Igor Kovač: Od Shakespeareovih spletki do kućnih majstorija i brizi o sestri

Nakon što je ovog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama premijerno izvedena Shakespeareova tragedija 'Richard III.'  na tvrđavi Lovrijenac, u petak, 13. studenoga, predstava stiže i pred zagrebačku publiku. Režirao ju je slovenski redatelj Vito Taufer, a nastala je u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Dubrovačkih ljetnih igara i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Jednu od važnih uloga, vojvodu od Buckinghama, tumači zagrebački glumac Igor Kovač (42), koji je posljednjih mjeseci, osim kazališnim probama, zaokupljen i snimanjima u Hrvatskoj i Švicarskoj. No, njegov raspored ne završava odlaskom s pozornice ili filmskog seta. U slobodno vrijeme svira gitaru, pjeva, vozi bicikl i vlastitim rukama renovira stan u kojem živi s djevojkom, glumicom Glorijom Dubelj. A kako kaže, upravo ga fizički rad najbolje odmara od glumačkog posla.

Ovog ljeta prvi ste put zaigrali na tvrđavi Lovrijenac. Kakvo vam je bilo to iskustvo i koliko je takav ambijent pridonio Shakespeareovoj tragediji?

 - Bilo mi je iznimno zanimljivo jer taj prostor ima posebnu povijesnu atmosferu i mislim da je za Shakespearea gotovo idealan. Tamo smo se jako dobro osjećali. To je jedno od rijetkih mjesta u Dubrovniku gdje još uvijek imate mir potreban za predstavu, gdje nema onog agresivnog turizma koji guši kulturu. Publika je uživala, mi smo uživali, sve su izvedbe bile rasprodane. Doduše, bilo je užasno vruće. Probe su trajale po šest, sedam, osam sati, a mi smo bili u koži, oklopima i željezu. Jedva smo izdržavali, ali zauzvrat smo dobili jako puno. I vrijeme nas je poslužilo pa mislim da je predstava ondje zaista dobro zaživjela.

 Sada predstavu selite na pozornicu zagrebačkog HNK-a. Koliko se ona mijenja kada izgubi tako snažan ambijentalni okvir?

 - Imali smo deset dana za prilagodbu i mislim da će to biti potpuno drukčija predstava. Scenografija se mijenja, prostor je intimniji, sve postaje uže, koncentriranije. Ja to doživljavam kao krupni kadar na filmu. Na Lovrijencu imate širinu, zidine, povijest oko sebe, a ovdje se sve nekako približava gledatelju. Dobiva jednu novu, pomalo začudnu atmosferu. Mislim da će to jako dobro funkcionirati i da će publika uživati, kao što smo i mi uživali u tom procesu.

Igrate vojvodu od Buckinghama, jednog od ključnih Richardovih saveznika u borbi za prijestolje. Kako ste pristupili tom liku, koji nije baš oličenje poštenja?

 - Mislim da su kod Shakespearea gotovo svi likovi na neki način iskvareni. Svi služe moći. Moć, moć i samo moć! Oni vjeruju da je upravo ona recept za sreću, a zapravo od njih stvara luđake. Spremni su bez skrupula učiniti gotovo sve da bi ostvarili svoje ciljeve. Takav je i Buckingham, golemi licemjer. Pokušao sam pronaći njegove tamne strane i na neki ga način opravdati, učiniti vjerodostojnim. Važno mi je bilo da Shakespeareov govor zvuči prirodno i pitko, a da lik bude čvrsto na zemlji, prljav na jedan dobar, filmski način.

Koliko je 'Richard III.', iako napisan prije više od četiri stoljeća, zapravo priča o današnjem svijetu i političarima?

 - Nevjerojatno je aktualan. Imate ljude koji se predstavljaju kao spasitelji, koji misle da su spriječili ratove, a zapravo je riječ o istoj onoj borbi za vlast koja postoji stoljećima. Populisti nisu izmišljeni danas, bilo ih je i u Shakespeareovo vrijeme. Vlast kvari čovjeka, premda mislim da su ovi likovi bili pokvareni i prije nego što su je osvojili. U njima postoji neka praznina koju pokušavaju ispuniti moći. Čovjek ne može biti Bog, ali bi to silno želio. I tu počinje problem.

Kostimi Alana Hranitelja vrlo su dojmljivi, ali vjerojatno i prilično zahtjevni za nošenje?

 - Sve su to pravi materijali, metal, koža, teški mačevi, štitovi... Kad sve to stavite na sebe, zaista imate osjećaj da idete u rat. Nije bilo lako, pogotovo na ljetnim vrućinama, ali kostimi su nam jako pomogli. Odjednom dobijete drukčije držanje, težinu, lik postaje uvjerljiviji. Izgledali su prekrasno u Dubrovniku, a vjerujem da će jednako dobro izgledati i u Zagrebu. Najvažnije je što glumcu pomažu da zaokruži lik.

 Vidim da ste s proba ponijeli i pravi ratni ožiljak?

 - Da, danas sam dobio nožem po nosu! Kako imam velik nos, gdje će me drugo pogoditi nego baš tamo! Zapravo sam se ja pogrešno pozicionirao na pozornici pa me kolega Dušan Bućan slučajno udario dijelom scenskog noža. Dobio sam masnicu, ali to ćemo prekriti šminkom.

 Vaša djevojka, glumica Gloria Dubelj, također ima vrlo intenzivan kazališni raspored. Razgovarate li kod kuće o poslu, tražite li jedno od drugoga savjete?

 - Apsolutno. Gloria je jako talentirana, pametna, inteligentna i kreativna glumica. Često mi daje savjete koji mi zaista pomognu u radu na ulozi. Primjerice, kada se pripremam za snimanje, ona mi čita tekst i igra drugog lika kako bih se što bolje pripremio. Isto tako i ja njoj pomažem oko predstava, pisanja i svega što radi. Mislim da imamo sreću što se profesionalno jako dobro nadopunjujemo. Ono što mi je posebno važno jest da među nama nema natjecanja. Ne postoji pitanje tko je bolji ili uspješniji. Jednostavno si međusobno pomažemo i doprinosimo našem zajedničkom životu. Jako sam sretan zbog toga.

Osim što dijelite glumačke savjete, trenutačno dijelite i iskustvo renoviranja stana. Čula sam da ste se ozbiljno prihvatili majstorskog posla?

 - Jesam, i to ne prvi put! Najprije sam preuređivao svoj stan, zatim stan svojih roditelja, a sada uređujem naš zajednički stan. Tako da sam već prilično iskusan u tome.

 Jeste li za neke poslove angažirali majstore ili radite sve sam?

 - Sve radim sam, od keramike do knaufa. Znam manje-više sve napraviti. Jedini je problem što sam jako spor. Kad angažirate dvojicu ili trojicu majstora, ili neku veću firmu, oni to relativno brzo završe. A ja imam probe, snimanja, putujem u Švicarsku, sviram... Onda neki posao ostane nedovršen pa sam sebi kažem: 'Neka se još malo suši!' I tako to traje. Ali nije nam žurba, trenutačno smo u drugom stanu. Radim za nas, polako i kvalitetno.

 Zašto ste se uopće odlučili na takav pothvat kada biste mogli angažirati profesionalce?

 - Zato što me to odmara od mog primarnog posla. Mislim da je za muškarca jako važno da radi rukama, da se bavi fizičkim radom. To je zdravo i za tijelo i za glavu. Obožavam glumu, glazbu, sviranje i pjevanje, ali sve su to na neki način neopipljive stvari. Uloge koje ste odigrali s vremenom nestanu, neke ljudi pamte, neke zaborave. A kada nešto napravite vlastitim rukama, to ostaje. Svaki dan možete pogledati što ste stvorili. To je jedna sasvim drukčija vrsta umjetnosti.

Gloria je od vašeg renoviranja već napravila i zabavan sadržaj za društvene mreže. Kako je nastala ta ideja?

 - Neki dan me nagovorila da snimimo jedan video o renoviranju. Tema su bile moje rečenice koje nju najviše povrijede. Primjerice: 'To puno košta' ili 'To nije funkcionalno'. Napravili smo duhovit video koji je jako dobro prošao na Instagramu. Volio bih da češće snimamo takve stvari, ali jednostavno ne stignem.

Osim u kazalištu, već godinama snimate i u Švicarskoj, u popularnoj kriminalističkoj seriji „Tatort“. Kako je organiziran taj posao?

 - Tu seriju snimam od 2019. godine u Zürichu. Riječ je o vrlo poznatoj kriminalističkoj seriji koja se prikazuje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Godišnje snimamo dva filma, odnosno epizode od devedeset minuta, pa ih zapravo tretiramo kao zasebne filmove. Sada smo došli do dvanaestog. Nas je petero u stalnoj glumačkoj postavi, a ostali se likovi mijenjaju od priče do priče. Odlazim u Švicarsku po nekoliko dana, u više navrata, ovisno o tome kada sam slobodan u HNK-u. Dobro je što govorim njemački jer sam u vrijeme rata s obitelji kao izbjeglica živio u Njemačkoj, gdje sam završio šest razreda osnovne škole, pa ga govorim bez naglaska.

A što trenutačno snimate u Hrvatskoj?

 - Paralelno snimam 'Kumove', a jako se veselim i dugometražnom filmu 'Povijest bolesti' mladog redatelja Davida Gaše. On je iznimno talentiran, mislim da će biti jedan od naših velikih redatelja. Već je snimio uspješan kratki film 'Niska trava', a ovo će mu biti dugometražni prvijenac. Scenarij je odličan i zaista se veselim tom projektu.

Uz glumu vas jako zanima i glazba. Stignete li još svirati i pjevati?

 - Glazba je stalno prisutna u mom životu. Sviram gitaru, pjevam, a volio bih osnovati i neki bend te ponovno imati više svirki. Povremeno sviram s prijateljima, nastupali smo i na nekim događanjima. Idem i na sate pjevanja kako bih se što više usavršio. Ponekad mi se čini da su 24 sata jednostavno premalo za sve što bih htio raditi.

Čini se da vam dosada nije poznata?

- Uopće ne razumijem ljude koji kažu da im je dosadno! Ja bih volio imati barem trenutak u kojem ne moram ništa raditi. Ali kod mene se stalno nešto događa. Ili nešto popravljam, ili sviram, pjevam, idem na sat pjevanja, na probu, snimanje ili pišem neki scenarij. Jednostavno mi je dan prekratak.

Bicikl vam je glavno prijevozno sredstvo.  Je li to zbog rekreacije ili praktičnih razloga?

 - Prije svega zato što u Zagrebu nema parkirnih mjesta. Odlučio sam se za bicikl, iako sam već dvaput pao s njega pa sam si kupio kacigu. Promet je postao dosta agresivan, ljudi su nervozni, a imam osjećaj da mi biciklisti svima smetamo. Smetamo pješacima, smetamo automobilima. S druge strane, mislim da je zrak u Zagrebu jako loš, posebno u jesenskim danima, i da se o tome premalo govori. Ponekad pomislim da bih trebao nositi masku protiv smoga i ispušnih plinova. Ovako barem malo pridonosim tome da manje zagađujem. Imam automobil s dizelskim motorom, ali koristim ga uglavnom kada moram prevesti nešto teže. Bicikl vozim čak i po kiši, pa sam se evo sada i prehladio.

Spomenuli ste i da mnogo vremena provodite sa sestrom Ivanom. Koliko ste povezani?

 - Jako smo povezani. Ivana je četiri godine mlađa od mene, osoba je s invaliditetom i uključena je u jedan divan program inkluzije u Zagrebu, blizu mene. Viđamo se gotovo svaki dan, a ako ne svaki, onda svaki drugi. Družimo se, dolazi mi na kavu, vodim je na koncerte, odlazimo u prirodu kada je lijepo vrijeme. Nedavno smo bili i u Areni na koncertu Jakova Jozinovića. Nastojim je što više uključiti u različite aktivnosti i događanja. Ona ima i svoje obveze, termine i aktivnosti, tako da se ponekad ni ne stignemo vidjeti koliko bismo htjeli. Ali zaista puno vremena provodimo zajedno i oboje u tome uživamo.

Uz sve te obveze, uspijevate li Gloria i vi uopće pronaći vrijeme za zajednički odmor?

 - Ovog ljeta uspjeli smo provesti petnaestak dana na Lošinju i bilo nam je prekrasno. Otišli smo nakon dubrovačke premijere i zaista se odmorili. Nije jednostavno uskladiti naše rasporede jer Gloria jako puno igra i putuje s predstavama. Zato zajednički ljetni odmor planiramo i godinu dana unaprijed.

 Znači odmor ne propuštate čak ni ako se pojavi zanimljiva poslovna ponuda?

 - Ne. Ove smo godine čak odbili jednu ponudu za snimanje jer nam je taj odmor bio važniji. U tih petnaestak dana poslovni se telefon jednostavno gasi. Drukčije ne ide. Ako ne zaštitimo to vrijeme koje imamo jedno za drugo, posao će nam ga potpuno pojesti.