Otkako je počelo Svjetsko prvenstvo u nogometu, novinar i voditelj emisije "Qatara" Ivan Dorian Molnar ustaje oko šest ujutro, na HRT stiže u osam, a kući se vraća oko ponoći, jer u studiju zna provesti i po 13 sati. No, stresa nema u njegovom rasporedu jer sportsko novinarstvo je ostvarenje njegovog sna. Burno bude tek kada igra hrvatska reprezentacija pa s komentatorima emisije diskutira o igri, a katkad se i porječkaju.
"Iza kulisa ima puno nervoze. Vrištimo, navijamo, psujemo, komentiramo, a često bude i različitih mišljenja, no postižemo konsenzus. Zoran Zekić zna biti toliko nervozan da neprestano kruži i hoda po prostoriji jer kada igra Hrvatska prevladaju snažni osjećaji, tada ne postoji objektivno mišljenje, sve dok ne dođemo u studio i upale se kamere" govori Ivan Dorian, koji nije emotivan samo kad je riječ o igri Vatrenih, već i na spomen supruge, novinarke Ane Krolo Molnar s kojom čeka prvo dijete.
"Kada sam doznao da ću postati tata, ostao sam bez teksta, taj osjećaj sreće ne mogu opisati. Sjećam se kad sam prvi put u ruke primio svoju nećakinju, plakao sam kao mala beba, pa ne mogu zamisliti kakav je osjećaj imati svoje dijete. Doznali smo da čekamo djevojčicu zbog čega smo neizmjerno sretni", govori Molnar, koji prinovu očekuje početkom lipnja.
Iako oboje rade na HRT-u, upoznao ih je prijatelj nakon jedne nogometne utakmice u njezinom rodnom Splitu, gdje su se i vjenčali 2019.
"Taj dan bih ponovio. Stigla je sva moja rodbina, otac i brat s obitelji, slavili smo sa 150 ljudi, a prvi ples je bio uz pjesmu Petra Dragojevića "Prva i jedina", što mi je asocijacija na moju Anu", govori zaljubljeno Molnar.
Ne krije kako napokon uživa punim plućima, jer ga život tijekom djetinjstva nije mazio. Zbog niza nesretnih okolnosti odgojila ga je baka Nada, a financijski mu je pomagao stric Dragan te mu bio najveća potpora u odluci da se preseli u Zagreb.
"Bile su mi samo tri godine kada sam ostao bez majke Ivanke koja je tragično preminula. Brat Bruno imao je godinu i pol, a ja sam za mjesec dana trebao proslaviti četvrti rođendan. Brigu o nama preuzela je baka koja nam je bila i majka i otac jer sam na neki način ostao i bez tate Ivana. Nakon tragedije više nije živio s nama, često je bio odsutan, a njegov odlazak u rat dodatno je otežao odnose jer je kasnije obolio i od PTSP-a. Baka je cijeli život bila uz nas, a njezina bolest i smrt ponovno su me zbližili s ocem", govori Ivan Dorian Molnar.
Sretan je što je njegov otac danas dobro te što s bratom ima prisan odnos. Sa sjetom govori o majci čijeg se izgleda i glasa sjeća i danas.
"Sjećam se majke kako me drži u naručju, kao i tog tragičnog dana kada je umrla. Neobično mi je da sam sada stariji nego što je ona bila kada je preminula 1993. Sjećanja na nju ponovno sam evocirao nedavno kada sam nakon više desetljeća susreo svoju tetu. Zbog spleta obiteljskih okolnosti nismo se viđali, ali danas nikome ništa ne zamjeram jer svi smo vodili vlastite borbe" objašnjava Molnar.
Kako bi završio Veleučilište u Rijeci, tijekom studija radio je brojne fizičke poslove zbog kojih je često bio odsutan s predavanja, no nije imao izbora.
"U ranim dvadesetima počeo sam samostalno živjeti i brinuti se o sebi. U tom životnom razdoblju najviše mi je nedostajala majka. Živio sam u staroj kući, radio puno radno vrijeme u proizvodnji plastike, a kada bih završio u poslijepodnevnim satima, odlazio sam u jedan hotel u kojem sam gostima nosio kofere i parkirao automobile. Želja mi je bila studirati novinarstvo u Zagrebu, ali financijske mogućnosti mi to nisu dozvolile, no to me nije spriječilo da tijekom studija pišem sportske izvještaje za radio i portal", govori Molnar.
Od malih nogu znao je da će biti sportski novinar. Počeo je igrati nogomet s deset godina u rodnoj Rijeci, sa 16 je igrao juniorski pa seniorski nogomet na županijskoj razini, a danas igra rekreativno. Upravo ga je strast prema nogometu uvela u svijet sportskog novinarstva prije 12 godina kada je počela njegova karijera, a zanat je učio od novinara i svog uzora Korada Vujnovića.
"Od sva tri posla koja sam radio tijekom studija najviše sam uživao na novinarskim zadacima. Nisam ni stigao razmišljati mogu li sve to, morao sam raditi da preživim. Tijekom odrastanja, a ponajviše u srednjoj školi osvijestio sam da često nismo imali za osnovne životne potrebe pa su me sve te nemile situacije gurale prema poslu i fakultetu. Zato danas imam velike ambicije te se u budućnosti planiram kandidirati za ravnatelja HRT-a" govori Molnar.