Iva Šulentić prvi put govori o majčinstvu, desetljećima karijere i priželjkivanju anonimnosti: "Sama sam odabrala ovaj posao i volim ga"

Iva Šulentić (43) jedno je od televizijskih lica uz koje su odrasle različite generacije gledatelja. Na televiziju je došla 1996., kao djevojčica u emisijama Turbo Limach Show i Zagonetni ulomak, a gledatelji je pamte i iz Briljanteena, Garaže i formata The Voice. Posljednjih deset godina, u tandemu s Barbarom Kolar, vodi mozaičnu emisiju 'Kod nas doma'. Pred kamerama je tako već trideset godina. Iako je jedna od onih osoba čije će lice znati prepoznati baš svi, od djece u osnovnim školama do bakica na placu, privatni život nije pretvorila u javni sadržaj, ali o važnim stvarima govori otvoreno. U razgovoru za Gloriju govori o poslu koji je i dalje veseli, majčinstvu koje joj je promijenilo prioritete i godinama u kojima sve lakše prepoznaje što joj odgovara, a što više ne mora.

Emisija 'Kod nas doma' ušla je u jubilarnu desetu sezonu – koja je tajna uspjeha?

– Mislim da ljudi jednostavno vole gledati ljude. Donosimo priče stvarnih ljudi, bez skandala i žutila. Nudimo sadržaj uz koji se možeš opustiti nakon posla, ali i zastati kad čuješ nešto zanimljivo. Razgovaramo s ljudima s kojima se možemo poistovjetiti, od kojih možemo nešto naučiti ili se nadahnuti, a pratimo i ono što se događa oko nas. Ja ljude zaista volim – zanima me kako razmišljaju, kako žive i što imaju za reći. Pritom, cijenim svaki dolazak u studio – nekada ljudi putuju satima da bi bili kod nas samo nekoliko minuta. Uz to, emisija i mene stalno nečemu uči: o glazbi, filmu, knjigama i svijetu oko nas.

Osjećate li se već 'kao doma' u tom studiju?

– Apsolutno. Kamere više ne doživljavam kao nešto posebno; samo znam gdje su. Toliko se opustim da emisiju počnemo vrlo uredno, a završim sjedeći kao na vlastitom kauču. To je valjda znak da sam se udomaćila. Uživo volim upravo zato što ima svoja pravila, ali ostavlja prostor za spontanost. Većina posla ipak je priprema, a onda se dogode trenuci koje ne možeš unaprijed napisati – iz ljudske znatiželje, dobre energije i improvizacije.

Kako se nosite s pogreškama?

– Nekad sam se nakon emisije redovito gledala i uglavnom tražila što sam mogla bolje. Danas sam prema sebi nešto blaža. U emisiji uživo pogreške se događaju; ako nešto pogriješim, ispričam se i idem dalje. Primjerice, jedno je vrijeme u studiju stanovala velika crna muha. Kad bi proletjela kroz kadar, otjerala bih je rukom – gledatelji je, naravno, vide! Isto vrijedi i za mikser koji se čuje usred ozbiljnog razgovora. U takvim situacijama draže mi je nasmijati se i objasniti što se događa nego glumiti da je sve savršeno.

Pada li vam teško manjak anonimnosti?

– Ovisi o danu. Nekad mi je sasvim svejedno, dapače, godi mi, ljudi su divni. Nekad bih, pak, najradije otišla po kruh, a da me nitko ne prepozna. Nismo svi svaki dan dobre volje, zar ne? Sama sam odabrala ovaj posao i volim ga, smatram ga privilegijom čak, ali to ne znači da sam se odrekla prava na sebe. Drago mi je kad mi netko kaže da mu se svidjela emisija ili da mu je nešto što sam radila značilo, drago mi je kad mi netko priđe s konstruktivnom kritikom, učim kroz to. Ali postoje dani kad mi se jednostavno ne razgovara ni s kim. Mislim da je i to ljudski i razumljivo.

Četrdesete su vam donijele i majčinstvo – čemu vas je naučila vaša kći?

– Naučila me da mnogo toga što mi se nekad činilo strašno važnim zapravo nije toliko važno. I da se planovi, raspoloženja i prioriteti mogu promijeniti nekoliko puta u jednom danu te da kad mislim da više nemam ni snage ni energije – itekako imam. Dijete nas nauči prioritizirati stvari. I dalje sam ista osoba, ali me naučila koja verzija sebe želim biti - ispravna, mirna, zadovoljna, poletna i poštena. I ništa od toga nije floskula, iskonski si to priželjkujem. Plus, imam još jednu osobu zbog koje mi je važno kakva sam. To je prilično ozbiljna odgovornost, ali i velika radost.

Vrlo brzo ste se vratili na posao nakon poroda – kako ste se tada osjećali?

– Odlazila bih na snimanje na dva sata i vraćala se kući taman za sljedeće dojenje. Taj mi je ritam odgovarao: nisam odlazila na cijeli dan, a posao mi je davao mali predah i osjećaj da sam i dalje svoja. Bilo mi je drago našminkati se, razgovarati s odraslima i na trenutak ne imati igračku na glavi. A onda bih se vratila kući svojoj najvećoj ljubavi i izmišljanju pjesmica. Ne volim kad se majke osuđuje zbog toga kako organiziraju svoj život. Svaka obitelj ima svoj ritam i žena treba pronaći ono što joj u tom trenutku odgovara.

Frizura i šminka: Matea Visković Novosel za JL Style
Styling: Ivan Friščić
Lokacija: Studio Kompania

Kako je završila na televiziji, koja joj je najteža životna lekcija i što si priželjkuje u budućnosti, pročitajte u novom broju Glorije!