Iznenada nas je napustila Slavenka Drakulić, jedna od najpoznatijih hrvatskih književnica i novinarki, čija su djela prevedena na više od dvadeset jezika, a tekstovi objavljivani u nekim od najuglednijih svjetskih medija.
Tek što je u izdanju Frakture objavila svoju posljednju knjigu ‘Zašto nisam naučila kuhati‘, Slavenka Drakulić preminula je u 77. godini života. Jedna od najpriznatijih autorica hrvatske književne scene karijeru je započela kao novinarka nakon studija komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je za brojne medije, među kojima su bili Danas i Start, a svojim je djelovanjem otvorila snažan feministički diskurs u Hrvatskoj i regiji.
Posebno se istaknula knjigom ‘Smrtni grijesi feminizma: Ogledi o mudologiji‘ iz 1984., jednim od prvih značajnih feminističkih djela u Istočnoj Europi. Ubrzo nakon toga objavila je i svoj prvi roman ‘Hologrami straha‘. Slijedili su publicistički naslovi koji su obilježili njezin opus, poput ‘Kako smo preživjeli‘, ‘Oni ne bi ni mrava zgazili‘, ‘Café Europa‘, ‘Balkan Express‘, ‘Tijelo njenog tijela‘, ‘Basne o komunizmu‘, dok je knjiga ‘Café Europa‘ kasnije dobila i nastavak - ‘Café Europa Revisited‘. Zbirka eseja ‘Rat je svugdje isti‘ okupila je tekstove o ratnoj stvarnosti, nastajale od 1991. godine do danas, većinom objavljivani u svjetskim medijima; The New York Timesu, Frankfurter Allgemeine Zeitungu, La Repubblici, El Mundu.
U književnosti se često bavila temama ženskog tijela, bolesti, identiteta i traume. Njezini romani ‘Mramorna koža‘, ‘Kao da me nema‘, ‘Frida ili o boli‘ te ‘Mileva Einstein, teorija tuge‘ istraživali su složene sudbine žena, njihove unutarnje borbe i položaj u društvu. Veliku pozornost čitatelja privukla je i knjiga ‘O čemu ne govorimo‘, u kojoj se suočila s onim od čega mnogi zaziru – starošću, bolešću i nemoći. O tim je iskustvima pisala i iz osobne perspektive. Nakon što se i sama suočila s teškom bolešću bubrega te transplantacijom koju je 2004. godine obavila u Sjedinjenim Američkim Državama, otvoreno je govorila o vlastitoj ranjivosti. Redatelj Petar Krelja 2011. snimio je dokumentarni film ‘Slavenka ili o boli‘, inspiriran upravo tim životnim poglavljem.
U intervjuu za Gloriju 2024. govorila je o temama koje su obilježile njezin književni i publicistički rad. „Naravno, o teškim stvarima obično razgovaramo s najboljim prijateljima, zato su tu. No ipak želimo u društvu sebe pokazati u najboljem svjetlu. Možda takve teme nisu svakodnevne, ali cijela se umjetnost bavi upravo njima. Dakle, itekako su prisutne i potrebne u našim životima, samo su posredovane. Možda je tako i bolje. Znate zašto? Jer moramo imati na umu da artikulirati svoje osjećaje i strepnje nije nimalo lako, nije lako govoriti o sebi. Mnogi ljudi to ne žele, ali mnogi niti ne znaju kako. Tu su i društvene konvencije koje nas tjeraju da prikrivamo svoje slabosti i pokazujemo se u najboljem svijetlu. Živimo u zapadnjačkoj kulturi koja veliča mladost, snagu, izgled, aktivnost, brzinu... kulturi koja, uz to, skriva smrt. Ranije su ljudi umirali kod kuće.
Kada je itko od nas vidio mrtvog čovjeka, ako baš nije bio prisiljen ili se to dogodilo slučajno? Umiranje je danas potpuno medikalizirano i ljudi umiru u bolnicama, daleko od najbližih. Danas ne znamo kako bismo djeci objasnili kuda je nestala baka”, rekla je tada Slavenka Drakulić koja je devedesetih godina, zajedno s Jelenom Lovrić, Radom Iveković, Vesnom Kesić i Dubravkom Ugrešić, bila je izložena mizoginim napadima zbog svojih javno iznesenih stavova. Unatoč tome, ostala je dosljedna svojim uvjerenjima i nastavila pisati o temama koje su oblikovale suvremeno hrvatsko društvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....