Fotografski velikan - čiji su provokativni radovi uzdrmali modni svijet i dio njih je ovih dana izložen u španjolskoj a Coruñi - pobjegao je iz predratnog Berlina bez roditelja, a obiteljsku strukturu dala mu je supruga koja mu je bila model, pomoćnica i najlojalnija suradnica.
"Helmut Newton jedan je od one nebeske garde fotografa za čije slike odmah i bez ikakve sumnje znate da su njegove, jer je njegov stil neponovljiv i samo njegov", izjavio je nedavno kustos izložbe posvećene djelima slavnog fotografa koja se upravo održava u A Coruñi u Španjolskoj, pod naslovom "Helmut Newton - Fact and Fiction". Fotografski velikan proslavio se provokativnim modnim fotografijama čija je hladna erotika s nekim neodređenim perverznim prizvukom uzdrmala modni svijet, tim više što su slike same katkad djelovale važnije od odjeće koju prikazuju.
Newton je slikao manekenke kako pasu travu, leže na čavlima ili su vezane lancima, ali unatoč tome zrače nekom pomalo zastrašujućom snagom, kao da zapravo potpuno vladaju situacijom. Njegove legendarne fotografije, poput one slavne reklame za Hermes iz 1976. na kojoj žena izazovno kleči na krevetu, djelomično u jahaćoj opremi i s Hermesovim sedlom na leđima, opasno se poigravaju s fetišizmom i uvrnutom erotikom, zbog čega je dobio nadimak King of Kink, kralj perverzije, i smjesta su prepoznatljive kao dio njegova opusa.
Fotograf je umro još 2004., ali njegovo djelo i dalje živi, kako pokazuje i izložba što ju je u A Coruñi organizirala zaklada Marte Ortege Perez, na čijem su se otvaranju u studenom okupili brojni poznati, među ostalima Simon Le Bon iz Duran Durana, model Malgosia Bela i glumica Charlotte Rampling, koja se i sama pojavljuje na jednom od izložaka kao model na provokativnoj slici "Venera u krznu".
Izložene su neke od najpoznatijih Newtonovih fotografija, poput aktova iz serije "Big Nudes", portreti slavnih kao što su Naomi Campbell, David Bowie i Andy Warhol, ali i njegova fotografska oprema te videosnimke i fotografije iz privatnog života, uključujući i one sa suprugom June. Posebno je zanimljivo da je izložba, koja ostaje otvorena do svibnja sljedeće godine, smještena u obnovljenom industrijskom kompleksu u gradskoj luci koji djeluje baš poput scenografije koju bi Newton sam odabrao za svoje fotografije.
Helmut Newton rodio se kao Helmut Neustädter u listopadu 1920. u Berlinu, u imućnoj židovskoj obitelji koja nije osobito držala do svojeg židovstva. "Slavili smo Božić, a ne Hanuku", rekao je Newton. Otac, proizvođač dugmadi, nije bio previše zadovoljan sa sinom kojeg je majka kao maloga odijevala u baršunasta odijela i puštala mu dugu kosu. Ni u školi mu nije išlo; kako je sam rekao, isticao se u samo tri predmeta - plivanju, fotografiji i seksu. No, kad je s 12 godina dobio prvu kameru, Box Brownie, Helmut je otkrio svoj poziv.
Slikao je što je stigao - mračnu berlinsku podzemnu željeznicu, radijski toranj, majku i njezine prijateljice na plesu u otmjenim hotelima pa djevojke s kojima je izlazio. Tako je već u ranim godinama, upijajući dekadentnu atmosferu predratnog Berlina koji se grozničavo prepuštao zabavi dok se nad grad, zemlju i svijet nadvijala zla slutnja, zacrtao smjernice osobne estetike koja njegovim fotografijama daje neki prizvuk sve bliže opasnosti.
Kao tinejdžer se zaposlio kao šegrt u studiju Yva što ga je od 1925. držala židovka Else Simon, slavna modna fotografkinja koja je hrabro eksperimentirala s fotomontažama i fotoesejima o suvremenim ženama koje nose svilene čarape i voze aute. No, uskoro je postalo jasno da židovima, pa ni takvima kao što su bili Neustädteri, više nema života u Berlinu ni u Njemačkoj. Elsa je morala zatvoriti studio, ali nije otišla iz Njemačke; i ona i muž skončali su u logoru Majdanek, dok je fotograf Erich Salomon, još jedan Newtonov uzor, ubijen u Auschwitzu. Neustädteri su pobjegli 1938., roditelji u Argentinu, a Helmut u Singapur; poslije toga Helmut je majku vidio samo dva puta u životu, a oca koji je umro prije kraja rata više nikad.
Iz Singapura, gdje je kratko radio kao novinski fotograf, a dulje kao žigolo francuske bogatašice, Helmut je otišao u Australiju. Jedno je vrijeme radio kao vozač kamiona u australskoj vojsci, ali onda je otvorio fotografski studio. Tad je postao Helmut Newton, a 1948. se i vjenčao s australskom glumicom June Browne, koju je zaprosio uz riječi: "Fotografija će mi uvijek biti prva ljubav, ali ti ćeš mi biti druga".
U braku su ostali 56 godina, sve do njegove smrti. June je tvrdila da nikad nije bila ljubomorna ni na njegovu fotografiju, kao ni na modele s kojima je radio. Doduše, talijanska manekenka Elsa Peretti, tako sklona votki i kokainu da je samim čudom preživjela disko-eru u New Yorku, tvrdila je da je imala vezu s Newtonom kojem je pozirala 1975. u Halstonovom kostimu zečice, ali ni Newton ni June nisu to nikad komentirali. U svakom slučaju, June je stajala uz muža na svakom koraku karijere, katkad i više nego što bi se očekivalo.
Bila mu je i model, i pomoćnica i suradnica od najvećeg povjerenja, ona koja je, kad je već postao slavan, umjesto njega nagovarala djevojke koje bi mu zapele za oko da mu stanu pred objektiv, i to točno onako kako on to želi, katkad i potpuno gole. Tako je June, koja se i sama vrlo uspješno bavila fotografijom, na neki način postala sudionica u njegovim visoko erotiziranim slikama i rubno sado-mazo fantazijama, dodajući i njegovim radovima i njihovom braku neki voajerski element. No, svi koji su ih privatno poznavali tvrde da su Helmut i June, među prijateljima poznati kao Helmie i Junie, bili simpatičan, dobroćudan par, iznimno odani jedno drugome, i katkad je bilo teško zamisliti da oni stoje iza Newtonovih fotografija.
"Dovoljno je samo sjetiti se sadržaja tih slika i zavrti ti se u glavi. Kako su uopće došli do takvog aranžmana", zapanjeno je jednom rekla glumica Anjelica Huston koja je par opisala kao "silno ugodno društvo", dok je jedna stilistica koja je radila za Newtona oštroumno primijetila kako je June bila Helmutova "supermoć".
Kao modni fotograf Newton je počeo raditi još u Australiji, ali čeznuo je za Europom i 1956. par se preselio u London, koji im baš nije sjeo; Newton je poslije uvijek tvrdio da je ondje snimio svoje najgore radove. Ali godinu poslije stigli su u Pariz i Newton je u francuskom Vogueu i časopisima kao što su Elle i Marie Claire dobio prostor da počne razvijati vlastiti stil modne fotografije, s visokim, dugonogim modelima i rekvizitima koje je nalazio u sex shopovima. Nisu svi bili oduševljeni njegovim radom; kad je u američkom Vogueu objavljen njegov modni editorijal sa scenama seksa utroje, tisuće čitateljica otkazalo je pretplatu.
Newtona to nije previše diralo, štoviše, uživao je u tome da diže prašinu. Kad bi završio snimanje za Vogue za koje je mislio da bi moglo izazvati kontroverze, pisao bi Anni Wintour i molio je da mu pošalje sva prosvjedna pisma i pritužbe, s objašnjenjem: "Kao što je car Wilhelm II. rekao 1914. - što više neprijatelja, više časti."
Zbog fotografija na kojima je modele često namještao u ponižavajuće položaje, na koljena, na leđa ili široko raširenih nogu, proglašavali su ga ženomrscem, ali on je to žestoko nijekao. U jednoj TV emisiji gdje mu je sugovornica bila feministica Susan Sontag, prosvjedovao je: "Ali ja volim žene!", na što mu je Susan Sontag odgovorila: "To isto tvrde svi ženomrsci! Niste me uvjerili!"
U drugom dokumentarcu Newton jasno i glasno kaže da postoje dva pojma koja iskreno prezire: "umjetnost" i "dobar ukus". "Obožavam vulgarnost. Privlači me neukus. Mnogo je uzbudljiviji od takozvanog dobrog ukusa, koji je zapravo samo standardizirani način gledanja", izjavio je.
Srčani udar koji ga je gotovo ubio 1971. natjerao je Newtona na neke promjene pa se, na savjet supruge koja mu je rekla neka "slika iz sebe", usredotočio na portrete i na stroge, crno-bijele aktove koji su i modelima nalik na statueññ, često bez ičega na sebi osim visokih peta, i muklo prijetećom atmosferom svjedočili o nostalgiji za Berlinom, a detaljno režiranim situacijama o njegovoj želji za totalnom kontrolom.
"Savršena slika je kontrolirana fotografija koja ne izgleda kontrolirano. Inače je ukočena i neprirodna. Zato uvijek treba zadržati slobodu", tvrdio je Newton, koji je tijekom 1970-ih stekao status kultnog umjetnika čija su se djela izlagala na izložbama u New Yorku, Amsterdamu, Milanu i Parizu, a na suradnju su ga pozivali najpoznatiji svjetski časopisi.
Tako je dobio priliku i portretirati niz poznatih osoba, od filmskih zvijezda do političara i aristokrata, ali i tome je pristupio na svoj način pa je tako desničara Jean-Marie Le Pena snimio s njegovim dobermanima, u izravnoj referenci na svojedobni Hitlerov portret sa psima, crnu pjevačicu Grace Jones u lancima, glumicu Sigourney Weaver u mokroj, prozirnoj košulji, princezu Caroline od Monaka s tijarom na glavi i psom na povodcu. Francuska glumica Catherine Deneuve isprva se užasnula kad je vidjela kako je ispao njezin portret - ona u kombineu, zavodljiva, umorna, s cigaretom u zubima - ali poslije ga je prihvatila i zavoljela. Newtonovi su se 1981. preselili iz Francuske u Monako.
"Volim sunce, a u Parizu ga više nema", objasnio je Helmut. U Monte Carlu smjestili su se u zgradi La Tour na samoj obali, u tri stana - jedan za njega i June, jedan kao ured i jedan za goste - a Helmut se svaki dan spuštao do mora da bi s užitkom plivao, sjećajući se plivačkih natjecanja iz djetinjstva. Monte Carlo nije mu pružio samo ugodnu klimu nego i savršenu pozadinu za niz fotografija - grandiozne hotele, plaže, bazene, hotelske terase na kojima je inscenirao svoje kompozicije - i po mnogima godine provedene u Monaku Newtonove su najkreativnije.
Kako su zime na Mediteranu ipak hladne, Newtonovi su počeli zimske mjesece provoditi u Los Angelesu, u hotelu Chateau Marmont. I upravo je ondje Newton poginuo kad je u dobi od 83 godine izgubio kontrolu nad volanom i zabio se u zid pred hotelom, vjerojatno zato što je u vožnji doživio srčani udar. Kad su ga u bolnici proglasili mrtvim, June je odjurila kući po kameru da posljednji put snimi njegovo tijelo. Ona je umrla 2021. u dobi od 97 godina.