Sedam mjeseci Ivana Mišerić (40) uspijevala je čuvati svoju slatku tajnu - da je zaručena za dugogodišnjeg partnera, tri godine mlađeg IT stručnjaka Dražena Kovačevića. Romantična prosidba odvila se na brodu kojim je par prošlog ljeta s prijateljima putovao na Ibizu, a popularna radijska voditeljica priznaje da je ostala bez riječi kad je njezin dečko, pričekavši prekrasan zalazak sunca, kleknuo i izvadio prsten. Bio je to iznimno emotivan, ali i pomno isplaniran trenutak. Naime, kako bi bio potpuno siguran da će joj se prsten svidjeti, Dražen je zamolio Ivaninu dugogodišnju prijateljicu da mu pomogne pri odabiru. Da je romantičan, shvatila je još na početku njihove veze. Tri godine održavali su ljubav na dvije adrese - njega su dom i posao vezali za Umag, a Ivanu za Zagreb, pa su joj na kućni prag česti stizali mali znaci pažnje. Posljednje tri godine uživaju u zajedničkom domu u Velikoj Gorici gdje je ona odrasla, a sada prvi put, ekskluzivno za Gloriju, Ivana otkriva detalje zaruka i planove za vjenčanje. U rujnu joj se dogodio i novi poslovni početak, kada je ušla u eter bravo radija nakon dvanaest godina provedenih na Otvorenom. Pa iako joj je u eteru osmijeh zaštitni znak, vedar glas nakratko je utihnuo jer se početkom travnja morala rastati od svoje Fride, 15-godišnjeg samojeda, koju je nakon dvije godine borbe s bolešću uspavala. U periodu u kojem privatno i poslovno isprepliće nove početke i stare rane, najveća joj je podrška zaručnik, kojeg naziva svojom srodnom dušom. U iskrenom razgovoru za Gloriju otkriva koliko je ranjiva u trenucima kada se ugase studijski reflektori, zašto najviše uživa u toplini doma, kako se nosi s vlastitim strahovima i napadima panike, unutarnjim borbama, ali govori i o snazi koju ponajviše pronalazi u ljubavi.

Dugo ste čuvali slatku tajnu o zarukama, kako vam je to uspjelo?

Možda zato jer ne nosim prsten! Nisam htjela ukrasti fokus s novog početka na bravu - našim zarukama, pa sam utihnula po tom pitanju. Čak nepotrebno, jer nikoga nije briga, protresla bi se vijest jedan dan i idemo dalje. Iako, potrudio se oko prstena, zvao je moju prijateljicu Rene koja ima zlatarnicu u Osijeku, njih dvoje su mjerili i birali, a ja sam samo htjela preživjeti početak jeseni. Zaručili smo se krajem kolovoza prošle godine tijekom putovanja na Ibizu. Nije to bilo planirano kao posebno putovanje radi zaruka, nego smo išli s kumovima koji su slavili desetu godišnjicu braka. Kraj godišnjeg odlučili smo zaokružiti s par dana u inozemstvu, neposredno prije nego što sam trebala krenuti na novi posao. Nisam ništa slutila niti imala ideju što se sprema. U tom periodu bila sam pod stresom zbog Fridine bolesti i novog posla, a i inače nisam ljubiteljica putovanja izvan Hrvatske. Kada sam bila mlađa, puno sam putovala, sada volim ostati ovdje, u domaćim destinacijama mi je lakše. Nije to anksioznost u klasičnom smislu - kad odem, dobro mi je - ali teško mi je otići. Kao da imam osjećaj da nešto propuštam ili, jednostavno, jako sam vezana za svoju kuću i sigurnost. Najljepše mi je doma.

S IT stručnjakom iz Istre u vezi je šest godina

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Jesu li zaruke bile romantične?

Zalazak sunca i brod. Jako volim zalaske, duša mi se puni tim prizorima isto kao i mobitel, fotkam svaki bez iznimke, tako da je bilo baš romantično. Tek kada je Dražen kleknuo, shvatila sam što se događa, iako sam bila zbunjena jer su se neposredno prije toga svi uzvrpoljili, pripremili mobitele i bili uzbuđeni. Kasnije mi je rekao da je bio totalno izvan sebe te da ni sam nije siguran što je rekao i kako je to sve izgledalo. Ali to nije bilo nešto čemu sam posebno težila. S obzirom na sve što se u životu događalo, možda i zbog mojih osobnih situacija, mi smo se toliko povezali i ušli u naš odnos da mi zaruke nisu bile nikakav imperativ niti nešto o čemu sam maštala kao o uvjetu za dalje. Jednostavno smo već živjeli kao da smo u braku - tako je to prirodno išlo. Tko zna, možda će tako i ostati... bez papira, ne robujemo formama. Sadržaj je uvijek ključan.

Jeste li isplanirali vjenčanje?

Pričali smo o vjenčanju, ali onda smo nekako stali i nismo više konkretno nastavili. Ako bi se organiziralo, vjerojatno bi bilo u Istri, pogotovo ako bi to bila neka veća proslava. S druge strane, postoji i opcija da odemo samo nas dvoje i vjenčamo se bez velike fešte. Nemam potrebu da to bude nešto veliko i napuhano. Nemam fobiju od vjenčanja niti mi je bitno da sve bude savršeno isplanirano - od vjenčanice do svakog detalja. Razumijem ljude kojima je to jako važno, ali ja se u tome ne pronalazim. Jedna večer u odnosu na cijeli život mi nema toliki značaj da bih se uzbuđivala kao da je najvažniji dan u životu. I zato još uvijek nismo odlučili što će na kraju biti - možda klasično malo vjenčanje, a možda i samo bijeg i čin bez velike pompe. Najvažnije nam je da smo stabilni i "namireni", da nam je jednostavno dobro. Mentalno zdravlje mi je pritom jako važno i, srećom, Dražen to razumije pa mi daje prostora. Nisam u tome jednostavna - imam svoje faze, uspone i padove, preispitivanja i emocije - i on to sve jako strpljivo prati.

Kujica Frida posvuda je putovala s Ivanom i Draženom

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Što vam pomaže u tim težim periodima?

Prije sam odlazila na psihoterapije, i sada sam u nekoj fazi kad sam zrela za razgovor. U jednom trenutku sam stala, okrenula se sebi i čitanju koje me umiruje. Zadnje što sam čitala je Jorge Bucay - njegove knjige "Put sreće", "Put suza", po drugi put, "Put susreta". Jako mi odgovara stilom i pričom. Ima jedna sjajna knjiga, "Kako postići da ti se događaju dobre stvari", koja daje praktične savjete kako pristupiti životu, što shvatiti ozbiljno, kako se nositi sa stresom, anksioznošću, napadima panike, smiriti kortizol. Koristan je dio gdje kaže da je ono od čega bježiš upravo tvoj put.

Imate napadaje panike?

Da, ali sam naučila s njima živjeti. Kad mi se krene tresti tijelo, kad mi zuji u ušima, srce ubrza i imam osjećaj da ne mogu do zraka ili da ću se onesvijestiti, znam da se to neće dogoditi i time se vodim. Prošla sam to više puta i naučila sam se smiriti. Najčešće mi se događa kad sam u fokusu, u "spotlightu", kad moram nešto izgovoriti ili odraditi javni nastup. Ne na radiju - tamo sam potpuno opuštena - nego u situacijama kad se od mene nešto očekuje, kad trebam nešto "iznijeti", a da mi materija ne dolazi organski, sama od sebe. Iako to odradim i mislim da sam u javnim nastupima dobra, i dalje imam taj unutarnji stres. Ne znam točno zašto, možda što sam starija, imam manje lakoće i hrabrosti. Ali imam i tehnike. Uzimam dah, dišem polako - osam sekundi udah, četiri sekunde izdah. Uzemljim se, stanem stabilno na noge i samo dišem. I znam da će proći. Prvi put kad mi se to dogodilo, nisam imala pojma što je to. Primijetila sam da mi se to događa kad se stres nakupi, kad ima previše neizvjesnosti i pritiska. Onda sam jednostavno nestabilnija. S druge strane, kad sam u dobroj fazi, kad imam više samopouzdanja i unutarnje stabilnosti, sve to puno lakše nosim, mirnija sam.

Radio bravo njena je treća postaja i time je napravila puni krug

VEDRAN PETEH CROPIX

Senzibilni ste?

Ne volim gledati teške stvari, posebno mi teško padaju priče o životinjama i starijim ljudima. Na to mi tijelo odmah reagira i općenito ne mogu gledati emotivne i teške scene. I baš zato razmišljam da bih trebala i na tome raditi - da se s tim suočim i da ne bježim od toga. Razmišljam da se više uključim u rad sa životinjama, napravim fondaciju i bavim se promocijom liječenja raka, odnosno podizanjem svijesti o tome da postoji način liječenja i da postoji nada, da se to može pobijediti. Mislim da puno ljudi uopće ne zna kako to izgleda, kako se liječi i što sve to zapravo znači.

Na to vas je potakla bolest vaše kujice Fride koju ste nedavno, nažalost, morali uspavati?

Pokušavam to prihvatiti i pomiriti se s tim jer znam da je tako moralo biti. Uspavali smo je 3. travnja. Bila je jako bolesna, imala je karcinom nosa, ali je imala i lijepe godine - kao da je već stigla do svog kraja. I starost je napravila svoje. Od trenutka kad se razboljela, prije dvije i pol godine, negdje u sebi počela sam se pripremati na to. Jedan dio mene to je razumio i možda se čak donekle saživio s tim. Ali kad se taj trenutak stvarno dogodi, ništa te ne može pripremiti. Jednostavno se izgubiš. Jer ona nije bila samo životinja, bila mi je sve - moja partnerica, društvo, prijateljica, dio mene. Petnaest godina bila je uz mene, selila se sa mnom, prošle smo zajedno i veselja i sreće i izazove. I onda dođeš u prazan stan… svaki kutak podsjeća na nju, svugdje je osjetiš i vidiš. I tada se jednostavno slomiš. Najteže mi je kad sam doma. Na poslu mi je ipak malo lakše, tamo uspijem barem na trenutak skrenuti misli.

Je li to bila vaša odluka da je uspavate ili su vam veterinari rekli da je došlo vrijeme?

Na kraju više nije bilo dileme. Da smo je vratili kući, bilo bi to samo produljenje patnje. Tu bi moj ego i sebičnost prevladali, a to ne bi bilo pošteno prema njoj. Sve se naglo pogoršalo. Trebali smo u petak ići na čišćenje nosa, to je bio plan. Međutim, u srijedu navečer dobila je epileptične napadaje i od tada je stanje samo išlo nagore. Već u petak to više nije bilo samo kritično stanje - bio je crveni alarm da moramo nešto poduzeti. Odveli smo je u bolnicu, ali ona više zapravo nije bila ista. Bila je svjesna, ali kao da nije - gledala je kroz mene, teško je to uopće opisati. Napravili su CT i tada su vidjeli da je bolest previše uznapredovala i da više nema stvarne mogućnosti za liječenje. Da se vratim na početak godine, stanje se počelo naglo pogoršavati u siječnju, tada je primila zadnje liječenje, više u palijativne svrhe. Pokušali smo sve što se moglo. Bila je ukupno na tri ciklusa zračenja u dvije godine. Iako smo znali da se bliži kraj i da se krug zatvara, opet nas je sve to iznenadilo i shrvalo. Na takvo nešto se jednostavno ne možeš pripremiti.

Jeste li to prihvatili da ste napravili sve što ste mogli?

Da, ali bol je ogromna. U nekim trenucima se osjećaš potpuno izgubljeno, kao da ne znaš kako to izdržati. Pitaš se kako uopće nastaviti dalje. Pred kraj više nije mogla biti sama doma. Vjerujem da smo i mi bili dosta iscrpljeni i osjetljivi, ali nije to više bilo stanje u kojem je mogla ostajati sama. Srećom, Dražen je radio od kuće pa smo se mogli organizirati. Imali smo neki svoj ritam. On je bio s njom ujutro, ja popodne.

Ivana Mišerić otvoreno govori o najljepšim i najtežim trenucima života

VEDRAN PETEH CROPIX

Po čemu ćete pamtiti posljednje mjesece s njom?

Bila je vesela, razigrana i vječno gladna, do kraja. A opet smirena, kao stara baka, i krhka, oksimoron pravi. Sve je s njom uvijek bilo tako, oprečno, nespojivo, ali potpuno povezivo s njenim karakterom. Imala je i svoje male rituale. Zadnje dvije-tri godine razvila je jednu naviku kojoj su se svi smijali, ali meni je bila najvažnija. Obožavala se voziti u autu. Svaki dan, između pet i šest, išli bismo u vožnju - pola sata po gradu, pa natrag doma. To ju je smirivalo i veselilo. Kako sam znala da to želi? Iskreno, ne znam ni sama. Nekako sam to osjetila još dok je bila zdrava, tada je normalno hodala. Kasnije je sve teže hodala, zbog godina, u zadnje vrijeme se nije uvijek mogla sama podići na stražnje noge. Ali ta želja za vožnjom ostala je do kraja. Znalo se dogoditi da budemo vani u dobroj, jakoj šetnji, a onda bi me sama odvela do garaže. Ako bi auto bio vani, stala bi ispred njega, čekala i lajala. Kad bih je pustila unutra, samo bi legla, smirila se i zaspala kao beba.

Kako to da ste je liječili u Sloveniji?

Nismo to odabrali slučajno. Liječili smo je i ovdje kratko, ali su nam i veterinari u Hrvatskoj preporučili liječenje u onkološkoj bolnici u Postojni kod profesora Janoša Butinara gdje postoji radioterapija, toga kod nas još uvijek nema. Stvarno su fantastični. Na kraju smo i postali prijatelji. Što se tiče operacija, nije bila operirana u klasičnom smislu. Tek sada na kraju radili su joj čišćenje nosa, jer je sluznica zbog silnog zračenja bila jako oštećena, što je bilo očekivano zbog pozicije tumora i trećeg ciklusa zračenja koji nosi svoje nuspojave. Nosni tumori se u pravilu vraćaju, nema potpunog izlječenja, ali smo joj dali još dvije godine kvalitetnog života ovom odlukom. Nos joj je zadnja dva mjeseca stvarao sekret koji je izlazio van. To su očistili kad se pojavila rupica na nosu. Proširili su je i iščistili kako bi joj bilo ugodnije. Bio je to zapravo manji zahvat, više čišćenje nego prava operacija. Dakle, glavnina liječenja bila je zračenjem. A Dražen… i on se jako povezao s njom. Baš mu je teško, jako teško. Stvarno su razvili posebnu vezu.

Dražen je mnoge boli prošao s vama. Kada ste prije šest godina započeli vezu, ubrzo vam je preminula majka?

Dražen mi je rekao da ne može vjerovati što je sve prošao sa mnom. Krenuli smo zajedno, a onda mi je preminula mama. Prošli smo kroz cijeli proces žalovanja i s tom tugom se i danas borim - to mi je još uvijek jako teško posložiti u sebi. Nakon toga se razboljela Frida, i sad ovaj kraj… Sve se nadovezalo - moje osobne borbe, promjena posla, sve kroz što sam prolazila. On je sve to prolazio sa mnom. Iako nije čovjek za medije i ne voli se eksponirati, bio je tu kroz sve. Dobro to podnosi. Čvrst je, stabilan, stvarno jak. Drži se. I zbog nas se preselio iz Istre...

Biste li se vi mogli zbog ljubavi preseliti u Istru, kao što se on iz Istre preselio u Zagreb?

Ne mogu zamisliti da se odselim, u ovom trenutku, ali on to podnosi jako mirno i zrelo. Navikao se na Zagreb, a posebno mu odgovara što smo u Velikoj Gorici jer je mirnija i manja sredina, što mu više odgovara budući da je i sam iz sličnog okruženja. Ipak, zna reći da mu ponekad nedostaju prijatelji i obitelj, pa vjerujem da je podnio veliku žrtvu, iako to ne pokazuje.

Razgovarate li o roditeljstvu, osjećate li pritisak da se morate ostvariti kao majka?

Ne mogu biti potpuno iskrena, jer ipak imam neku traumu od javnih istupa i medija, od toga kako će se nešto prezentirati i kako će to drugi ljudi shvatiti. Pa onda čujem: "evo nje, ima pse, nema dijete" ili slično. Iako sam na komentare oglušila i ne čitam ih, vjerojatno to svejedno negdje ostaje zapisano u meni - taj osjećaj da se moram opravdavati. Mišljenja oko majčinstva su mi podijeljena. Kočim se jer neke stvari još nisam posložila u sebi. Možda strahovi, možda činjenica da sam ranije ostala bez roditelja i da me to promijenilo. Možda ljudima to zvuči kao "nešto manje", ali meni je to ostavilo trag i s tim se nisam sasvim pomirila. Zbog zloćudne bolesti majka je otišla u samo mjesec dana, a tata je otišao 15 godina prije, preko noći, od njega se nismo uspjeli ni oprostiti. I onda se sve to nekako pomiješa i moja razmišljanja o djeci padnu u drugi plan, pa sam se navikla na ovaj život kakav jest. Ne bih rekla da je posve lagodan - ne znam ni što je danas lagodno - ali psiha je jako zeznuta stvar. I tako… nekako plovim, dok se nešto u meni ne dogodi. Ako se ne dogodi, opet je u redu. A s druge strane, svjesna sam i koliko imam godina i da život ide dalje svojim tempom.

Sedam mjeseci uspijevala je čuvati svoju slatku tajnu - da je zaručena za dugogodišnjeg partnera, tri godine mlađeg Dražena Kovačevića

VEDRAN PETEH CROPIX

Na radiju ste 18 godina, jeste li još na fakultetu znali da je to vaša ljubav ili se dogodila usput?

Nisam znala što želim. Kako klinka sam htjela biti prodavačica pa pjevačica. Doma smo uvijek slušali radio drugačijim srcem i ušima nego danas. To su bile poslijeratne godine i bio je non-stop upaljen. Slušali smo Radio Veliku Goricu, naručivali pjesme pa ih snimali na kazetu, a s 18 godina sam otišla s njima na audiciju koju sam prošla, ali su me prebacili na Z1 televiziju gdje sam se zadržala pet godina. Tamo sam stekla sjajno iskustvo. Tada se Obiteljski radio rebrendirao u Antenu i trebala sam početi voditi ranojutarnju emisiju s Reneom Bitorajcem, ali on je snimao ‘Našu malu kliniku‘ i dobio dijete pa se to izjalovilo. Nakon pet godina otišla sam na Otvoreni radio gdje sam provela 12 godina i sada sam ponovno tu - na bravu - u istoj zgradi gdje sam počela. Napravila sam puni krug. Mislim da ću zauvijek ostati uz radio. Tu se osjećam kao doma, tu je sve počelo. Stvari su sada drugačije, bolje, veće, izazovnije... jako sam sretna što smo donijeli ovu odluku.

Uživate li i danas s istom strašću u eteru?

Mislim da sam sve bolja i imam više samopouzdanja. U počecima je bilo teško, loše, morala sam puno raditi na sebi, suočila sam se s nedostacima, ali sam se zainatila i shvatila da to želim. Radio je čista emocija i život.

Jeste li se uspjeli naviknuti na buđenja u pola pet, čime skrivate podočnjake?

Već sam se navikla. Na poslu sam oko pola šest. A o podočnjacima ne razmišljam, nekad izgledam kao beskućnik, našminkam se tek nakon posla. Ali tijelo mi se naviknulo pa sam se i vikendom počela buditi rano. Ali zato liježem u devet, deset. Ako je bio težak dan, zaspim i u osam. Ne odlazim na tretmane, doseg mi je frizer, manikura i pedikura. Zbog obiteljske anamneze sklonija sam se brinuti o zdravlju nego o vanjskom izgledu. Imam nasljedne mutacije gena BRCA koje povećavaju rizik od razvoja raka dojke i raka jajnika, tako da više nego redovito odlazim na sistematske preglede. Najvažnije mi je da sam zdrava.