Pjesnik, likovni kritičar, urednik i polemičar, o čijem je životu prikazan dokumentarac ‘Jesmo li živi?‘, govori o djetinjstvu u Splitu, studiju u Zagrebu, profesionalnim izazovima, ali i o supruzi, slikarici Anabel Zanze
Split sam napustio početkom treće godine života i vratio se u njega u proljeće 1945., u sedmoj godini svoga života. Možda je naknadno, nadograđeno pamćenje učinilo najdojmljivijim sjećanjem veliki snijeg u splitskom Đardinu 1940., koji me pripremio na zagrebačke, još veće, ratne snjegove", prisjeća se Igor Zidić, 87-godišnji kroničar vremena, antologijski pjesnik, likovni kritičar, urednik i polemičar koji je tijekom šest desetljeća svojega radnog vijeka oblikovao naš kulturni prostor. Na intimno putovanje u djetinjstvo i mladost uputio se ponukan razgovorom za Gloriju nakon što je početkom svibnja u Zagrebu te 15. svibnja u rodnom Splitu premijerno prikazan dojmljiv dokumentarac o njemu "Jesmo li živi?" redatelja Tomislava Žaje. Iako je okosnica filma Zidićev rad na monografiji o Emanuelu Vidoviću koju je, gotovo bez predaha, započeo nakon što je dovršio monografiju o Vlahi Bukovcu, zamolili smo ga da se prisjeti rodnog Splita iz godina kada je bio dječak.
"Nakon povratka iz Zagreba pamtim magarce solinskih i kliških mljekarica od kojih bi baba Tonka jednoga odriješila da me proveze rubom grada, a mljekarici bi ostavila cedulju s najavom kada će joj vratiti tovara. Tu je i početak školske godine 1945., kad sam začuđen promatrao bose noge kod više od polovice dječaka pred pučkom školom na Manušu. Kože nije bilo, kožne konfekcije još manje, a novca ni za lijek", ispričao je taj renesansni čovjek, kojem je teško pronaći područje hrvatske kulture kojim se nije bavio i u njemu ostavio trag.
Odrastanje u težačkoj obitelji
Odrastao je u obitelji Antuna Zidića, bivšeg đaka Obrtne škole u Splitu, profesionalnog kartografa, učenika Emanuela Vidovića i ljubitelja slikarstva. Bio je dobar nogometaš, šahist i plivač koji je sina zainteresirao za sport. O majci Mariji Roje kaže da je bila izdanak splitske težačke obitelji.
"Po fotografijama sudim da je majka bila lijepa djevojčica i žena, ali i prilično zatvorena osoba. Prepuštala se otvorenoj komunikaciji jedino u društvu svojih sestara i brojnih rodica. Bila je jako pažljiva majka, pomagala u školskim zadaćama, voljela slušati moje prve sastavke, uvijek je davala iskrene primjedbe. Nikada nikome nije laskala", prisjeća se Igor Zidić, koji je odrastao s dvije mlađe sestre, Stankom i Vesnom, tijekom ratne oskudice i podjednako siromašnog poraća.
"Bili smo suočeni sa skromnim očevim primanjima. Osobito se sjećam velikih "repova" ispred dućana. Kao dječak, znao sam satima čekati na litru mlijeka ili kilogram kruha. Srećom, odrastali smo i na tim teško izborenim mrvicama. Sestre su zauvijek ostale brižne prema meni. Uvijek sam se mogao na njih osloniti. Kad danas razgovaramo, Stanka je uglavnom izvor informacija o obiteljskoj prošlosti ili splitskom starom leksiku, podsjećajući me na dobro znano, ali gdjekad i zaboravljeno, a s Vesnom sam uvijek bliže suvremenim temama", otkriva Igor Zidić.
Kada je nakon osnovne škole u rodnom Splitu krenuo u gimnaziju koja je tada trajala od njegove desete do osamnaeste godine, predmete je podijelio na drage (hrvatski, moderne i klasične jezike, povijest, povijest umjetnosti, prirodopis, biologiju, zemljopis i sport) te na one koji su ga manje zanimali, ali se i u njima pokazao kao dobar đak.
"Bilo je specifičnih đačkih huncutarija, ali ne i grubosti, nikad nedostatka odgoja. To me nije privlačilo. Bio sam - nadam se - dobar školski kolega i rado pomagao u onome gdje sam mogao biti od pomoći", kaže Zidić, koji je prve pjesme objavio oko 1956. u malom splitskom šapirografiranom listu Oči te omladinskom Vidiku i tamo se susretao s budućim kolegama Zvonimirom Mrkonjićem, Tonkom Maroevićem, Igorom Mandićem i drugima. Do velike mature imao je dvije ispunjene bilježnice od kojih je jedna sadržavala varijacije na pjesničke teme A. G. Matoša, a druga na motive i način A. B. Šimića. To su, uz Jesenjina, bili njegovi prvi uzori. Kada je 1957. postao zagrebački student, upisao je pravo umjesto studija bližeg književnosti ili umjetnosti. To je učinio pod utjecajem engleskih filmova koji su se odvijali u sudnicama i bavili se pravnim peripetijama. Najviše od svega svidjelo mu se to što u tim filmovima pravda uvijek pobjeđuje.
"Trebala mi je godina dana da shvatim kako se to zbiva negdje drugdje ili nigdje i da su to moje romantične utvare. Za utjehu, otplovio sam na izlet u Veneciju i ondje bio, kao i mnogi Dalmatinci, fasciniran gradom u moru "do koljena", ljepotom arhitekture, čudesnim djelima majstora slikarstva i izložbom suvremene umjetnosti na Bijenalu 1958. Poslije toga sam, zanesen, upisao svoj drugi studij, komparativnu književnost i povijest umjetnosti", prisjeća se Igor Zidić i dodaje kako je potkraj 50-ih zagrebački Filozofski fakultet bio razbacan na više lokacija: studenti su se tek ujesen 1961. preselili u današnju zgradu. To vrijeme pamti po nekolicini odličnih profesora i predavača: Veri Horvat Pintarić, Milanu Prelogu, Grgi Gamulinu i Radoslavu Putaru, kojeg je osobito volio zbog njegove "otvorene" radne metode i diskusije pred originalnim djelima u ondašnjoj Modernoj galeriji i njezinu dvorištu. Na komparatistici je volio zajedljivoga, ali i duhovitoga i vrlo plodnog Ivu Hergešića, sjeća se dobro odličnih znalaca Svete Petrovića i Darka Suvina. Otkriva kako je izvanškolski dio studentskog života bio također zanimljiv, zbog studentskih druženja kod slikara Eugena Fellera na Gornjem gradu. Tih godina mogli su se čuti prvi zagrebački "koncerti" Tereze Kesovije i Arsena Dedića: stanovali su u domu studenata i sa svojim instrumentima i pjesmom oglašavali su se s prozora katova na kojima su stanovali.
Prva zbirka poezije
Već je tada počeo objavljivati knjige - prva je bila zbirka poezije "Uhodeći more" iz 1960., tiskana u vlastitoj nakladi. Dobro je primljena od niza kritičara u ondašnjoj Jugoslaviji, neke su od pjesama ubrzo pretiskane, našle se u nekoliko tadašnjih antologija te učvrstile njegovu poziciju među mladim piscima.
"Simpatija je bilo, ali nisu izravno ulazile u stihove koje sam držao po strani od privatnosti i u njima se, više od djevojaka s fakulteta ili "špice", zrcalila moja lektira, koja je oko 1960. išla tragom hrvatske nove tradicije, tragom Španjolaca, Talijana, Francuza i Engleza, otkriva Igor Zidić, otkrivajući kako se na samom početku svog studija sam uzdržavao - cijepanjem drva, unošenjem ugljena u podrume, a kasnije davanjem privatnih satova, pripremanjem đaka za maturu, uređivanjem tekstova u nastajanju za maturalne i diplomske ispite. Surađivao je s raznim novinama i tako se pripremao za kratku novinarsku karijeru. Ušao je u posao u kojem se pisanje pokazalo kao njegov najjači alat.
"Surađivao sam s raznim novinama od 1958. i polako se pripremao za tada još neočekivanu kratku novinarsku karijeru. Kao student sam intenzivno pisao likovne osvrte i surađivao u mnogim listovima i časopisima - od Studentskog lista do Književne tribine, od Slobodne Dalmacije do Vjesnika i Telegrama, a dočekao da u travnju 1971. osnujem i u Matici pokrenem Hrvatski tjednik. Naslov sam mu sam dao, prvu redakciju sastavio i pokrenuo jedan od tada najvažnijih Matičinih projekata. Nastavio je, poslije nekog vremena, Vlado Gotovac", govori Zidić, koji je, nakon što je 1964. diplomirao, odslužio i vojni rok.
Jedan od prvih predgovora bio mu je o izložbi Josipa Vanište u Galeriji suvremene umjetnosti. Kad se vratio iz vojske, "novinario" je, tražio stalan posao i na kraju ga dobio na natječaju Matice hrvatske raspisanom za mjesto poslovnog tajnika. Oko 1968. na njegovo mjesto dolazi Tvrtko Šercar, a on postaje urednik Matičinih publikacija. Izabran je u upravna tijela Matice hrvatske, a u neka je, kaže, ušao po funkciji.
Potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih našao se u središtu jednog od najintenzivnijih razdoblja hrvatske povijesti. Kao tajnik Matice hrvatske i urednik Hrvatskog tjednika bio je među grupom intelektualaca koja je 1967. objavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, vjerovala u snagu kulture i nacionalnog identiteta zemlje kojoj pripada. A onda se dogodio slom hrvatskog proljeća, njegovo je javno djelovanje zaustavljeno: bio je "na ledu" u javnim medijima duga dva desetljeća, ali ne i kreativno "zaleđen". Uređivao je u Nakladnom zavodu Matice hrvatske - što sam, što s kolegama - biblioteke Hrvatske povjesnice, Hrvatska umjetnost, Monumenta artis Croatiae, Sabrana djela Williama Shakespearea; pojedine knjige u bibliotekama "Studije i monografije", "12/20" i druge, časopise Život umjetnosti, Kolo.
Zanimalo nas je kako danas, s današnje distance, gleda na razdoblje početka sedamdesetih koje ga je obilježilo.
"Na neki smo način predosjećali ili odgonetnuli tijek skorašnjih zbivanja te smo se, analogno tome, prema njima i odredili. Netko nije vidio ništa, nekome se učinilo da se ponavljaju svakidašnje radnje, u ovoj ili onoj formi, i da će se tako odvijati i dalje, a bilo je i onih koji su slutili da se oblikuju prijeteće okolnosti koje će stubokom promijeniti naš prividno miran život. Bio sam među onima koji su sedamdesetih godina bili zabrinuti za svoju zemlju i ljude u njoj", govori Igor Zidić, koji je od sredine šezdesetih postao jedan od najvažnijih kreatora hrvatske likovne scene, kritičar umjetničkog srca koji nije samo pisao o likovnosti, nego ju je, na samo njemu svojstven način, i oblikovao.
Priređivao je izložbe hrvatskih i slovenskih modernih i suvremenih umjetnika u zemlji i inozemstvu, a neka su djela zahvaljujući njemu stigla i do važnih europskih i svjetskih muzeja i galerija. Bio je hrvatski izbornik na velikim međunarodnim smotrama umjetnosti u Veneciji, Kairu i Istanbulu, priređivao izložbe u Seoulu, Milanu, Madridu i nekim njemačkim gradovima, dok je u Modernoj galeriji potpisao neke od ključnih izložbi hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. Baš zato smo ga upitali postoji li slika pred kojom i danas zastane kao da je vidi prvi put.
"Postoje mnoge takve slike. Svaki sam put iznova zadivljen Bukovčevom "Fantazijom", Vidovićevim slikama "Angelus", "Stara crkva", "Predvečerje", "K mrtvom gradu"; "Lopočima" Slave Raškaj, Kraljevićevim pariškim crtežima Ruskog baleta i autoportretima, Račićevim pariškim vedutama, ponekim Uzelcem, Šulentićem, Ankom Krizmanić, Babićevim "visinskim pejzažima", Plančićevim starigradskim Parizom, Šimunovićevim međama, ali i starijim njegovim "Cirkusima", "Autoportretom u lovačkom odijelu" Naste Rojc, križevima-ljudima Ksenije Kantoci, gromačama Otona Glihe, slikama temperamentnog Ive Dulčića, Antuna Masle, drvenom i papirnatom skulpturom Branka Ružića, nezaboravnog Ljube Ivančića...", govori jedan od naših najuglednijih intelektualaca.
Supruga - most prema digitalnom dobu
Treba reći i to da iza mnogih njegovih osvrta, posjeta galerijama, ispisanih knjiga - postoji i onaj privatni Igor Zidić, suprug Dubrovkinje Anabel Zanze, 54-godišnje slikarice. Proslavila se radovima u kojima često koristi slova, riječi i fragmente rečenica, pretvarajući ih u dojmljive slike višeznačnih poruka. Za Igora Zidića nije samo životna partnerica nego i svojevrstan most prema digitalnom dobu i novim generacijama. Povezuje ih ista znatiželja, iako on iza sebe ima život posvećen oblikovanju hrvatske kulturne scene, dok ona pripada odvažnoj, stvaralački moćnoj generaciji umjetnika.
"Moj radni stol i njezin štafelaj ionako su vrlo blizu pa često zavirujemo u tuđa polja, gdjekad o nekim detaljima i raspravljamo, a u ponekoj prilici zatražimo i pomoć jedno od drugoga. Kakva je osoba? Osjetljiva, empatična, senzibilna, svojeglava", otkriva Igor Zidić, dodajući kako na svakodnevnoj razini razgovaraju o umjetnosti. Nije samo da razgovaraju već i surađuju: počinju s čitanjem rukopisa i iznošenjem primjedbi, a završavaju s posljednjom redakturom. Njegovoj supruzi je nedavno u Sveučilišnoj galeriji u Splitu otvorena izložba "Brailleeva dionica" čiji je nastanak pratio. Zanimalo nas je gdje u njihovu odnosu prestaje suprug, a počinje kritičar.
"Koji put se upustimo u raspravu. Ako i radimo u istoj sobi, to ne znači da nužno o svemu mislimo isto. Ona je empatičnija, više razmišlja o potrebama i osjećajima drugih, altruističnija je i kad je riječ o njezinoj "Brailleevoj dionici". Bio sam skeptičan, rezerviran, manje od nje uvjeren u uspjeh toga angažmana. Na otvorenju njezine izložbe Anabelino vođenje oveće grupe slijepih i slabovidnih osoba kroz postav pokazalo mi je kako lako ostvaruje kontakt s njima i oni s njom. S obje strane osjećalo se povjerenje i osluškivalo se što će drugi reći. Sada mi se čini da je na dobrom putu", zaključuje Igor Zidić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....