Autor hitova Prljavog kazališta koji su muzička podloga za Komedijin mjuzikl ‘Radio Dubrava‘ prisjeća se mladosti, roditelja koji nisu bili sretni što je krenuo u glazbu i koncerta Rolling Stonesa koji je za njega bio prijeloman.
Dugo najavljivani mjuzikl „Radio Dubrava“ u izvedbi ansambla zagrebačkog Kazališta Komedija, koji je nedavno imao premijeru u zagrebačkom Domu Zvonimir, izazvao je velik interes publike pa su ulaznice za gotovo sve predstojeće izvedbe rasprodane. A to i ne čudi jer je taj projekt mnogima nostalgični podsjetnik na kultnu istoimenu pjesmu i album Prljavog kazališta. I upravo je ta glazba muzička podloga priče o odrastanju u prigradskom kvartu, mladosti, prijateljstvu i promjenama kroz koje su devedesetih godina prošli Zagreb i Dubrava.
U predstavi koju je režirao Krešimir Dolenčić, a libreto napisala Ana Tonković Dolenčić, izvodi se desetak pjesama kultnih Prljavaca, a kazališna scena postaje prostor u kojem se susreću rock glazba autora Jasenka Houre i priča koja obuhvaća osamdesete i turbulentne devedesete godine prošlog stoljeća. A veza Houre i pravog kazališta nije nova ideja.
Još kao mladić rado je odlazio na predstave, u to vrijeme vibrantni ZKM, Teatar &TD, kao i u tadašnji Jazavac, današnji Kerempuh.
„Stvarno sam volio kazalište. Još od Satiričkog kazališta Jazavac, čija je noćna scena odgovarala mom tadašnjem senzibilitetu. Skoro cijela prva ploča Prljavog kazališta bila je inspirirana tim predstavama, to su pjesme Subotom uvečer, Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću… Kasnije me privlačio i dramski tekst. Sjećamo se još onog hajpa oko Ionesca i ‘Majstora i Margarite’ ili predstave „Šteta što je kurva“ s Mirom Furlan. Ta me predstava i inspirirala za istoimenu pjesmu. Bila su to neka dobra vremena“, govori Houra.
I upravo je iz tog interesa postupno nastajala želja da se i sam okuša u formi mjuzikla ili scenskog komada u kojem bi se spojili njegova originalna glazba i priča.
„Ta se ideja u meni vrti godinama. I dan-danas mi se vrti. Nemojte misliti da sam ja ikada odustao od toga, ali uvijek se nešto ispriječilo, a htio sam se toga primiti kako treba“, kaže.
U prvim pokušajima taj projekt nije imao nikakve veze s pjesmama po kojima ga danas publika prepoznaje, kao ni s mjuziklom „Radio Dubrava“. Ideju je razvijao s pokojnim skladateljem Ivicom Krajačem, a njihovi su razgovori tada bili usmjereni prema književnim predlošcima koji su im se činili zanimljivima za kazalište.
„S Krajačem sam počeo raditi libreto i imali smo u glavi dva književna predloška – ‘Parfem’ od Süskinda i ‘Obojenu pticu’ od Kosinskog. To mi je tada bilo jako zanimljivo, pogotovo u kontekstu vremena u kojem živimo. Ali stalno je bilo sad ćemo, pa nećemo, pa se sve nekako razvlačilo“, objašnjava Houra.
Tek kasnije, kada se u Kazalištu Komedija pojavila ideja o domaćem rock mjuziklu, projekt je dobio smjer koji je rezultirao „Radiom Dubrava“. Houru je privukla ideja da kazališna scena dobije djelo koje će u potpunosti proizaći iz domaćeg glazbenog konteksta.
„Mi zapravo nemamo puno domaćih originalnih mjuzikala. Ima ih nekoliko, ali to je zapravo jako malo. Zato mi je bilo zanimljivo napraviti komad koji će u cijelosti biti naš, domaći“, kaže glazbenik i objašnjava kako je proces nastanka bio dug i obilježen brojnim prekidima. Projekt je počeo neposredno prije pandemije, a potom su ga zaustavile posljedice zagrebačkog potresa i zatvaranje kazališta zbog obnove. Tek nakon toga ponovno se krenulo ozbiljnije raditi na dramaturgiji i konceptu predstave.
Predstava je nastajala postupno, kroz niz verzija teksta i u tom se procesu postupno oblikovala i struktura priče u koju su se uklapale pojedine pjesme. U mjuziklu se pojavljuju neke od njegovih najpoznatijih pjesama – „Radio Dubrava“, „Milioner“, „Lupi petama“, „Sve je lako kad si mlad“, „Zaustavite Zemlju“, „Mi plešemo“...
A uz njegove autorske pjesme u predstavi su i skladbe njegovih dugogodišnjih suradnica Ines Prajo i Arjane Kunštek, s kojima surađuje još od devedesetih godina.
Velikih 50
„One rade sa mnom od 1994. godine. Rijetko nailaziš na nekoga s kim možeš i u četiri ujutro razgovarati o glazbi i s kim dijeliš svjetonazore i kulturne reference“, govori Jajo koji priznaje da mu je rad na predstavi otvorio jedan novi pogled na kazalište. Rock glazbenik koji je navikao na koncertne pozornice sada je iznutra upoznao rad kazališnog ansambla i proces nastajanja predstave.
Nakon kazališnog izleta, Houra se vraća svom Prljavom kazalištu koje iduće godine obilježava velikih 50 godina postojanja.
„Kad završimo ovu turneju, počinjemo pripreme za obilježavanje pedeset godina. Iskreno, uopće mi nije jasno gdje je to vrijeme prohujalo. Doduše, kada se sjetim što smo sve prošli, onda mi je možda malo jasnije“, smije se i dodaje da se unatoč protoku vremena i dalje osjeća kao onaj klinac zaljubljen u glazbu koji se s jednakom strašću penje na pozornicu i veseli koncertima. I kaže, kada to prestane, onda priča može stati.
A kada govori o glazbenim počecima, neminovno skreće na obitelj i roditelje. Njegov otac bio je liječnik, ozbiljan i odgovoran čovjek koji je za sina imao vrlo jasnu viziju budućnosti. Želio je, kao i svaki roditelj, da ima siguran kruh u rukama, da studira i ima stabilnu profesiju.
„Kada sam u srednjoj školi počeo malo ozbiljnije svirati, tata me pitao hoću li studirati ili svirati. Rekao sam – svirat ću i studirati. On je rekao – ne može, ili jedno ili drugo. Ako ćeš svirati, ‘slavina‘ ti je zatvorena. Bio je liječnik, fantastičan čovjek i veliki humanist, ali prilično konzervativan kada se radilo o mojoj budućnosti. Što možda i ne čudi jer sam bio jedinac.“
Majka je, s druge strane, dolazila iz posve drukčijeg svijeta. Bila je slikarica, kiparica i profesorica, osoba snažno vezana uz umjetnost i kreativnost. I prema sinu jedincu bila je puno ‘mekša‘.
„Bila je puno liberalnija i u odgoju i u komunikaciji“, kaže Houra. Imala je puno više razumijevanja za njegovu glazbenu strast, osobito u prvim godinama kada od sviranja gotovo nije bilo nikakve zarade.
„Dvije godine sam svirao, a da nisam imao ni za duhan. Mater mi je davala novac za cigarete. Ali kada sam odlučio da ću svirati, a ne studirati, od prvog dana sam bio uporan i odgovoran. Imali smo probe svaki dan, baš kao da negdje radimo. Nije tu bilo – danas mi se ne da, a tako je uostalom i danas“, kaže Houra koji u tim počecima nije mogao niti naslutiti gdje će ga glazba dovesti.
Ali te prve godine bile su daleko od glamuroznog rock života. Bend je tek nastajao, a dečki su putovali kako su znali i mogli, često bez novca, samo s velikim, ponekad i poljuljanim entuzijazmom.
Upornost se isplatila
„Nismo imali ni za hotele ni za sendvič. Spavali smo po kolodvorima, honorari su bili mali ili nikakvi, i snalazili se kako smo znali i umjeli“, prisjeća se. A upornost i disciplinu vjerojatno može zahvaliti sportu. Kao tinejdžer ozbiljno je trenirao košarku i bio dio generacije iz koje je kasnije nastala Cibona.
„Bio sam zadnja generacija Lokomotive iz koje je poslije nastala Cibona. Imao sam osjećaj da bih mogao nešto napraviti, ali sam u jednom trenutku shvatio da nema napretka pa sam odustao. Osim toga, tada smo svi mi klinci bili slične visine, a kako je moj tata bio stvarno jako visok čovjek, skoro dva metra, postojala je nada da ću i ja izrasti“, smije se glazbenik koji je do danas ostao veliki zaljubljenik u sport.
No, negdje u to vrijeme prestanka bavljenja sportom dogodila se prijelomnica. Otišao je na svoj prvi veliki koncert, onaj Rolling Stonesa u Zagrebu, i tu je njegova životna priča dobila drugi smjer.
„Taj koncert me se baš onako jako dojmio. Tada sam već počeo svirati i ulaziti u taj kreativni dio. I zapravo, nakon toga, nije bilo natrag“, kaže vođa Prljavaca.
Iako su glazbeni počeci bili skromni i nimalo ohrabrujući, upornost i rad postupno su ga doveli do karijere koja danas traje gotovo pola stoljeća.
Djeca ne nastavljaju tatinim stopama
Možda ne bi sve bilo isto da iza njega kao najveća potpora ne stoji obitelj. Suprugu Dianne upoznao je početkom devedesetih tijekom turneje u Kanadi, točnije nakon koncerta u Torontu. Ona mu je prišla sa sestrama i zamolila za fotografiju, a ponudila im se i kao vodič ako žele razgledati grad. Ostalo je povijest. Zbog njega se doselila u Hrvatsku, zapostavila karijeru visokoobrazovane ekologinje i stručnjakinje za zaštitu okoliša, koja je radila u području ekoloških studija. Vjenčali su se 1993. i dobili troje djece, sina Ivana Brunu (31), Mirjanu (28) i najmlađu Doru (26).
Samozatajni Ivan Bruno, po riječima tate, još se traži i živi između Zagreba i Toronta, Mirjana je završila Agronomiju i bavi se lijekovima za životinje, dok najmlađa Dora radi s tatom. Nitko od njih nije krenuo putem glazbe, i to sasvim svjesno. On ih, kaže, u to nije želio gurati. Previše je toga vidio, osobito kad je riječ o ženama i o svemu kroz što su morale prolaziti u tom svijetu. Danas je, priznaje, pristojnije nego nekad, ali još uvijek ne dovoljno da bi bez zadrške želio isto svojoj djeci. Glazbeni gen, kroz smijeh, ostavlja za unuke. Njima će, kaže, bez problema kupiti i saksofon i violinu, pa neka susjedi trpe.
„Dora je završila studij komunikacija i PR-a i zajedno smo 2022. osnovali firmu. Ona je na sebe preuzela operativni dio poslovanja, papirologiju, komunikaciju, društvene mreže i zapravo je jedina koju zanima moj svijet. Ali bez muzike“, govori glazbenik kojem je drago da je u barem manji dio njegovog posla ušao netko iz obitelji.
Jer obitelj mu je uvijek bila važna ravnoteža u životu. S obzirom na to da je njegov posao neizbježno vezan za putovanja, priznaje da je veći dio posla odradila supruga.
„Doduše, ni danas ne stajem, imamo puno koncerata, ali sada je lakše jer su klinci odrasli“, govori Houra koji na pitanje o usporavanju tempa samo odmahuje rukom.
I nakon desetljeća rada, još uvijek ne planira smanjiti brzinu, a njegov odnos prema životu i radu, kaže, uvijek je bio isti – intenzivan i pomalo kontradiktoran.
Ne miruje u mirovini
„U glavi imam veliki dijapazon životne energije, ujutro sam kao šesnaestogodišnjak, a navečer, kada me smlavi dan, osjećam se kao da imam sto i devet godina“, kaže Houra koji je napunio 65, godine kada većina ljudi odlazi u mirovinu. Naravno, kod umjetnika je ta granica rastezljiv pojam, baš kao i kod njega.
„Neki dan me jedan taksist pitao – Gospon Houra, kad bute zreli za mirovinu? A ja sam mu odgovorio – Pa ja jesam u penziji, sve ovo delam u fušu. Ja sam vam cijeli život fušer“, smije se glazbenik koji kaže kako o mirovini nikada nije ni razmišljao. Nema status slobodnog umjetnika, a jedino je član Društva skladatelja.
„I to je to. Ja stalno radim, za to mi ne treba nikakav status. Glava mi je stalno u pogonu. Moji ne vjeruju koliko informacija mogu poloviti. Još uvijek me sve zanima, pratim košarku i nogomet, gledam irsku ligu, englesku ligu, njemačku ligu... Zanimaju me izložbe, glazba, kazalište, knjige… Sve me zanima. Tri dana mogu sjediti doma, gledati televiziju i odmarati se, ali to ne znači da mi glava ne radi, da nešto ne smišljam ili slažem nove pjesme. Tako da tu riječ mirovina, iskreno, ne razumijem“, zaključuje Jasenko Houra kojeg je sa svim tim silnim interesima zaista bilo teško uloviti za razgovor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....