moja djeca često su bila sa mnom kad sam snimala. Lolita je, primjerice, bila sa mnom u Londonu kada sam igrala Mariju Stuart u Nacionalnom kazalištu - takvi momenti činili su me posebno sretnom", izjavila je svojedobno Isabelle Huppert.
Politički - aktivistički angažman nije joj blizak, osim na deklarativnoj i simboličkoj razini: nedavno je odrezala kosu kako bi podržala ženske kolektive koji se bore za sekularizaciju i ravnopravnost u Iranu. Ipak, nakon filma "Elle" rekla je što misli o često neravnopravnoj poziciji žena i muškaraca u društvu: "Svaka žena treba biti ravnopravna s muškarcima. To ne bi trebala biti ni tema rasprave. Istina je, muškarci se ne boje žena kao što se žene boje muškaraca."
Huppert je tijekom godina na sceni postala omiljena gošća na revijama brojnih modnih kuća. Redovito se može vidjeti u prvom redu pariškog Tjedna mode kako prati revije Chanela, Louisa Vuittona, Givenchyja, a često je i na listi najbolje odjevenih glumica. Pamti se njena crvena haljina kuće Armani koju je nosila na partyju nakon dodjele Oscara 2017. i haljina Saint Laurent koju je odjenula na festivalu u Cannesu iste godine. Dojmljiva je bila i u kreaciji kuće Balenciaga preklani na Met Gali. No, najviše je pozornosti plijenila na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu kad joj je njen dugogodišnji stilist Jonathan Huguet odabrao zeleni, posve pripijeni kombinezon kuće Balenciaga. Uvijek je odvažna, ali nikad izazovna. Smatra da je, primjerice, pomalo transparentna, posve zakopčana bluza zavodljivija od dubokog dekoltea, a da haljina do poda može biti sugestivnija od minice. Najvažnije je, izjavila je jednom prilikom, uvijek nešto prepustiti mašti i možda je to na kraju prava bit francuskog stila: očuvanje osjećaja tajanstvenosti, i to ne samo u kontekstu odjeće.
