Jedan od najvažnijih hrvatskih dramatičara govori o romanu nastalom iz zaboravljenog rukopisa, životu s glumicom Dubravkom Ostojić, domovinskom ratu i djetinjstvu u staroj zagrebačkoj Novoj Vesi.
Dramski pisac Ivan Vidić (59) više od tri desetljeća pripada generaciji autora koji su u hrvatskom kazalištu izgradili prepoznatljiv i upečatljiv autorski stil. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a tijekom karijere napisao je više od dvadeset dramskih tekstova koji su igrani u hrvatskim kazalištima, ali i na europskim i svjetskim pozornicama. Uz kazalište, posljednjih se godina sve intenzivnije vraća i prozi – prostoru koji mu je, kako kaže, oduvijek bio blizak jer sebe prije svega doživljava kao čovjeka priče. Povod za razgovor nedavna je promocija njegova romana „Dobro, zlo, naopako“, a istodobno već radi na novom romanu radnog naslova „Nova Ves“, koji će biti snažno vezan uz prostor njegova odrastanja.
Ranu je mladost, naime, proveo baš u toj starozagrebačkoj ulici, koja se proteže od Kaptola do Zvijezde. "Novi roman neće biti autobiografski, iako inspiraciju crpim iz događaja i iz godina koje sam proveo tamo s mamom i bakom. To je mjesto gdje se bolje nego igdje prelamala socijalna slika cijele zemlje. Ta čudesna kombinacija najvećih siromaha i onodobnih bogataša, partijskih moćnika koji su se tu komešali jedni do drugih, partijskih sekretara koje si mogao sresti zajedno s biskupima s Kaptola", govori pisac prisjećajući se nevinog djetinjstva i igre s prijateljima koja ga je vodila od Medvedgradske ulice do Šalate, tada vrlo vibrantnog sportskog centra s bazenom, klizalištem i teniskim terenima.
Sportski fanatik
"Igrao sam tenis, tada je to bila uobičajena i vrlo pristupačna sportska aktivnost, no kada bi došlo ljeto, prebacio bih se u bazen i zapostavio treninge. Kasnije sam trenirao hokej na travi, naravno, igrala se košarka i nogomet, a bio sam i vatreni navijač Dinama. Sve dok klub pod paskom Tuđmana i imenom Croatia nije počeo redovito pobjeđivati prvenstvo bez obzira na realnu kvalitetu", kaže.
Zanimljiva je priča i oko njegova aktualnog romana „Dobro, zlo, naopako“, koji je zapravo sređeni rukopis star trideset i pet godina, još iz doba njegova studija. Prije godinu i pol dana Vidićeva se majka teško razboljela pa je nekoliko mjeseci živio kod nje kako bi joj pomagao. Jedne večeri majka mu je rekla da pogleda svoje stare stvari i rukopise koje je čuvala u jednom ormaru, i tamo je pronašao rukopis na koji je skoro zaboravio.
"Radilo se o scenariju za televizijski film koji je preko mog profesora Zvonimira Berkovića došao u ruke profesora Kreše Golika. On je bio prilično oduševljen tim mojim scenarijem i pozvao me da s njim odem na tadašnju Radioteleviziju Zagreb kako bih upoznao ljude iz dramskog programa. Smatrao je da ću u životu napisati puno scenarija za puno dobrih filmova. Nažalost, njegove se prognoze i želje nisu ostvarile, ali mi je ostalo prijateljstvo koje smo njegovali do njegove smrti. A taj sam scenarij prošle godine sredio i prepravio u roman „Dobro, zlo, naopako“, kaže Vidić prisjećajući se velikih i uglednih imena koja su tada vladala Akademijom i legendarnog redatelja koji mu je bio podrška cijeli život.
"S Golikom sam ostao prijatelj do njegove prerane smrti. Dolazio je na sve moje premijere i trebao je doći na premijeru ‘Groznice’ 1995. Vidio sam ga dva ili tri dana prije, mahali smo si preko ceste i dovikivali se: ‘Vidimo se sutra navečer.’ Do toga, nažalost, nije došlo", ističe.
Iako je diplomirao dramaturgiju, na početku ga je više privlačio film nego kazalište, pa otuda i filmski scenariji. Doduše, radio je na desetke dokumentarnih filmova, i to sve moguće funkcije od redatelja do rekvizitera. No taj dio rane biografije rijetko spominje jer je to bio prvenstveno način da zaradi za život, a ne ono čemu je težio.
"U mladosti sam se htio baviti filmom, ali sam se u međuvremenu, nazovimo to tako, zaljubio u kazalište, kojem u ranoj mladosti nisam toliko naginjao koliko književnosti i filmu", priča Vidić i dodaje da o filmu nikada nije razmišljao u okvirima režije nego baš scenarija.
"Moj ulaz u teatar nije bila prilagodba nego otkrivanje jednog posve drugog svijeta koji je formalno i estetski, po pravilima i tehnici pisanja, sasvim drugačiji", kaže. Na Akademiji je napisao svoje prve dramske tekstove koji su vrlo brzo našli put do kazališnih pozornica. "U tome sam vrlo brzo postao uspješan jer su čak i moji studentski radovi kasnijih godina gotovo svi izvedeni", kaže. Jedan od prvih bio je komad „Harpa“, postavljen 1991. u Zagrebačkom kazalištu mladih. A u vrijeme postavljanja predstave Vidić je bio na ratištu pa nije sudjelovao u procesu rada, ali je ipak uspio doći na premijeru.
"Nisam trebao biti prisutan ni na premijeri jer ne možeš baš otići s ratišta samo tako, ali su me moji dečki iz jedinice doslovno natjerali. Rekli su mi: ‘Moraš ići.’ Ubacili su me u džip, odvezli u Zagreb i ja sam se drugi dan vratio u zapadnu Slavoniju", otkriva.O ratu, međutim, danas govori vrlo rijetko jer smatra da je ta tema tijekom godina postala previše opterećena ideologijom i političkim prepucavanjima. Od jeseni 1991. bio je pripadnik raketne artiljerije, a poslije je pridružen gardijskim brigadama. Ali to su stvari koje danas ne voli posebno spominjati.
"Inflacija tih tema, trideset i pet godina poslije, meni je postala apsurdna. Kao zanimljivost mogu reći da sam prije desetak godina, kad se u javni prostor masovno vratilo pitanje ‘gdje si bio 1991.’, jednom zbunjenom novinaru rekao da sam 1991. bio u 1991., a 1992. u 1992. On je to krivo shvatio i pitao me jesu li to brigade. A onda sam mu pomalo ironično rekao: ‘A 2015. sam bio u 2015.’", prisjeća se.
Odmak od prošlosti
Tom anegdotom zapravo je htio naglasiti da ne želi živjeti u prošlosti niti vlastiti život svoditi na ratnu biografiju. "Ja živim u vremenu koje vrijedi po kalendaru, a ne u psihološkom vremenu nekoga tko je ostao vječiti zarobljenik rata", kaže. Jer rat za njega nije identitetska oznaka koju želi stalno iznova objašnjavati ili dokazivati, nego dio života koji je prošao i koji ne želi pretvarati u javnu temu.
Ali zato o kazalištu rado govori iako kaže da se ni tu ne želi hvalisati ni nametati. Predstave po njegovim tekstovima igrale su u raznim kazalištima i zemljama i pratile su ih dobre kritike. A to su „Veliki bijeli zec“ u ZKM-u, „Ospice“ koje su igrale u Gavelli, ali i u Londonu, „Velika Tilda“ u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, „Putnici“ i „Posljednji dani mira“ u Teatru &TD, pa njegova drama „Kroz sobe“ koja je igrala samo u Kopenhagenu.
Objašnjava kako se posljednjih godina s tekstova za velike dramske predstave prebacio na one komornije, za dva do tri glumca. Iako naglašava da je pisanje takvih drama jednako zahtjevno. Trenutačno Teatar Rugantino izvodi njegov tekst „Pustolovine kreativnih knjigovođa“, komediju u kojoj igraju Gordana Gadžić i njezin sin Filip Vidović, koji su u predstavi također majka i sin u ulozi ekonomista. A kazalište mu nije samo donijelo profesionalnu afirmaciju, već i ljubav.
U privatnom životu već četvrt stoljeća dijeli svakodnevicu s poznatom glumicom Dubravkom Ostojić. Njihova je priča započela mnogo prije formalnog braka, a upravo taj trenutak kada su se upoznali i počeli živjeti zajedno smatraju pravim početkom svoje ljubavi. Vjenčali su se tek mnogo kasnije, i to bez velike ceremonije i javnosti, jer im takav način obilježavanja privatnog života nikada nije bio blizak.
"Vjenčali smo se prije desetak godina, ali smo se trudili da to nitko ne dozna. Na svadbi su bili samo bliski prijatelji jer jednostavno nismo tipovi koji bi to javno objavljivali", kaže.
Kaže kako je odluka o vjenčanju u velikoj mjeri bila povezana s očekivanjima njihovih roditelja, koji su, kao i mnogi iz njihove generacije, smatrali da je brak prirodan korak nakon dugog zajedničkog života.
"Njima je naš brak bio važan i nekako smo smatrali da je to u redu učiniti zbog njih. Mojih više, nažalost, nema i drago mi je da smo im bar tako udovoljili“, kaže Vidić i dodaje kako ni danas ne smatraju da im je taj čin ili „papir“ donio ikakvu promjenu u njihov život jer jednako skladno žive od prvog dana.
"Mi ne slavimo godišnjicu braka na dan kad smo se vjenčali nego na dan kad smo prohodali jer smo tog istog dana počeli živjeti zajedno. I praktički od tog dana smo nerazdvojni", ističe.
Iako su oboje duboko povezani s kazalištem i umjetničkim svijetom, njihova profesionalna suradnja vrlo je rijetka i pažljivo promišljena. Svjesno su odlučili da posao i brak ne miješaju.
Zajednička suradnja
"Mislim da i ona i ja imamo nekakav, uvjetno rečeno, poslovni etos. A to je da mi na naše poslove ne gledamo kao na obiteljski biznis. U posao ne uključujemo bračne rođake, bratiće, stričeve ili bilo koga drugog iz obitelji. Znam da mnogi hrvatski umjetnici to rade. Nekad se to i može opravdati kad su u pitanju umjetnici s kredibilitetom, ali u puno slučajeva to su samo rođaci. To možda vrijedi kad su u pitanju pekari ili ugostitelji ili neki zanati, gdje je logično da se posao prenosi u obitelji. Ali u umjetnosti angažirati nekoga samo zato što je rodbina, samo da bi dobio honorar, meni je to čak pomalo degutantno", kaže Vidić.
Zbog toga su kroz sve te godine zajedno radili tek jednom, i to na predstavi „Posljednji dani mira“, koja je izvedena u Teatru &TD. Taj je komad napisao imajući na umu upravo Dubravku i njezin glumački senzibilitet.
Unatoč toj rijetkoj suradnji, postoji mogućnost da ponovno rade zajedno. Jer Vidić već razmišlja o novom projektu čiji je radni naslov „Fans Only“. Naziv predstave, kaže, referira se na poznatu internetsku platformu za sadržaj za odrasle „OnlyFans“, ali ideja komada nije doslovna niti površna.
"Za razliku od te platforme koja, grubo rečeno, reklamira meso, moja se priča bavi dušom. Naslov služi kao ironijski mamac i tu dolazi do jedne diverzije i prevare", objašnjava Vidić i malo otkriva svakodnevicu njega i supruge. Kaže da su oboje veliki zaljubljenici u knjige i čitanje, ali i kompjutere.
"Iako smo nas dvoje bića od knjiga, jako smo dobro opremljeni tehnologijom. Naš je dom čudna kuća puna kompjutera u koje smo već godinama zaljubljeni. Ne gledamo televiziju, već sadržaj biramo sami. Nevjerojatan razvoj interneta i gotovo beskonačne baze podataka omogućili su nam da gledamo predstave i koncertne izvedbe opera najvećih svjetskih autora koje su inače nedostupne. Jer svijet je prebrz i na nama je da ga što više moguće usporimo na našu frekvenciju", kaže Ivan Vidić koji otkriva nevjerojatno zanimljivu činjenicu da unatoč svim kompjuterima u kući svoje tekstove isključivo i oduvijek piše – rukom.
"Uvijek pišem rukom, koristim tanke flomastere, rapidografe, poput onih za crtanje. Povlačim crte, nekad stavljam i male crteže koji samo meni nešto znače i sugeriraju. Jedino što sam tehnološki promijenio, otkad su se unaprijedili programi za diktiranje, djelomično sam izbacio najmrskiji dio tog procesa pisanja, a to je pretipkavanje. Tekst napišem rukom pa ga onda kasnije prenesem u računalo", objašnjava Ivan i dodaje kako smatra da postoji jedna snažna psihološka veza između mozga i ruke, mozga i šake.
Jedina urednica
"Ruka je jedan od naših najrafiniranijih tjelesnih instrumenata. Postoji ta neka duboka spona mozga i ruke i pisanje rukom i na kompjuter nije isto. Velika je razlika između teksta koji napišem rukom i onoga koji odmah otipkam. Tekst koji je odmah otipkan može nastati brže, ali zbog tog mehaničkog posrednika on je nešto drugačiji, pojednostavljen", govori pisac koji kaže da je njegova supruga prva osoba koja vidi njegove tekstove. I ne samo to, već je ona ta koja ih ispravi, uredi i posloži ponekad njegove misli koje su, kaže, ponekad čudne.
"Iako joj ne pokazujem nijedan svoj rad dok ga potpuno ne završim, mogu reći, ne samo kad su dramski tekstovi u pitanju nego i prozni, da je Dubravka prva, osnovna i glavna urednica mojih tekstova. I opet, nije to zato što je ona moja žena, nego zato što je ona toliko visoko obrazovana, pismena, vještija i otmjenija u baratanju jezikom nego što se može zaključiti iz samog opisa njezine profesije. Njezini umjetnički interesi puno su širi od samog teatra, uostalom kao i moji, i u tome se gotovo savršeno nadopunjujemo", zaključuje Ivan Vidić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....