Pripremajući se za svoj autorski projekt "Novorođena" gdje je razgovarala s 300 majki koje su patile od postporođajne depresije, ova splitska kazališna umjetnica osjetila je potrebu da ženama olakša trudnoću i prve dane s bebom te se pronašla u ulozi doule što je ostvarenje njezina sna.
Kad bi našu sugovornicu pitali da se ukratko predstavi to bi zvučalo nekako ovako: Ja sam Dea Maria Računica, imam 27 godina i majka sam desetogodišnjeg dječaka, diplomirana glumica, doula i porođajni edukator iz Splita. U mom dokumentarnom autorskom projektu "Novorođena", koji govori o porođajnoj depresiji, intervjuirala sam oko 300-tinjak žena te sam od njihovih priča sastavila tekst koji sam uprizorila u monodramu. Kako bih se što više približila tom svijetu završila sam obuku za postpartum doulu te se time počela i baviti. Radim kao doula već dvije godine, završila sam obuku za porođajnog edukatora te sam nedavno upisala školu za perinatalnog terapeuta u Americi. Dakle, zaljubila sam se u ovo zanimanje, ako ga se tako uopće može nazvati.
Znala sam za njezinu priču. Znala sam i da se radi o jednoj prekrasnoj mladoj ženi hipnotizirajućeg pogleda koja je, sudeći po svemu što sam o njoj pročitala, izuzetno inspirativna. No nisam znala da je Dea toliko pristupačna, poduzetna, pozitivna, beskrajno zanimljiva i odlučna u onome što radi. Njezina je misija pružiti podršku ranjivoj skupini društva, a to joj za sada jako dobro ide. A sve je počelo kada je prije deset godina i sama postala majka te se kao maloljetnica sa sedamnaest godina buntovno i hrabro susrela s najvažnijom životnom ulogom. I tako su se naši mailovi, preko koji smo prvi puta stupile u kontakt, ubrzo pretvorili u jedan intiman razgovor "na ti" u kojem se nadam da ćete uživati.
Kako si zadovoljna izvedbom monodrame "Novorođena" koja progovara o postporođajnoj depresiji? Kako je i zašto uopće nastala?
- Nisam očekivala da će predstava i dalje "živjeti" na kazališnim daskama, ali moram priznati da sam se nadala da će publika prepoznati važnost ove teme. Upravo to se i dogodilo. Dogodilo se i bolje od toga. Predstava, koja stiže i u Zagreb 21. svibnja uz panel diskusiju „Mama zaslužuje biti dobro", pokrenula je mnoga pitanja na društvenoj razini. Čak su se i stručnjaci oglasili zahvaljujući "Novorođenoj". Neki od njih trude se unijeti promjene u svoj svakodnevni rad s trudnicama i majkama. Čini mi se da je to moć dokumentarnih predstava, glas koji dopire u razne sfere koje su dalje od same pozornice, dopire do svakodnevnog realnog života, dopire do ljudi koji možda i nemaju naviku odlaziti u kazalište, ali će otići pogledati predstavu jer ona priča njihovu priču. Monodrama "Novorođena" nastala je kao moja diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiju u Splitu pod mentorstvom Gorana Golovka. Od samog početka školovanja radovala sam se diplomskoj godini zato što je to trenutak kada imamo priliku govoriti o čemu god želimo. Trenutak u kojem nam je omogućena sloboda izražavanja. Ja sam taj trenutak željela iskoristiti za ono što je meni važno nadajući se da će i publici biti isto. Kako nisam pronašla potrebnu literaturu koja se bavi porodom i porođajnom depresijom, odlučila sam sama napisati tekst na temelju stvarnih priča naših žena. Stoga sam napravila anonimne ankete koje se tiču perioda nakon dolaska bebe. Nisam mogla vjerovati koliki broj žena je odgovorilo na ta pitanja, nisam mogla vjerovati kolika je potreba naših mama da ispričaju svoju priču. Čitajući odgovore shvatila sam da te mame nikada prije nisu imale priliku govoriti o tom razdoblju upravo zato što ih nikad nitko nije ni pitao kako su. Uglavnom je fokus na bebi i bebinom zdravlju, a važnost majčinog psihofizičkog zdravlja negdje se putem izgubila. Pitanja mi je pomogla osmisliti Martina Trboglav Podvorac, danas moja prijateljica, psihologinja i terapeutkinja koju sam upoznala na obuci za postpartum doule. Ona svakodnevno radi s trudnicama i majkama te je bila idealna osoba koja mi je pomagala tijekom cijelog procesa rada na monodrami. Godinu i šest mjeseci bavila sam se tom temom, čitajući i proučavajući sve što se tiče postpartum perioda. Bio je to proces koji ću pamtiti zauvijek, proces u kojem sam se i sama ponovno rodila.
Kao što si mi i sama rekla, danas se premalo govori o važnosti mama i njihovom mentalnom zdravlju. Što misliš zašto je tome tako?
- Nitko nam nikada nije rekao da početak majčinstva uopće može biti toliko težak. Servirano nam je da je majčinstvo najljepša stvar svake žene. Odrasli smo gledajući fotografije mama koje drže svoju djecu s osmijehom na licu okružene cvijećem. A nitko nam ne kaže koliko zapravo može biti teško i ono najvažnije kako da se nosimo s tim. Čini mi se da je još uvijek jedino važno da se ti trenuci prežive umjesto da se dožive onako kako to obje strane zaslužuju. Primijetila sam da majke reagiraju tek kada se dogodi nekakav problem i kada shvate da ne žele doći ponovno u istu situaciju. Izostaje određena prevencija unutar sustava koji bi trebao biti zadužen za prepoznavanje prvih simptoma, ne postoji adekvatna edukacija koja obuhvaća teme perinatalnog zdravlja mama. A tako je važna - za mamu, bebu i cijelu obitelj. Dodatan problem predstavlja današnji način života koji je usmjeren ka neovisnosti i uspjehu, živimo u vječitoj jurnjavi u kojoj uvijek nešto "moramo". Preopterećeni smo obavezama, ne samo mi odrasli, već i naša djeca. I onda trudnoća, porođaj i postpartum traže od nas da usporimo i da osjetimo svoje tijelo, da se povežemo sa sobom - a mi ne znamo kako. Zato nas postpartum šokira jer je u njemu nužno usporavanje i povezivanje sa sobom, bebom, partnerom i svojom zajednicom. S druge strane, majke vrlo često ostaju same i nemaju ama baš nikoga da brine o njima dok se one brinu o svojoj novorođenoj bebi. Društvo zaboravlja da je i majka jednako tako "novorođena" kao i beba. Izgubili smo zajednicu koju smo nekoć imali, zajednicu na koju smo se mogli osloniti. Osjećaj pripadnosti od iznimne je važnosti u tom periodu i gotovo da je nemoguće biti dobro ako smo u tome sami.
Iskusila si majčinstvo vrlo rano – sa 17 godina i vrlo brzo postala samohrana majka. Koliko te to promijenilo i što ti je ulijevalo snagu?
- Kada sam otišla na edukaciju za postpartum doule unutar organizacije Balkan Association of Birth Workers, tada sam shvatila da nisam sama, da postoje mnoge žene kojima je bilo vrlo slično kao i meni. Sama spoznaja da nisi sama i da nisi kriva zbog ničega - puno znači. Jako dugo sam mislila da je problem bio u meni, da sam bila premlada pa sam se zato osjećala tako izgubljeno. Međutim, problem nije u godinama. Problem je u društvu koje nažalost ne zna kako podržati i pomoći majkama. Zato sam napravila "Novorođenu" i zato radim kao doula i edukator te se dodatno educiram o važnosti perinatalnog zdravlja. Mislim da se svi zajedno moramo pokrenuti i promijeniti način na koji donosimo djecu na ovaj svijet, način na koji njegujemo majke i bebe jer može biti bolje i mi ponovno možemo biti dobro zajedno s našim djetetom. Onog trenutka kada majke budu podržane, kada spoznaju svoju snagu, tada će i svijet biti bolje mjesto. Moja snaga bio je i još uvijek jest i zauvijek će biti - moj sin. Kao i svakoj majci. Djeca su naši putokazi u bolji svijet. Majčinstvo je od mene učinilo osobu koja može sve. Transformiralo me na sve moguće načine i još uvijek to čini. I da, teško je, pogotovo kad si samohrani roditelj jer ti tada treba još više snage i resursa koji ti pomažu da budeš dobro. Ja sam imala svoju obitelj kao podršku i još uvijek je imam. Ne mogu ni zamisliti koliko je teško onima koji nemaju nikoga. To ne smije biti tako i to nije fer. Nije fer da samohrane majke nisu zaštićene unutar svog društva. Zaboravljamo da su samohrani roditelji ranjiva skupina kojima treba dodatna podrška i razumijevanje. Raduje me ideja da sam svojim primjerom možda nekoj majci pružila nadu i utjehu. Pružila joj misao da može biti bolje, da može biti dobro i da će doći trenutak kada će biti lakše, za nju i njeno dijete.
Što primjećuješ u radu s trudnicama i majkama?
- Ono što definitivno primjećujem u radu s trudnicama i majkama jest da što smo starije sve više strahova imamo. Što je i normalno na neki način. Bombardirani smo raznim informacijama na internetu, društvenim mrežama, živimo potpuno neprirodno pa je i normalno da su žene izgubile kontakt sa sobom. Sve više je paničnih napadaja, tjeskobe i depresije općenito. Strah se utjelovio u naša bića. Vrlo često žene osvijeste svoje poteškoće tek u trudnoći, kada uspore. Idealno bi bilo kada bi se puno ranije krenule pripremati za majčinstvo. To je jedna ideja koju ostavljam ovdje kao nadu da će jednoga dana žene krenuti na pripremu za porod i postpartum i prije začeća. Imam potrebu spomenuti, ako buduća majka bude čitala ovaj intervju, centar za perinatalno zdravlje i rano roditeljstvo u Zagrebu koji je osnovala Martina Trboglav Podvorac s predivnom dr. Ninom Čikeš Stegić koja je i doula, porođajni edukator te terapeut. Njih dvije osmislile su školu koja priprema majke i očeve na roditeljstvo. Znanje i podrška koju one pružaju majkama, budućnost je naše zajednice. Uz monodramu "Novorođena", Martina i Nina drže panel raspravu nakon odgledane predstave. Unutar tog panela s publikom razgovaramo o tome zašto je važan postpartum, kako možemo prepoznati simptome postporođajne depresije, zašto uopće dolazi do toga i kako mi kao društvo možemo reagirati u prevenciji istog. Do sada smo imale dvije takve organizacije: prva je bila u Slavonskom Brodu, druga u Splitu. Sljedeća destinacija je Zagreb u kojeg monodrama i panel stižu krajem svibnja i silno se radujemo dolasku. Tijekom svoje trudnoće nisam sumnjala u vlastitu sposobnost da moje tijelo rodi. Vjerovala sam da ja to mogu i da je moje tijelo stvoreno za to iako sam žena od 158 cm i 50 kilograma. Čak su stručnjaci sumnjali u moju sposobnost rađanja vlastitog djeteta. Kako sam bila vrlo hrabra, na neki način i buntovna, nisam dala da me njihove riječi pokolebaju. I dalje sam vjerovala u sebe i svoju bebu. Vjerovala sam da mi to možemo. I uspjeli smo. Bila sam vrlo osviještena jer sam već tada s nepunih 17 godina željela prirodan porod bez vanjskih intervencija, znala sam da majka u porodu ne smije zaboraviti na bebicu koja isto tako prolazi kroz porod i kojoj treba podrška jednako kao i majci. Trudila sam se što više mogu ostati u kontaktu sa sobom i bebom, dozivajući je porukama sigurnosti i dobrodošlice. I uspjeli smo. Moja beba i ja. Upravo to želim svakoj majci. Zato radim kao doula. Povratak žene svojoj intuiciji i tijelu, to je moj cilj. Ako to napravimo, napravili smo revolucionarnu stvar za čitavo društvo.
Što ti je bilo najteže na tvom putu majčinstva?
- Mislim da svaka faza majčinstva nosi određenu vrstu izazova koja se ne može uspoređivati, ali ne postoji veća tranzicija od postajanja majkom. Majčinstvo iznova rastavlja i sastavlja ženu. Od najveće ljubavi koju osjećamo do ogromnog osjećaja bespomoćnosti. Sada moj sin ima 10 godina i moram priznati da mi je jako teško biti tu za njega, da ga zbilja čujem i osjetim, a paralelno držati određenu disciplinu i vodstvo. Sigurno ste čuli za izreku "malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga". Zaista ima istine u tome. Drugačija je vrsta izazova kojih se malo i plašim, ali misao kojom se vodim jest da mi je najvažnije - kako je moje dijete. Inzistiram na tome da zaista znam "kako je", umjesto da fokus stavljam na to "kakav je".
Koje si vrijednosti usadila svom djetetu? Kad ga danas gledaš – koliko si ponosna?
- Jako sam ponosna kada vidim svog sina koji bez straha izražava svoje emocije i stanja kroz koja prolazi. Sposobnost prepoznavanja vlastitih emocija u tako ranoj dobi velika je privilegija. Znajući da sam ja ta osoba u čijim rukama uvijek može pronaći sigurnost za mene je moj najveću uspjeh.
Postoji li nešto što bi iz današnje perspektive promijenila?
- Ne bih ništa mijenjala.
Paralelno s majčinstvom, razvijala si i sebe i svoj put...
- Nije bilo lako razvijati sebe uz dijete. To nikada nije lako. Ali uz podršku obitelji bilo je moguće. Konstantno sam se borila s osjećajem krivnje. Još uvijek se zna pojaviti taj osjećaj - da nisam dobra mama jer zadovoljavam vlastite potrebe. Mislim da je to nešto s čime se bori svaka majka. Važno je pronaći balans u tom odnosu majka - dijete. Ja sam još uvijek u potrazi za istim. Ono što je danas drugačije za razliku od prije pet godina jest da puno više cijenim sebe, svoje vrijeme i rad. Stoga ću nastojati mudro odabrati kada i kako ću provoditi svoje vrijeme. I da, naravno da sam puno zrelija u odnosu na svoje vršnjake. Znam reći da se, iako imam 27 godina, osjećam kao da imam 37. I neka je tako.
Bavila si se modelingom, upisala Akademiju dramske umjetnosti u Splitu? Zašto baš gluma?
- Oduvijek me privlačila scena, odmalena pjevam i plešem. Gluma se činila kao izvrstan medij u kojem se sve spaja. Kazalište i film smatram savršenim alatom kroz koji možemo govoriti o sebi, svom društvu, o čemu god želimo. Za mene je gluma na neki način ljekovita. Ona je kanal kroz koji mogu izraziti sve ono što možda ne možemo u realnom svijetu. Ona mi pruža ogromnu slobodu bivanja baš onakvom kakva jesam. I naravno, još jedna važna stvar koju mi je gluma donijela, a to je povezivanje sa svojim tijelom i emocijama. Naučila sam osjetiti sebe, osjetiti one dijelove sebstva koji se kriju negdje duboko u nama. Ideja da na kazališnim daskama možemo oživjeti i istovremeno iscijeliti dio nas i našeg društva, u meni pokreće veliku strast i uzbuđenje. Želim što više stvarati predstave (možda i filmove) kao što je "Novorođena".
Uz to si i doula. Što zapravo to znači?
- Doula je žena koja služi ženi. Ona pruža emocionalnu, fizičku i psihičku podršku majci. U dogovoru s majkom doula joj pomaže na način na koji njoj to treba. Biti doula za mene je ostvarenje sna moje duše.
Kakav život živiš na društvenim mrežama? Koje tvoje mišljenje o njihovom utjecaju?
- Svjesna sam da društvene mreže danas mogu puno pomoći u raznim sferama života, ali jednako tako mogu i odmoći. Osobno, osjećam otpor prema aktivnom korištenju društvenih mreža. Trudim se što više živjeti stvarni život, biti prisutna u sadašnjem trenutku umjesto da promatram svoj život dok se odvija. Prošle godine bila sam na koncertu Depeche Modea i sjećam se da sam bila u šoku kada sam vidjela toliko mobitela u zraku. Strašno nešto. S druge strane znam da danas mnogo toga otkrivamo upravo preko društvenih mreža. Stoga se u svrhu svog posla kao glumice i doule, trudim pronaći balans između offline i online svijeta.
Koliko vremena posvećuješ sebi i koliko ti je to važno?
- Nekada se život posloži tako da jednostavno nemaš dovoljno vremena za sebe. Mislim da je to "borba" svih majki. Važno je posložiti svoje prioritete. Za mene je to prije svega, vrijeme provedeno s mojim sinom i obitelji. Sve će u životu doći kada treba i ništa neće pobjeći, ali jedna stvar koja hoće je djetinjstvo naše djece. A to je jedina stvar koju ne želim propustiti.
Što te frustrira?
- Najčešće me frustrira umor i osjećaj bespomoćnosti. Želim napraviti toliko toga, ali naravno da ne možeš sve u isto vrijeme. Ne možeš biti više uloga odjednom. To najbolje znaju majke koje imaju uspješnu karijeru i više djece. Uvijek nešto pati. Primjećujem da uglavnom na kraju pati žena i njeno zdravlje. Zato se trudim biti što nježnija prema sebi kao što bih se ponašala prema svom sinu da je on u istoj situaciji. Trudim se usporavati i živjeti život kao što je nekada bio. I najvažnije, odmarati. Bez odmora, rad gubi smisao. Tek u odmoru vidimo što trebamo i kako trebamo nešto raditi.
Koliko ti je ljubav važna?
- Ljubav je najvažnija. Ljubav prema životu. Ona je nit vodilja u svemu.
Koje snove sanjaš, o čemu maštaš?
- Sanjam o svijetu u kojem majke i bebe imaju podršku. O svijetu u kojem će naša djeca odrastati u ljude koji su sigurni u sebe. U ljude pune ljubavi i dobrote.