"Evo me u Stockholmu. Stavili su me u ovaj hotel i uvalili šalicu s logom grupe ABBA. Nije da sam njihov veliki obožavatelj, ali ipak sam Šveđanin, pa ih moram promovirati. Nije to bila loša grupa, no, iskreno, uvijek sam više volio Clash", započeo je Stormare razgovor za Gloriju. Njegov posljednji film neobičan je dugometražni crtić 'Cryptozoo', premijerno prikazan na Filmskom festivalu Sundance, o svijetu u kojem ljudi love kriptide – mitska bića poput čudovišta iz Loch Nessa i Krakena - kako bi ih uništili. Tek nekolicina ljudi trudi se da ta neobična stvorenja sačuvaju u našem svijetu.
Kako ste prihvatili ulogu u filmu 'Cryptozoo'?
- Kontaktirao me redatelj Dash Shaw. Isprva nisam bio previše zainteresiran, ali kada mi je pokazao crteže i objasnio premisu, shvatio sam da bi to mogao biti odličan projekt. Dugo sam živio u Japanu, a priča filma me podsjetila na anime, japanski način animacije. Crtež je drugačiji, više se oslanja na europsku školu iz šezdesetih i osamdesetih, ali priča ima tu izraženu ljudskost kao i anime. Ujedno me podsjetila i na The Beatles te njihovu pjesmu i film 'The Yellow Submarine' s porukom o svim usamljenim ljudima koji se ne uklapaju u društvo.
Jeste li vi jedan od takvih usamljenih ljudi?
- Volim sanjariti. Snovi su mi jako važni. Neke od najboljih ideja koje sam imao došle su mi u snu. No, ne znam bih li se mogao nazvati čovjekom koji se nije uklopio u društvo. Više sam mislio na velike ljude koji su zbog svojih revolucionarnih ideja bili proganjani. Govorim o Koperniku, Galileiju, Isusu... Kada je Galileo Galilei izložio svoju spoznaju o heliocentričnom sustavu, svi su ustali protiv njega. Prozvali su ga heretikom, Crkva ga je izopćila. On se, ipak, nije dao slomiti. Ostao je vjerovati u svoju pamet i spoznaju te time promijenio cijeli svijet. Takvi ljudi su nam potrebni u ovakvim teškim trenucima kao što je pandemija koronavirusa Covid-19.
Mislite li da će ljudi iz pandemije izaći kao bolje ili lošije osobe?
- Povijest nam je pokazala da čovječanstvo pozitivno reagira na velike krize. Nakon kuge u 14. stoljeću dobili smo Renesansu. Nakon Španjolske gripe početkom 20. stoljeće došle su kreativno neobuzdane dvadesete. Doduše, došao je i nacizam, za što se nadam da se neće ponoviti. Osjećam da ćemo nakon ove pandemije dobiti novu renesansu. Nakon svake tame dolazi blještava svjetlost. Zato moramo biti zajedno, shvatiti da moramo pomoći onim državama koje su siromašnije i imaju manje cjepiva, tako ćemo se na kraju kada nevolje budu iza nas svi više poštivati.
Koliko je vama bitno poštivanje drugih?
- Naravno da je bitno. Pogledajte samo jednog od mojih idola, znanstvenika Stephena Hawkinga. Zbog njegovih fizičkih ograničenja, prije samo pola stoljeća bio bi zatvoren u neku sobu kako ga susjedi ne bi vidjeli. Njegov um, koliko god bio briljantan, ne bi mogao doći do izražaja. Danas shvaćamo da i ljude s tjelesnim poteškoćama imaju svoju ulogu u ovom svijetu. Danas tim ljudima dajemo glas koji zaslužuju.
Kada ste počinjali kao glumac jeste li mogli zamisliti da ćete imati ovako uspješnu karijeru?
- Dolazim iz maloga sela sa sjevera Švedske. Ne većeg od 1500 ljudi. Iz te perspektive teško je bilo zamisliti neku svjetsku karijeru. Ipak, od najranijih nogu vjerovao sam u sebe. Iako nisam vjernik, kao petogodišnjak sam hodao po selu s Biblijom i blagoslivljao ljude. Mama se sramila, govorila mi da prestanem, ali meni je jako zabavno bilo pretvarati se da sam netko drugi. Tada sam im rekao da ću kada odrastem preseliti se u Kaliforniju i postati glumac. Vjerojatno su mislili da sam lud, da su to dječja trabunjanja, ali ja sam ipak to napravio.
Jeste li ikada posumnjali u svoju odluku?
- Nisam. Godinama kasnije sam je i potvrdio dok sam radio u Japanu. Surađivao sam s jednom sjajnom kazališnom trupom i za njih sam režirao 'Hamleta'. Pretpremijeru smo imali u Tokyu, ali premijera je bila na sjeveru Japana. Putovali smo brzim vlakom, bio je prekrasan dan, gledao sam kroz prozor i u divnom rižinom polju vidio obris petogodišnjeg dječaka kako mi maše. Taj dječak sam bio ja. Pitao sam se kako je to moguće, a jedan glas, nazovite ga Bog ili kako želite, mi je odgovorio da je to davno zapisano. Od tada sam uvjeren da u životu samo moram pratiti svoj glas i sve će biti OK.
Koliko vam je bilo bitno što ste na početku karijere puno surađivali s čuvenim redateljem Ingmarom Bergmanom, u čijem ste filmu 'Fanny i Alexander' imali jednu od prvih uloga?
- Iznimno. Od Ingmara sam jako puno naučio. Glumio sam u njegovim filmovima, ali i kazališnim predstavama i TV serijalima, a svaki je projekt bio jedinstven. Teško je danas naći takvoga redatelja.
Kako ste iz Švedske došli u Hollywood?
- Kao i svi iole uspješniji glumci imao sam agenta i menadžera. No, uglavnom sam radio male, nezavisne filmove i off-Broadway kazališne produkcije. U jednoj od njih, odličnom scenskom uprizorenju 'Galeba', partnerica mi je bila Frances McDormand. Tamo su me vidjela i braća Coen te mi ponudila ulogu u 'Fargo'. Naravno da sam odmah pristao. Nakon što su osvojili Zlatnu palmu s 'Barton Finkom' svi su htjeli surađivati s braćom Coen, a ja sigurno nisam htio propustiti priliku. S 'Fargom' ima i jedna zgodna anegdota. Dok smo još snimali producentima su se javili organizatori New York Film Festivala i rekli da bi htjeli da 'Fargo' bude film otvorenja. Braći Coen to nije bio plan, mislili su premijeru imati u veljači iduće godine, ali ipak su pristali i obećali dovršiti film do kraja studenog. Zato smo dosta žurili i montaža je bila ekspresna, pa je film snimljen na vrijeme. Poslali su kopiju New York Film Festivalu, a za nekoliko su dana dobili odgovor da festival ipak neće prikazati film – jer nije na razini njihovih prijašnjih ostvarenja.
Takvih iznenađenja nije bilo sa serijalom 'Zakon braće', u kojem ste imali izuzetno zapaženu ulogu?
- Za 'Zakon braće' sam odmah znao da će biti sjajan serijal, ali sam imao strepnje jer se nisam htio vezati na sedam godina, kao što je uobičajeno kada pristanete raditi za veliku američku televiziju. Snimio sam pilot, ali sam odmah rekao da želim glumiti samo jednu sezonu. Nisu pristali. Doduše, moram priznati da je prvih 5-6 epizoda bilo jako zabavno, ali onda se počelo dosta ponavljati. Mislio sam da će me pustiti nakon prve sezone. No, producenti su inzistirali da se vratim. Da se nisam vratio, morao bih platiti penale. Učinio sam jedino što sam mogao – obrijao sam glavu i takav se pojavio na setu. Bili su bijesni, jer nisam smio mijenjati izgled lika, ali ništa nisu mogli napraviti. Zamolio sam glavnog scenarista da ubije moj lik i na početku druge sezone su mi udovoljili. Bila je to lijepa smrt.
Je li vam sada, kada je serijal postigao toliku popularnost, žao zbog toga?
- Ne, nimalo. Nisam pitoma životinja. Više sam kao skakavac, koji uživa skačući s jednog na drugi projekt.
Koja vam je najdraža smrt pred kamerama?
- Uh, toliko ih je bilo puno da bih trebao dobro promisliti... Zapravo, znam odgovor – najbolja je smrt ona koju ću sljedeću snimiti. Nikada ne gledam unatrag, samo se veselim novome snimanju. Sada sam u nekim pregovorima za snimanje filma u Italiji, čemu se doista radujem.
Kada kažete da ne gledate unatrag, znači li to da ni ne gledate svoje stare filmove?
- Nikada ne gledam svoje filmove jer mislim da izgledam ružno. Uživam na snimanjima, ali ne i kada gledam svoje filmove.
Zar mislite da ste toliko ružni?
- Teško je promijeniti ono što vidite u ogledalu. Imam svoj ružni nos, velike uši i golemu glavu u obliku kikirikija. Ništa tu ne mogu napraviti. Ipak, ne žalim se. Ima dosta ljepotana koji zbog svojeg izgleda stradaju, nude im jedno te iste uloge, dok ja imam mogućnost u svakom filmu biti drugačiji. To je puno uzbudljivije i zabavnije.