Dok se još uvijek sliježu dojmovi nakon pobijede naše reprezentacije nad Rusijom i direktnim plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Kataru, sudionici te lijepe nogometne priče već su se vratili u svoje matične klubove, a članovi stožera na - posao.
Među njima je i Iva Olivari, Zagrepčanka koja skoro trideset godina radi u HNS-u, a obavlja posao menadžerice A reprezentacije. Jedina je žena koja sjedi na klupi uz izbornika, njegov tim i nogometaše te budno prati svaku sekundu utakmice. Godinama je uz reprezentaciju, s mnogim igračima je u prijateljskim odnosima, neke prati od njihovih prvih nogometnih koraka i zapravo je svim tim dečkima poput mame koja se brine da im ne nedostaje ni najmanja sitnica. Desna je ruka izbornicima, danas uspješnom Zlatku Daliću i stručnom stožeru koji su sigurnom rukom odveli reprezentaciju na šesto Svjetsko prvenstvo od osamostaljenja Hrvatske.
Što je zapravo vaš posao?
- Sve u vezi reprezentacije. Od rezervacije i komunikacije s hotelima, organiziranje prijevoza igrača što znači rezervacija i kupovina skupnih i pojedinačnih avionskih karata, organizacija čarter letova kojima reprezentacija putuje na inozemne utakmice, sva komunikacija sa suparničkim savezom, komunikacija s FIFA-om UEFOM, organizacija terena za treninge, prijava igrača za utakmicu, evidencija disciplinskih kazni…
To je prilično obiman posao?
- U nekim savezima ga obavlja dvoje pa čak i troje ljudi no ja se ne žalim.
Koliko za hrvatsku reprezentaciju i HNS znači direktni ulazak na Svjetsko prvenstvo?
- Osim što je pobjeda cilj svake sportske ekipe to znači i život za savez. Jer najveći dio novaca za funkcioniranje Saveza dolazi od sudjelovanja naše A reprezentacije na velikim natjecanjima. Od tih novaca funkcioniranju i ostale naše reprezentacije poput juniorske, ženske ili one u futsalu. A kada sudjelujemo na velikim smotrama zanimljivi smo i sponzorima.
Kako ste proslavili odlučujuću pobjedu nad Ruskom reprezentacijom?
- U Splitu u hotelu i ne previše burno, samo nas nekolicina jer je se većina igrača odmah nakon utakmice morala vratiti u matične klubove diljem Europe.
Postoji li trema prije izlaska na teren?
- Trema je uvijek prisutna jer svakoj utakmici pristupam jednako. Kod mene nema velikih i malih utakmica. Sve se mora odraditi maksimalno profesionalno i stalno vrtim u glavi jesam li sve napravila.
Smijete li kao dio tima navijati i pokazati emocije?
- Naravno da smijem, nisam robot. Emocije su važan dio sporta, no tijekom utakmice treba ih ispravno kanalizirati, ponekad i zatomiti. A kada reprezentacija ostvari uspjeh kao što je ovaj plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru, otpuštaju se kočnice, sreći, veselju i ponosu nema kraja.
Vidjeli smo vas i na blatnom terenu kako čestitate igračima.
- Ma tko mari za blato i kišu kad su dečki izborili tako veliku pobjedu.
Kada ste se posljednji put rasplakali na terenu?
- Plakala sam od sreće kada smo pobijedili Englesku i plasirali se u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. Emocije koje sam tada proživljavala ne mogu pretočiti u riječi.
Naravno bilo je i jako tužnih poraza, ali oni su sastavni dio svakog sporta.
Koliko imate vremena za sebe na dan utakmice?
- Ako stignem, frizuru obavim dan ranije, jer smo na dan utakmice svi fokusirani samo na nju. Utakmica je prioritet pa ponekad na teren izađem i s kosom u repu.
Tko vas odijeva?
- Imamo sponzore za službenu i sportsku odjeću koju nose svi članovi reprezentacije i stručnog stožera pa tako i ja. A privatnu odjeću i obuću u zadnje vrijeme zbog nedostatka vremena i pandemije sve češće kupujem online. Jedino mi je važno da je ugodno i praktično.
Je li vam ponekad teško biti jedina žena među tolikim muškarcima?
- Zapravo ne. Čak bih rekla da mi je to ponekad i prednost. Kada s nečim nisu zadovoljni vjerujem da bi prije prigovorili muškoj osobi nego meni. Respektiraju me u svakom smislu i ne smijem se žaliti.
Vi ste njima uvijek na usluzi, a tko je prema vama najveći kavalir?
- Ne mogu izdvojiti nikog posebno. Svi su pažljivi, imamo vrlo otvoren, prijateljski odnos. Tu smo jedni za druge kako na profesionalnom tako i na privatnom planu.
Tko je od njih najemotivniji, tko je najveći veseljak, a tko je naozbiljniji?
- Dejan Lovren je najemotivniji, najveći veseljak i pravi bećar je Domagoja Vida, a Luka Modrić je najozbiljniji u timu.
Koji vam je najljepši stadion na kojem ste bili?
- Teško je izdvojiti jer ima jako puno lijepih stadiona diljem svijeta, ali možda su mi prvi vrhu minhenska Allianz Arena i londonski Wembley. Stadioni u Rusiji su izvrsni kao američki Dallas Cowboys gdje smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Meksika. To je stadion za američki nogomet za tu priliku pretvoren za europski nogomet i stvarno je čudesan. Sramota je što u Hrvatskoj nemamo niti jedan stadion dostojan uspjeha naše reprezentacije.
A koji vas se grad posebno dojmio?
- Volim europske gradove poput Lisabona i Kopenhagena, a Istanbul mi je grad u kojem se baš uvijek osjećam dobro.
Stignete li se nekom od tih gradova prošetati ili otići u kupovinu?
- Obično otputujem dan prije ekipe kako bih provjerila da je sve u redu. Večer uoči dolaska momčadi nastojim se organizirati i prošetati gradom, naročito ako u njemu prije nisam bila. U kupovinu idem samo ako nekom od igrača ili članova stožera nešto hitno treba.
Gdje vam je na klupi bilo najhladnije?
- Najjaču zimu osjetila sam davnih godina na jednoj utakmici u Šibeniku gdje je puhala marčana bura. Tu hladnoću koja doslovno ulazi u kosti nikada neću zaboraviti.
A nesnosno vruće?
- Ovo ljeto u Dohi. Riječ nesnosno doslovno opisuje tu vrućinu.
Doživljavaju li vas navijači kao dio tima?
- Mislim da su već naviknuli da sam dio reprezentacije. Zaustavljaju me, uvijek me nešto pitaju, žele se fotografirati…
Pratite li u slobodno vrijeme nogomet?
- Da. Volim nogomet i pratim ga redovito.
Iduće godine bit će 30 godina kako radite u Hrvatskom nogometnom savezu - što vam je u tom periodu bilo najljepše, a što najteže?
- Volim svoj posao, dinamičan je, često fizički i psihički vrlo zahtijevan, bez radnog vremena. Ali imam sreću i veliko zadovoljstvo da se reprezentacija plasirala na 12 od ukupno 14 velikih natjecanja što je ogroman uspjeh i za mnogo razvijenije i veće zemlje od Hrvatske. I upravo zbog tih dobrih rezultata doživjela sam puno više lijepih nego ružnih trenutaka. Ovaj posao kao rijetko koji pruža neizmjerno velika zadovoljstva.