Radila je na filmu ‘Clayface’, odijevala Banderasa i Salmu Hayek: Naša  kostimografkinja otkriva što se događa iza kamera

Kada na velikom platnu počne “Clayface”, psihološka drama koja prati nastanak jednog od najpoznatijih Batmanovih negativaca, Matta Hagena, koja je upravo stigla u domaća kina, kostimografkinja Ana Toto (40) film neće gledati poput prosječnog gledatelja. Njezin će pogled najprije tražiti moguće greške na kostimima, provjeravati svaki detalj i vraćati je na trenutke snimanja, a tek kada se uvjeri da je sve na svome mjestu, moći će se prepustiti priči i emocijama koje film donosi. U tom je zahtjevnom projektu, kao hrvatska kostimografska supervizorica, bila zadužena za odijevanje 80 statista. Za svakog je trebalo pronaći odgovarajuće kostime i pobrinuti se da svaki odjevni detalj pridonese uvjerljivosti filmskog svijeta. Jer na filmu ništa nije slučajno, a ono što gledatelju prođe nezapaženo često je rezultat sati promišljanja, isprobavanja i timskog rada.

"Na filmu “Clayface” bila sam zadužena osmisliti kostime za statiste, točnije po tri za njih osamdeset, u suradnji s glavnim kostimografom Keithom Maddenom. Na temelju uputa birala sam odjeću, boje, osmišljavala kombinacije i slala prijedloge, a zatim odlučila što najbolje odgovara pojedinoj sceni, atmosferi i vizualnom smjeru. Film se snimao dva mjeseca, a četiri dana proveli smo u Istri i Opatiji. Iza toga stoje brojne pripreme i organizacija. Na setu je preciznost iznimno važna jer i najmanji propust može narušiti kontinuitet scene, što se poslije teško ispravlja u montaži. Ipak, najveća je nagrada kada gledatelja film toliko zaokupi da zaboravi na sve što se događalo iza kamere. Ako uspije izazvati emociju i uvući publiku u svoju priču, tada znamo da smo napravili dobar posao", kaže Ana.

Nepredviđene situacije ne događaju se često, ali nije ih uvijek moguće izbjeći. Ponekad se u posljednji tren mora pronaći dodatni statist ili zamijeniti kostim.

"To je stresno jer svi čekaju, a ponekad cijeli set od 150 ljudi ovisi o tome. Tada nema prostora za jadikovanje, nego jednostavno morate pronaći rješenje, primjerice novi kostim u deset minuta", kaže Ana. Od domaćih projekata izdvaja “Broj 55” i “Mrtve ribe”, a posebno je ponosna na svoj rad na stranim produkcijama za projekte “Buccaneers”, “McMafia”, “Hitman’s Wife’s Bodyguard”, “Camino”, “Terror”. Stoga je imala priliku upoznati brojne holivudske zvijezde, za koje kaže da su jednostavnije nego što se čini. Naime, ponekad njihovi agenti postavljaju vrlo stroge zahtjeve, od temperature vode do hrane i drugih detalja, pa se stvara dojam da su takvi glumci. Priča nam kako fanovi nemaju milosti prema zvijezdama pa ih neprestano zaustavljaju, traže fotografije i autograme, čak i tijekom objeda. Zbog toga ponekad djeluju bahato ili nedostupno, a zapravo samo pokušavaju sačuvati minimum privatnosti.

"Čudno je kada shvatite da ste kao dijete sate provodili gledajući te glumce na televiziji, a onda jednog dana sjedite s njima i razgovarate o životu. Na snimanju filma “The Hitman’s Wife’s Bodyguard” trebala sam donijeti cipele Antoniju Banderasu, a kada sam ušla u njegovu prikolicu, ondje su bili Salma Hayek i Samuel L. Jackson. Odmah smo se počeli šaliti i razgovarati. Banderas me oduševio svojom smirenošću i produhovljenošću, a Samuel je bio iznimno duhovit i pristupačan. Jednom se prilikom, snimajući u gradskoj vijećnici u Trstu, poskliznuo na crvenom tepihu i počeo padati. Kolega, koji je dvostruko manji od njega, instinktivno ga je pokušao uhvatiti, no Samuel se uspio održati na nogama, pa mu je kroz smijeh rekao: ‘Tako sam sretan što te nisam ubio!’ Lijepo iskustvo imam i s Audrey Tautou, koju sam obožavala u filmu “Amélie”. Na snimanju projekta o Jacquesu Cousteauu razgovarale smo čekajući svoj red, a posebno me razveselila njezina ponuda da hrvatskoj ekipi održi sat joge. Gotovo svi su otišli, no sljedećeg su se dana mnogi žalili na bolove i ukočenost, pa smo se tome smijali. Josh Lucas, s kojim sam radila na projektu “Guardian Angel”, također mi je ostao u lijepom sjećanju. Proba kostima trajala je dva sata, a on je cijelo vrijeme bio strpljiv, susretljiv i iskreno zainteresiran za izgled svog lika", prisjeća se Ana.

Od naših glumaca kao vrlo ugodne suradnike izdvaja Radu Šerbedžiju i Dragana Despota. "Dubina i umjetnička izražajnost Dragana Despota uvijek me iznova oduševi. Zajedno smo radili film “Mrtve ribe”, a jedna njegova emotivna scena toliko me dirnula da sam se rasplakala. U filmu “Guardian Angel” Rade Šerbedžija imao je zanimljivu kostimografsku transformaciju. Iako je njegov lik bio pozitivac, to se po kostimu nije moglo razaznati i upravo je u tome čar - izgledom možemo gledatelja navesti na pogrešan zaključak i postupno otkrivati karakter lika. Rade je bio izvrstan suradnik, a tijekom snimanja u Kopenhagenu puno smo razgovarali. Prava je pjesnička duša, čovjek koji kroz poeziju promišlja život, a pritom je iznimno pristupačan i pun poštovanja prema cijeloj ekipi. U jednom me trenutku čak pozvao na set kako bi me pitao mislim li da bi njegov lik trebao nositi šešir. Radnja je bila smještena u šezdesete, a on je želio dodatno razraditi karakter i provjeriti kako bi taj detalj funkcionirao. Takve situacije pokazuju koliko glumci vole sudjelovati u osmišljavanju kostima jer kroz njih dodatno razvijaju svoje uloge. Zajedno gradimo karakter, promišljamo njegove osobine i tražimo detalje koji će ga učiniti što uvjerljivijim", kaže kostimografkinja.

Ova Livanjka sa zagrebačkom adresom svoj je profesionalni put nakon studija započela 2009., volontiranjem na seriji “Najbolje godine”, gdje je tijekom šest mjeseci učila o procesu nastanka kostima u televizijskoj produkciji. Iako je prvotno krenula u smjeru modnog dizajna, kostimografija ju je privukla mogućnošću da odjećom ispriča priču. Kao važnu prekretnicu izdvaja film “The Hitman’s Wife’s Bodyguard”, na kojem je prvi put preuzela poziciju supervizorice kostima, zahtjevan projekt s velikim brojem ljudi, uključujući SWAT timove, vojnike i različite tipove likova. Priprema kostima uključuje čitanje scenarija, istraživanje razdoblja i karaktera likova te osmišljavanje izgleda koji odgovara priči. Posebno su zahtjevni povijesni filmovi jer kostime često treba izrađivati, dok se za suvremene projekte dio odjeće može pronaći u trgovinama.

"Za dobru kostimografiju nije dovoljno osmisliti lijepu odjevnu kombinaciju. Kostim mora odgovarati karakteru, razdoblju, scenografiji i redateljskoj viziji, ali i omogućiti glumcu da se u njemu osjeća ugodno. Kada prvi put pročitam scenarij, već počinjem zamišljati kako bi likovi trebali izgledati. Svakim novim čitanjem bolje razumijem njihove karaktere, a zatim slijede istraživanje i razrada kostima. Moraš razmišljati kao lik i pokušati razumjeti kako bi se on odijevao i ponašao. U tom procesu važna je suradnja s glumcima, koji često imaju vlastite ideje i želje. Ako se netko u određenom komadu odjeće ne osjeća ugodno, potrebno je pronaći alternativu koja će odgovarati i liku i glumcu. Kostimografija je zato spoj kreativnosti, psihologije i praktičnih rješenja", priča Ana.

Među zahtjevnijim iskustvima izdvaja izradu kostima za film “The Ipcress File”. Budući da nije bilo moguće pronaći odgovarajući kostim za scenu burleske, odlučila ga je izraditi ručno.

"Šivala sam tri noći, a u to sam vrijeme imala malu bebu koju sam dojila. Odlazila sam iz hotela, ispred me čekao kombi, kojim sam odlazila podojiti dijete i vraćala se šivanju. Nismo mogli pronaći ono što nam je trebalo, pa sam kostim morala napraviti sama", prisjeća se. Trud se isplatio kada ju je kostimograf Keith Madden odveo na snimanje scene i pohvalio njezin rad. Takvi trenuci, kaže, potvrđuju da se trud uložen iza kamere isplati kada kostim na ekranu funkcionira onako kako je zamišljen. Među projektima koje je morala odbiti bio je i film “Canary Black”, jer se snimanje vremenski poklapalo s drugom trudnoćom. Sretna je što joj je MP produkcija s kojom često surađuje uvijek omogućavala da tijekom putovanja i dugotrajnih snimanja sa sobom povede obitelj. Unatoč brojnim izazovima posla, želja za novim izazovima uvijek je prisutna, osobito projektima koji joj omogućuju veću kreativnu slobodu i ručnu izradu kostima.

"Volim se igrati detaljima i skrivenim porukama koje gledatelj ne mora odmah primijetiti. Voljela bih raditi na projektu na kojem mogu biti posebno maštovita, osmisliti nešto od početka i kroz kostim dodatno razvijati priču i karakter lika", zaključuje Ana Toto.