Jelena Miholjević izvrsna je interpretatorica poezije na Hrvatskom radiju Treći program, cijenjena dramska umjetnica, a od nedavno i pjesnikinja čiju prvu pjesničku zbirku s nestrpljenjem očekujemo. U "moru" obveza, opuštanje pronalazi u ronjenju, pjevanju s djecom, pijenju pelina s prijateljima, čitanju i plesanju. Plesne playliste su uvijek uključene na nekoj od platformi. Nedavno ju je oduševila "Jutarnja zvijezda" Karla Ovea Knausgaarda te serija "Irma Vep" na HBO-u. Radi zabave i sportskih aktivnosti nedavno si je priuštila članarinu za satove baleta koje pohađa s kćeri. U slušalicama joj je u zadnje vrijeme album "Coney Island Baby" Lou Reeda. Povjerenje doživljava poetično kao "bacanje na glavu u more, sa stijene", a ono je ključno za afektivne poslove kao što je gluma. Povod ovom razgovoru predstava je Ksenije Zec u Studiju Exit "I Je i Nije" u kojoj igra s našim glumačkim bardom, Liviom Badurinom. Razgovarali smo o glumi, roditeljima glumcima kao najstrožoj i najnježnijoj publici, suprugu koji je pisac i redatelj, pjesničkim afinitetima, ali i odgoju djece.
S mamom i tatom ste jako malo radili? Glumački život nameće svoje dinamike...
- Tako je. Radili smo davno seriju "Živjeti zajedno" u režiji Petra Krelje. Tada sam još bila na Akademiji. Bila je to izvrsna podjela za seriju – prava obitelj koja glumi obitelj. Mario Mirković mi je tada glumio brata. S roditeljima sam jako malo surađivala u kazalištu, dok s bratom Pavlom dijelim početke - on je, uz Juru Ferinu, često skladao glazbu za predstave i filmove u kojima sam igrala. Nije mi žao što nisam glumila uz majku i oca, nije nam se posložilo. Ali mi je njihovo profesionalno mišljenje uvijek bilo najvažnije. Moji roditelji su sugovornici za koje znam da me neće muljati.
Bili su, vjerujem, najstroži kritičari?
- Tata ne toliko. Uvijek mi se u superlativima obraćao. I sada kada su bile "Zvijezde pjevaju" na TV-u, svaki dan me je zvao da me iskomplimentira. Mama je uvijek realno govorila, realno i s puno takta. Važno je imati takvo oko u publici, uvijek joj vjerujem. Kritičar je i benda mog brata, otvorila je Facebook račun kako bi mogla pratiti poeziju koju pišem. I sa suprugom puno razgovaram o svemu što radim, naravno. Neobično je, ali i prava privilegija imati obitelj koja se bavi istim poslom te apriorno razumiju ono što prolaziš. Naravno da je takva konstelacija zahtjevna, ali više je tu pluseva nego minusa.
Koje ste lekcije dobili od njih vezano za posao i život, kao da uostalom i ima razlike?
- Teško je iz života to sve procijediti, ali najviše sam naučila iz njihove prakse, njihovog iskustva. U kasnim dvadesetima sam htjela odustati od glume. Bilo mi je prestresno i bolno. Ovaj se posao ne može raditi ako se ozbiljno nisi razračunao sa svojim egom. U tom sam se periodu bojala pogriješiti, bojala sam se povreda, neuspjeha. Imala sam napadaje panike. Uglavnom, sumnjala sam u sebe jako. Preozbiljno sam se tada shvaćala. Judi Dench, kraljica glume, rekla je veliku istinu: "Posao treba shvaćati ozbiljno, ali sebe ne, to je najbolja kombinacija." Postalo mi je puno lakše kada sam počela govoriti "da" stvarima za koje sam intuitivno osjećala da trebam reći - da, i odbiti ono što ne želim. Shvatila sam da ću i ja, kao i bilo tko drugi u životu imati ljude koji vole moj rad i one koji me ne mogu smisliti. Ne možeš svima udovoljiti. Bila sam hrabra i naučila puno iz te krize. Sada svoj poziv smatram lijekom, i zabavom, i inspiracijom, uživam. I dalje mislim da je važno govoriti o tome, o krizama u glumačkom pozivu, pogotovo mladim generacijama koje dolaze, a koje su kao i naše - sklone samoiscrpljivanju. I za kraj, moji roditelj su prepoznali što mi se događa, bili su mi velika podrška jer su mi rekli da nema glumca kojem se to ne događa. Gluma je na neki način šamanski poziv - mi autorove emocije i misli provlačimo kroz svoje tijelo, svoje misli, emocije i vrijeme i predajemo ih publici, sa scene ili ispred kamere. To čovjeka može posebno istrošiti. Gluma je ujedno i najljepši posao na svijetu. A počela sam uživati u svom pozivu kad sam se prepustila igri i shvatila da i ako zeznem nešto, patit će samo moj ego.
Kako je došlo do pisanja? Do potrebe za još jednim – javnim, a opet intimnim izlaganjem svijetu?
- Znam da ćeš mi i sam vjerovati kada ti kažem da je do toga došlo slučajno. Činjenica jest da sam interpretatorica poezije godinama na Hrvatskom radiju u emisiji "Poezija naglas" i moje druženje s recentnom domaćom i svjetskom poezijom pred mikrofonom, utjecalo je na moju potrebu da pišem. Mikrofon doživljavam kao produžetak naše duše koji sve čuje. Pred mikrofonom sam potpuno kod kuće, to je dio mog poziva koji možda i najviše volim. Imala sam čast i sreću početi interpretirati stihove u spomenutoj emisiji dok ju je još uređivao Danijel Dragojević, i do danas čitam pjesme često, u istoj emisiji koju sada već dugo uređuje Irena Matijašević, koja mi je velika inspiracija. Kako sam počela pisati? Nakon predstava,vraćajući se tramvajem doma, još bi nešto ostalo u meni i imala sam potrebu sve te slike, zvukove, misli, ideje negdje zabilježiti. Nešto što nisam znala reći ljudima direktno - poezija mi je otvorila. Moje pjesme su kao kihanje. Morale su izaći, naglo i bez puno razmišljanja. Neki glas se pojavljivao. Pisala bih u tramvajima, po cesti, pisala bih i nisam ih ispravljala, zanimalo me to nesavršenstvo, taj trenutak, glas koji se pojavljuje. Zbirka mojih pjesama, koja izlazi na proljeće u izdanju Petrinih knjiga i uredništvu Zorana Maljkovića, zvat će se zato "Taj glas". Na nju su me kroz godine objavljivanja na mrežama, nagovorili prijatelji. Tako da će izaći "by the little help from my friends", doslovno.
A vratimo se na trenutak na implicitno spomenutu sramežljivost? Što vam se čini da je njezina druga strana?
- U pravu ste, stalno se vrtim oko nje. Rekla bih da je ekstrovertiranost. Jako sam sramežljiva, ali davno sam to odlučila prihvatiti kao izazov. Ne fascinira me više ta činjenica. Možda sam otišla i u drugu krajnost danas.
Ima li u njoj "narcisoidnosti"? Postoji li u sramežljivosti ideja da će netko nešto za nas napraviti, umjesto nas, odnosno da će nas "odabrati"?
- U pravu ste opet. Zato i mičem tu sramežljivost s "menija". Ja sam sad u divnim godinama kad mi se ne razmišlja toliko o sebi, i ne gubi mi se vrijeme na kontemplaciju o svojim nedostacima. Budi mi se zanimanje za toliko stvari, stalno bih radila nešto novo i nemam više vremena za kompliciranja. Ove godine nose jako puno svježe energije i puno više uživam u svemu.
Postoji li uloga koju biste rado ponovili, drugačije ju stvorili?
- Ne, ja tako ne razmišljam. Bilo je kako je moglo ili trebalo biti. Ionako, uvijek mi je bilo važnije s kim radim nego što. U svakodnevnom životu znam biti jako nekonkretna, srljati ili se izgubiti, ali na sceni sam na sigurnom. Pogotovo otkad sam nadvladala spomenutu krizu. Imam veliku sreću s ulogama, doista, teško mi je nabrojati uloge koje sam nerado igrala. Naravno, i to se događalo, ali glumački je posao obraniti svaki lik i njegovu funkciju u drami.
Kako mislite glumu u kontekstu naših svakodnevnih izvođenja, našeg nužnog "dnevnog glumatanja"? Je li bilo ideje preuzimanja kontrole nad životom kao što ste nad scenom?
- Stalno se igramo. Mi svašta pokušavamo, u tom srljanju. Ali nisam se dugo zadržala na toj ideji. Shvatila sam da je moje autentično biće, moja djetinjastost vezana za nered. I da je ta vrsta nereda jako inspirativna. On je moje pogonsko gorivo pa je u tom smislu nemoguće preuzeti kontrolu. Moje pjesme su krenule kao restlovi, kao ostaci od krojenja. Višak tog šarenog nereda koji veselo titra. Želim reći da su restlovi postali centar mog života. Uzbuđuje me to da sam sada, u pedesetima, najbliža sebi. To mi je veliko i ugodno iznenađenje. Kako kontrolirati život? ili još bolje - zašto?
Što vam je u osnaživanju najviše pomoglo?
- Moram opet reći da je to moj posao. Taj je posao dar. Iako kad tako nešto kažem, uvijek se sjetim jednog kolege glumca koji me uvijek upozorava da taj oduševljeni govor o glumi zatajim jer one koji nas plaćaju činjenica da uživamo u svome pozivu kao da motivira da nas još manje plate (smijeh). Naravno, moja obitelj i prijatelji su najveći osnaživači. Djeca, posebno.
Nedavno ste posjetili Ameriku, ali poslovno. O čemu je bilo riječ?
- Pa ovako, Jelena i Andrea Remetin su me radi suradnje na Hrvatskom zvukopisu, besplatnoj aplikaciji koju možete skinuti na svom telefonu i poslušati kratke priče suvremenih autora dok šetate gradom. Priče su napisane i naručene upravo za potrebe aplikacije. U šetnji gradom zatim dobijete poruku na mjestima koja su mapirana pričom. Predivan projekt! Zasad su mapirani Zagreb, Split, nekoliko mjesta na otocima, New York... U planu su Pariz, Rijeka, Osijek. To je zaista originalan i fantastičan projekt produkcijske kuće Yelo i presretna sam što surađujemo. Prezentirali smo projekt u New Yorku, Bostonu i Washingtonu.
Jedna od važnijih vaših predstava svakako su mi "Tri sestre" iz teatra &TD koju je režirao vaš tada budući muž, a koju ste igrali s dvije najbolje prijateljice i partnerice, Barbarom Nolom i Ninom Violić. Kakva su vama sjećanja na to razdoblje?
- To je bio Darijev diplomski ispit. A on i ja smo se neposredno prije zaljubili. Jedna mi je to od dražih predstava u životu. Sa suprugom i najboljim prijateljicama, uz Čehova. Nema bolje. Bila je to 2006. godina. Odigrali smo je sedamdesetak puta. Hvala ti što je pamtiš!
Želite li nam ispričati priču o vašemu prijateljstvu s ove dvije glumačke zvijezde?
- Barbara i ja smo ista generacija na Akademiji. Pripremajući ispit na prvoj godini, imale smo jednu scenu gdje smo morale izaći iz ormara. Čekale smo na našu scenu i sve se nekako oduljilo a nas dvije smo u tom višesatnom čekanju u ormaru postale prijateljice, brbljajući i povjeravajući se. Naša nerazdvojnost je ostala neupitna. Ninu smo gledale s oduševljenjem na sceni Akademije. Lukas ju je pozvao u "Noćni let", predstavu koja je obilježila našu generaciju, da zamijeni Barbaru koja je bila trudna i tako smo i mi postale nerazdvojne. Barbara je kuma mom sinu, Nina mi je vjenčana kuma.Te moje divne žene - djevojke me posebno nadahnjuju, strašno su mi inspirativne. Gledam ih kako genijalno plove kroz život. Volimo biti zajedno i pratimo jedna drugu - treću.
Odgoj kao izvedbeni, kontinuirani čin? Jasno, mislim na odgoj djece, na vlastiti "preodgoj"?
- Mirakul života jer uvijek rodiš dijete koje će ti biti učitelj, a ja ih odgajam najbolje što znam i umijem. Majčinstvo je svakako najuzbudljivija avantura mog života i putovanje oko svih svjetova. Bartola sam dobila s trideset, Adu s četrdeset. U dvije riječi: sreća najveća.
S Darijem je danas najzanimljivije...
- Sve. Najzanimljivije je to da sam se u njega zaljubila u trenutku u kojemu sam mislila da ljubav više nije za mene. Imala sam već sina Bartola. Dario je pritom deset godina mlađi od mene, ali je na neki način puno zreliji i stabilniji. Nismo se mogli obraniti od te ljubavi. A i zašto bi? Jedan smo dan samo odlučili nastaviti živjeti skupa, a ne odvojeno. Od lude ljubavi nisam mogla spavati. I to mi je i dalje slatko i zadivljujuće u isto vrijeme. Devetnaest smo godina skupa i još nitko nije pobjegao, to valjda nešto znači.
Samoća, usamljenost, Ksenija Zec, Saša Božić, vi i studio Exit – idealna kombinacija. Ispričajte nam što ste sve dobili i dali ovom predstavom?
- Sa Sašom Božićem puno sam surađivala i jako smo bliski. Ovo mi je prvi put da radim sa Ksenijom, a s Livijem sam toliko jako željela biti na sceni. Predstava, čija je Ksenija autorica a Saša potpisuje dramaturgiju, posve je iznimno iskustvo. Najdraže su mi predstave koje su i intimne, i zasanjane a opet pune duhovitosti i neke posebne topline. Oduševljena sam suradnjom i uživamo u igranju. Predstava je nastala u produkciji De facta i teatra Exit.
Kakvi su to dvoje ljudi koje nam predajete Livio Badurina i vi?
- Naša su lica pomalo mi, ali i anti - mi. Oni su usamljeni, zaigrani, zasanjani ljudi, pomalo klaunovi, pomalo anđeli, pomalo ljudi iz susjedstva. Uživam igrati s Badurinom, igramo u studiju Exit tako da, gledajući predstavu kao da ulazite u nečiji stan, što pridonosi intimi i začudnosti cijele predstave. Ksenija je divna, vodila nas je blago, s puno znanja, radili smo vježbe koje radi sa svojim studentima na Akademiji. To iskustvo mi je bilo fenomenalno, jer sam štreberica, a volim uvijek probati neki novi pristup. Obožavam raditi sa Ksenijom i Sašom jer se uz puno rada i znanja, neprestano smijemo.
Vratimo se na Darija i vas koji ste oboje postali pisci – kako bi vas, kao likove, emisije, serije opisali?
- Dario je još 2018. napisao roman "Sanjica Lacković", a sad radi na svom drugom romanu. Ja pišem po tramvajima, na ulici, u krevetu i u kupaonici. Kakvi smo mi likovi? Pa ponekad smo likovi iz crtanog filma, ponekad iz hororca, ali uglavnom smo iz nekog indie-art filma. S puno glazbe. I romanse. Nekad smo kulinarski show, nekad smo emisija o kućnim ljubimcima.
Iako je ljubav teško opisati, kao što ste rekli – koje vam riječi i djela nju ponajviše opisuju? Ili tek stanja, osjećanja?
- Mi ljudi smo toliko opsjednuti ljubavlju da smo izlizali riječi kojima ju pokušavamo opisati, zar ne? Što mogu danas reći o ljubavi? Evo, pucam. Ljubav nije emocija, nije stanje, ona je sila koja je vječito ista a stalno se mijenja, sila koja gradi sve. Hmmm, mislim da ću morati napisati još jednu zbirku pjesama kako bih pokušala odgovoriti na ovo pitanje.