Odgađaš cijeli dan to svoje pisanje! Ajde, pa nije da moraš sastavit' nekrolog ili nekaj ozbiljnijega. Primi se posla mala, obećala si; i molim bez patetike, znaš da me to živcira - odzvanja mi u ušima taj toliko specifičan, dubok, hrapav, neponovljiv, samo njezin - glas. Ne mogu vjerovati da je više nema, jer mi je toliko živa i sveprisutna u glavi, u tijelu, u mojem djetetu, u svakom pozivu kojega odrazgovaram povodom njezinog - odlaska. Ovom prilikom svima se još jednom zahvaljujemo na iskazanoj ljubavi, moj otac i ja i naša mala obitelj, koja uključuje prinovu, Fenixa Kiaana i muža Gagana, surfa na valu kojemu se ne vidi kraja.
Dotakla je živote tisuća ljudi. Wow. Moja mama. Toliko sam ponosna i fascinirana da zaboravim biti tužna. I gotovo mi svi govore kako ću osjećati prazninu, kako je ovo golemi, nenadoknadiv gubitak u mojem životu, kako me tek najgore čeka, a meni je pred očima stalno njezino nasmijano lice koje se ili belji ili okreće očima. Možda u svojoj 43. godini nisam dovoljno odrasla, vjerujem da bi potvrdila ovu izjavu k'o iz topa, a možda sam konačno shvatila koliko sam određena time što mi je baš Dorica - koju više volim zvati Dora, jer joj je to pravo ime - bila i zauvijek jest - majka. Moja najveća ljubav, prijateljica, životna, duhovna učiteljica.
Samo ja znam koliko me obilježila i na mene utjecala ta osebujna žena i to je ono što mi nitko ne može osporiti, uzeti. Pa čak ni smrt. Dakle, što je to što sam bivajući njezina kći, dobila; i kada smo se sukobljavale i kada smo se voljele, onako kako to mogu i umiju dvije potpuno različite, a opet temeljno iste osobnosti. Naučila me da budem svoja, da ne odstupam od onoga u što duboko vjerujem, osjećam, da se ne bojim to živjeti, iskazati pa makar po cijenu da ostanem sama. Uvijek mi je bila podrška u svemu, čak i kada se žestoko opirala i kritizirala moje odluke, životne stilove, vjerovanja. Zadnje oko čega smo se prepirale, osim njezine bolesti, jest moj porod kojega sam odlučila iskusiti u kućnom, a ne bolničkom izdanju. Sigurna sam da je bila prestravljena dok je trajao, osluškujući svaki pokret (stanujemo u istoj zgradi), vrteći po glavi sve što bi se moglo zakomplicirati, a opet disciplinirano i odlučno zadržavajući sve to za sebe kako ne bi utjecala na moju odluku i sam proces. Kao što rekoh; na kraju bi me uvijek podržala. U svemu.
Trenutak u kojemu sam je vidjela kako ulazi u našu spavaću sobu, plačući od sreće i olakšanja ostat će kao utetoviran u meni. Taj iskreni, oduševljeni, gotovo dječji, nevini izraz lica kad je vidjela svoga unuka porušio je sve ikada krivo izgrađene mostove između nas dvije i otvorio prostor za ono što sam oduvijek sanjala; da mi moja mama jednom otvoreno (is)kaže koliko je ponosna na mene. I upravo se to dogodilo. Sjela je na rub kreveta kad smo ostale same, pogledala me očima punim ljubavi i oduševljenja i rekla; mala moja, beskrajno sam ponosna na Tebe. Bravo dušo. A sad idem nazvat sve kojima sam rekla da ćeš roditi u bolnici Sveti Duh i ispričati što se zapravo dogodilo, pa nek' si misle! I kak se ono zove to kaj ti je Branka bila na porodu? Dula? Dola?
Unučić Fenix Kiaan
Ta je djevojčica toliko bila živa u njoj da sam ponekad bila zbunjena; ko je tu kome mama?! Sve što se kakti očekuje od uloga, koje je toliko zdušno voljela isticati kao nešto što se u životu mora ovak' i onak', zapravo je nestajalo kad bi je preuzela ta zaigranost, temeljna autentičnost, ta doričastost o kojoj zadnjih dana svi govore. Hrabrost joj je proizlazila od tamo, kao i duhovitost, vrckavost, energičnost. Kao i kritičnost i sve ostale ''ljepote'' njezinog karaktera.
Ma sve je to zasjenilo to njezino veliko srce i spremnosti da ga otvori uvijek kada bi osjetila da nekome treba pomoći. Ljudskost je ono što me najviše fascinira kod mame. Podržala je to u meni i naučila me da uvijek i prije svega budem čovjek. Na tome sam joj beskrajno zahvalna i stoga prenosim dalje, u sve svoje odnose i životne izazove. Ljudskost i odanost prije svega i u svemu. Do kraja.
Odnos kakvog je imala s tatom, ta blizanačka ljubav koju danas new ageri popularno nazivaju twin flames ilitiga soulmates zauvijek će mi biti inspiracija i vodilja. Takve su Ljubavi doista vječne. Velika je čast i odgovornost biti djetetom Ljubavi koja bi uskoro obilježila pedeset godina aktivnoga, materijalnoga postojanja. Bila sam svjedokom blagoslova njihove veze na dan kada je zauvijek zatvorila svoje lijepe, kristalno plave oči. Moji su se roditelji, naime, to jutro ponovo vjenčali.
I kako da sada budem tužna i osjećam gubitak?! Pa imam toliko posla i poticaja da prenesem dalje sve što sam iskusila, naučila, osjetila kao njezino dijete da nemam prostora za bilo što osim - ljubavi, zahvalnosti, inspiracije i kreativnosti. Hvala Ti Dora, hvala Ti mama, znaš da Te beskrajno volim, cijenim i da sam konačno svjesna svega što si me svojim postojanjem (na)učila. Nema veće sreće i blagoslova od toga. Zato nastavljamo s našom ljubavi, ja iz ove, a Ti iz Druge dimenzije. Za nas nema kraja, smrti, odlaska, rastanka ni gubitka. Samo ekspanzija, radost, obilje i nadgradnja svega što smo kao majka i kći započele. Volim Te više nego ikad. Uživaj u novostečenoj Slobodi.
