Umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena prava je perfekcionistica, pa nema mira kad je posao u pitanju: do kraja godine priprema čak pet predstava, a režira i prvu operu za bebe, ali kaže da je naučila smanjiti tempo jer je prije znala raditi i više od 14 sati dnevno.
Buga Marija Šimić bila je dijete koje obećava. Kao klinka je glumila u predstavama, išla u glazbenu školu, učila engleski i japanski, igrala tenis i bila odlikašica. Nekoliko desetljeća kasnije njezine ambicije su se malo povećale. Danas je ova tridesetogodišnjakinja umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena gdje glumi u sedam predstava, surađuje s kazalištem Komedija, nedavno je izdala slikovnicu, glumila u seriji "San snova", a trenutno priprema prvu operu za bebe čija će premijera biti na jesen. Odavno je izašla iz sjene poznatih roditelja, glumačko redateljskog para Vitomire Lončar i Ivice Šimića, a danas im je najviše zahvalna što su je naučili da svaki problem ima rješenje te da za svoje snove vrijedi biti uporan. Perfekcionizmu teži u svakom segmentu svog posla - pripisuje ga dijelom karakteru, a dijelom dijagnozi ADHD-a koja joj postavljena prije dvije godine. Bez multitaskinga ne može zamisliti život, pa zbog svega navedenog njezini aktualni projekti imaju savršen smisao.
"Za jesen pripremam pet premijera u Maloj sceni od kojih tri režiram, a krajem godine obilježavamo 35 godina kazališta. Prije sam sve radila sama i po 14 sati dnevno, no nakon burnouta sam zaposlila sedam osoba pa je sada lakše. Naučila sam uzeti pauzu tijekom dana. Međutim, tijekom jedne pauze nastala je moja prva slikovnica "Priča o..." koju sam nedavno predstavila, a koju sam napisala u nekoliko minuta prema predstavi "Što ćeš ti biti kad narasteš". Nastala je spontano pa sam odlučila da ćemo ubuduće sve predstave pratiti slikovnicama i sada već pripremam drugu", govori Buga. Nedavno je završila snimanje serije "San snova", a izlet u svijet sapunica ju je oduševio. "Jako sam to htjela jer mi je bio velik izazov. Naime, u kazalištu imam mjesec ili dva da naučim tekst za ulogu, a u seriji danas dobiješ tekst za sutra, moraš živjeti s istom ulogom koja se mijenja. Bilo je jako zabavno i želim to ponoviti", prepričava. Paralelno priprema koprodukciju sa zagrebačkim HNK gdje režira operu za bebe. Iza sebe ima oko 400 odigranih predstava za bebe stoga savršeno poznaje njihove želje i potrebe. "Radim operu za bebe od 18 mjeseci do tri godine te od tri do pet godina. Njima je važna senzorika, da se uključe sva osjetila, zato ćemo imati mali orkestar i bebe se po prvi puta susreću s instrumentima. Predstava "Gita i skriveni svijet" bavi se negativnim emocijama, tugom, ljutnjom, strahom i ljubavi. Želimo djeci i odraslima poručiti da je važno iznijeti sve emocije i prihvatiti ih jer su korisne. Svaka emocija ima svoju priču. Uključili smo dvije psihologinje koje sudjeluju na razvoju pisanja teksta pa će sve biti protkano stručnim savjetima", objašnjava Buga.
Tekst za predstavu napisao je njezin životni i poslovni partner Matej Milošev, violončelist, skladatelj i tekstopisac u kojeg se zaljubila oko Božića prošle godine. Iako se poznaju od djetinjstva kada su zajedno išli u glazbenu školu, ljubav se rodila nakon nekoliko slučajnih suradnji na predstavama. Tolika angažiranost u skladnoj je vezi s njezinom dijagnozom ADHD -a. "Idemo ruku pod ruku. No, moram priznati, kada sam prije dvije godine dobila dijagnozu – laknulo mi je. Nekoliko mjeseci prije dijagnoze kolega mi je u šali rekao: ‘Buga, tko će tebe uhvatiti!‘, a ja sam mu odgovorila: ‘Ma to je moj ADHD‘. Tek kada sam to izrekla na glas, shvatila sam da bi uistinu moglo to biti to. Odlučila sam otići na testiranje u Polikliniku za neurologiju i psihijatriju. Nakon što sam ispunila brojne testove, ustanovilo se da sam bila u pravu, a simptomi koje sam do tada imala su na to i upućivali. U mom slučaju riječ je o jako brzom pričanju, nemiru u rukama i tijelu, raspršenosti misli, često započinjem pričati priču u kojoj isprepletem još deset drugih, nemam osjećaj za vrijeme, ključeve sam zaboravljala po šest puta dnevno, a nered u stanu bio je nešto najnormalnije. Stoga mi je dijagnoza došla kao olakšanje jer sam se u mnogim situacijama osjećala glupo, za neke stvari nisam bila sposobna, dok drugim ljudima to lako polazi za rukom. Kada ti je kaos u glavi, ne možeš svojim ukućanima objasniti da ne možeš podići čarape s poda. U mojoj je glavi bilo previše informacija i nisam mogla odrediti koja je bitna. I onda kada sam shvatila da moj mozak funkcionira drugačije, odahnula sam", priča.
Od tada odlazi na terapiju NLP (neurolingvističko programiranje) koja joj uvelike pomaže u svakodnevnim situacijama. No to joj nije prvi susret s terapijom. Pomoć je potražila još 2018. nakon studija opere u Švicarskoj jer joj se život nije posložio kako je zamislila. "Imala sam jasno zacrtan put koji se nije dogodio. Obično tijekom studija učiš i pripremaš se, odlaziš na natjecanja, pa počinješ dobivati uloge, pronađeš agenta. Uopće nisam bila u stanju odlaziti na natjecanja jer mentalno nisam bila spremna. Plakala bih svaki put kada bi dobila kritiku, nisam ih znala primati. Profesori se nisu mogli odlučiti o klasifikaciji mog glasa, davali mi oprečne informacije, to me potpuno izbezumilo, pogubila sam se i prestala vjerovati u sebe. Tada sam krenula na kognitivno bihevioralnu terapiju koja mi je s vremenom pomogla.
Prijavila sam se za posao u McDonaldsu i bila primljena. Moji roditelji o tome nisu ništa znali, no kada sam im rekla da počinjem raditi ostali su šokirani. ‘Buga, mi imamo kazalište‘ – rekli su mi tada. Umislila sam da ne smijem glumiti jer sam operna pjevačica. Uz razgovor s roditeljima shvatila sam da bih si trebala pružiti šansu. Zanimljivo je da moji roditelji nikada nisu težili tolikom perfekcionizmu. To je karakteristično za ADHD posebno kod djevojaka, misao da sve mogu i moraju biti savršene. To je veliki pritisak koji sam si zadala", prisjeća se. Danas je sretna što je na terapijama naučila alate koji joj pomažu prevladati neke situacije – od pospremanja čarapa s poda, do kontrole misli, ali i upravljanja privatnim pa i kazališnim novcem. Najveća joj je podrška dečko Matej, jer osim što u zajedničkom stanu imaju ormare bez vrata – pa Buga napokon ima podsjetnik gdje da odlaže robu – velika joj je podrška u brojnim izazovima koje si neumorno postavlja.